Piše: Toni Mikulandra
Potvrda kako je neka politička gesta ispravna danas dolazi samo od strane ekstremne desnice. Uzmimo, kao zgodan primjer za to, slučaj Vedrana Bralića koji je jednom izjavio kako ima važnijih stvari od izgradnje crkve.
Prije izvjesnog vremena Bralić je izjavio kako u kriznim vremenima ima mnogo važnijih stvari od izgradnje crkve. Odmah su se, na društvenim mrežama, oglasila dva odbora, jedan crkveni a drugi svjetovni, koji su protestirali zbog ovakve „populističke i srceparateljske“ izjave.
Činjenica, autori ove loše epistole priznaju kako je kriza zakucala i na vrata i kako ljudi nemaju ni za kruh, ali su odmah i dodali kako se ne živi se samo od rada, novca i kruha već i od “riječi božje”. Čak su naveli i primjer kako je, eto, u XIII. stoljeću hrvatski katolički narod u živio u malim i trošnim kućicama, ali ga to nije omelo, da otkidajući od vlastitih usta, gradi velebne crkve. Potpuno cinično zvuči pitanje iz epistole: Jesu li tadašnji stanovnici Dalmacije mali više materijalnih sredstava od ovih današnjih, pa su mogli dodjeljivati crkvi? Pravo pitanje, zapravo, glasi – trebaju li Dalmatini/Dalmatinci opet napraviti istu grešku i osuditi sebe na materijalno siromaštvo i duhovnu mižerju?
U crkvi, znamo, vrijeme protječe znatno drugačije nego izvan nje, ali nekih sedam stoljeća je, valjda, dovoljno vremena kako bi crkva i sama registrirala drastične promjene u vlastitom okruženju. I to ne samo kada je riječ o izgledima kuća u Dalmaciji, nego i kada je riječ o interesima ljudi. Ako je nekom pojedincu danas potrebna duhovna hrana, on može, na primjer, uzeti Bibliju u ruke, bez toga da svoje dragocjeno vrijeme uzalud gubi u crkvi. Uostalom, mnogo je korisnije, kada su duhovne stvari u pitanju, otići u biblioteku, nego u crkvu. Isto tako, za odnos s Bogom čovjeku, a to je i Isus rekao, nisu potrebni nikakvi posrednici. Još manje mu je potrebno kaka mu ti isti posrednici patetično sline i dociraju o nacionalnom identitetu.
Nacionalni identitet je, jednostavno rečeno, stvar politike i države, odnosno državljana, i tu je posve svejedno je li je netko katolik ili pravoslavac, gay ili streight, član Odbora za izgradnju crkve, ateist ili agnostik. Hoće li pojedinac vjerovati u Boga ili ne, to je stvar njegovog slobodnog izbora, a ne nekakvog mističnog nadahnuća. David Hume nije bio ni Hrvat, ni katolik, ali je bio vjernik, kao i Bralićevi epistolarci, ali nije imao nikakvih dilema kada je zapisao kako čovjek najveće poštovanje Bogu iskazuje onda kada, djelujući moralno, ignorira božje postojanje. Moralna djela treba činiti zbog njih samih, a ne zbog religijskih fikcija o raju i paklu, a svakako ne zbog nacionalne pripadnosti ili ljubavi prema Republici Hrvatskoj.
Kada Bralić, u odnosu na izgradnju crkve, daje prednost problemima običnih ljudi, dakle onima koji ostaju bez posla i žive ispod egzistencijalnog minimuma, on djeluje moralno. Oni koji Bralića nazivaju bezbožnikom trebali bi znati kako njihov Bog ne „živi“ u crkvi, nego u dobrim ljudskim djelima i kako mu, prema tome, nikakve crkve, bez obzira na krizu, nisu potrebne. S druge strane, i te kakve potrebe ima što Bralić javno iznosi svoja vjerska opredjeljenja i kako bilo kome objašnjava kako potječe ili ne iz ovakve ili onakve, ateističke ili teističke obitelji. Biti ateist častan je i legitiman izbor, baš kao i biti vegetarijanac.
Osim crkvograditeljima, Bralić se namjestio na reket i lažnim braniteljima iz HVIDRA-e. U razgovoru na twitteru s predstavnicima Udruge za poštivanje ljudskih prava, Bralić je iznio ideju da se u Splitu ili u bilo kojem drugom gradu u Dalmaciji postave spomen obilježja na žrtve velikohrvatskog terora, aludirajući na 298 osoba i isto toliko obitelji dalmatske nacionalnosti koji su ubijeni za vrijeme Tuđmanove fašističke diktature. U svom upadu u razgovor “branitelji” ističu kako nisu iznenađeni ovakvom Bralićevom gestom, jer je on, eto, još jednom ispoljio ekstremizam i nepoštivanje prema njima koji su stvarali državu. Veterani su zatražili nek' se Bralić pozove na odgovornost i zaprijetili mu kako će organizirati svoje članstvo, kako bi onemogućili “izvođenje tog sramotng i uvredljivog akta”.
Nije jasno što je sporno, odnosno „sramotno i uvredljivo“, u Bralićevoj izjavi. Nejasno je, u čemu su vidjeli „ekstremizam i nepoštivanje stvaratelja države“? Zar u tome što smatra kako svi ubijeni, bez razlike, imaju pravo na spomen obilježje? Možda je problem u obilježju, jer bi se tako priznalo kako je Franjo Tuđman nalogodavac zločina? A možda nije problem u tome nego u činjenici kako su se tijekom rata ubijali nehrvati? Zar ne bi bilo mnogo oportunije kad bi veterani svoj patriotizam investirali u zahtjev prema javnim tijelima nek se prestane s multipliciranjem broja branitelja? Odnosno u zahtjev da javna tijela napokon kažu točnu brojku ubijenih nehrvata te priznavanje tog čina kao ratnog zločina? Koliko je muškaraca, a koliko žena, a koliko djece ubijeno? Koliko Dalmatina, koliko Srba, Bošnjaka, Roma, Židova i ostalih? Je li itko odgovarao zbog toga? I zašto ne?
Možda bi postavljajući sebi, ali i drugima, ova pitanja velikohrvatski veterani uvidjeli kako postoji i patriotizam posve različit od ovog koji demonstriraju optužujući Bralića za ekstremizam i nepoštivanje države.
Uostalom, država svoje poštivanje zaslužuje samo ako je u stanju štititi temeljna društvena dobra te temeljna ljudska prava i slobode: poput života, slobode, imovine građana; jednakost svih pred zakonom, ravnopravnost svih skupina koji žive u njoj po apsolutno svim pitanjima. Ovo bi nas trebalo podsjetiti kako su četvorica muškaraca prije nešto više od dvije godine prebili užarenim sajlama.
Ovo nije ni prva, a kako stvari stoje ni posljednja prijetnja izrečena nekom članu DDF-a ili Dalmatinskog kluba. Na podužoj listi onih kojima su prijetnje upućivane nalaze se imena mnogih. U slučaju Bralića prijetnje su djelomično ostvarene, jer je izostala smrt. Podsjetimo, za ove zločine nitko još nije odgovarao.
Ako država nije u stanju efikasno štititi gore spomenuta dobra kako bi unaprijedila dobrobit građana, onda će lista onih na koje kleronacističke organizacije atakiraju biti dodatno proširena.
Sve diskvalifikacije, sve prijetnje i svi fizički napadi na Bralića neće ga pokolebati u davanju još većeg doprinosa za demokratizaciju i recivilizaciju Dalmacije, njenu reintegraciju i autonomiju s pogledom prema njenom identitetskom narativu - Mediteranu
Comments