Piše: Meri Laurentis
U Dalmaciji '90. nije bilo naroda, pa se nikakav narod nije ni mogao dogoditi. Ono što smo tada viđali na trgovima i ulicama bila je amorfna masa, a ne narod.
Ako neko vjeruje kako se u Splitu, Zadru, Šibeniku i drugim dalmatinskim gradovima, škojima i selima može dogoditi nešto autentično, kako ćemo prisustvovati autentičnoj manifestaciji narodne volje, kako će se pred koruptivnim i ispolitiziranim institucijama pojaviti autonoman narod neovisan o utjecaju nekakvih pozadinskih struktura i tajnih agencija, kako će se stvari pred njihovim očima odigravati spontano, tada taj bludi nebom političkih fantazija.
Kako bi se građani konstituirali kao narod, a pogotovo kao nacija neophodne su institucije. Kad kažem institucije tu prije svega mislim na pravne institucije, pa zatim na sve druge. Sjetite se, međutim, što je svojevremeno govorio vođa svih Hrvatića. On je izjavio: „Mi ćemo svoje ciljeve ostvariti u institucijama ili izvan njih, u parlamentu ili izvan njega, ali mi ćemo ih ostvariti.“ Dakle, poruka je – institucije nisu bitne. Kada institucije pretvarate u fasadu i kulisu društveni život se lišava predvidljivosti, stabilnosti, a pojedince sigurnosti. Na kraju se nađete u situaciji u kojoj se društvo raspada, i to je ono sto se nama dogodilo i događa se i dalje. Nama se društvo raspalo. Ljudi su ujutro odlazili na posao, odlazili u neka poduzeća, koja su, je l', institucije poslovnog života, u kojima se ništa nije proizvodilo, nego su se, recimo, igrale karte. Kad ste otišli u banku kao da ste upali u horor film. No, nama se nisu raspadale samo institucije, nego su se raspadale i veze među ljudima. Jednostavno, nestalo je povjerenja.
Velikom, dragom, ljubljenom, krivoustom vođi svih Hrvatića nisu bile potrebne institucije, nisu mu bili potrebni posrednici između njega i naroda, nije bilo potrebno ništa što bi otežavalo, što bi spriječavalo da jedno drugom padnu u zagrljaj, izjave vječnu ljubav i obećaju vjernost sve dok ih smrt ne rastavi. Dakle, nismo imali narod, naciju još manje, nego amorfnu masu koja, kao jedan organizam, kao jedan glas, ispostavlja svoje zahtjeve vođi.
I antibirokratska revolucija i tzv. događanje naroda odvijale su se u društvu koje je bilo zahvaćeno dubokom krizom i čije elite nisu mogle postići dogovor kako ju razriješiti. Podsjetit ću kako je 1986. godine, Centar za društvena istraživanja Predsjedništva CKSKJ registrirao kako u društvu jačaju autoritarne tendencije, kako rastu zahtjevi da se kriza riješi po kratkom postupku, bez mnogo diskusije i kompliciranih procedura. Tuđman je u RH udovoljio tim i takvih zahtjevima. Izvukao je javni mač iz korica i zavitlao njime iznad glave. E, taj mač kojim je on obarao svoje protivnike, bio taj „narod“.
Naravno, prije nego li je posegnuo za „mačem“, Tuđman je uvjeravao taj isti „narod“ kako njihova budućnost ovisi o tome hoće li se Republika Hrvatska konstituirati kao suverena država na cijelom svom povijesnom teritoriju ili ne, što je uključivalo granice NDH. Pošto taj cilj, zbog otpora, nije bilo moguće realizirati u institucijama, on je stvari izmjestio na trgove i ulice, posegnuo za permanetnom mobilizacijom i akcijom masa. Uz pomoć masa uspješno je sklanjao svoje političke protivnike, a s masama iza sebe promijenio je Ustav S.R. Hrvatske i ukinuo regije među kojima je bila i regija krnje Dalmacije (bez Paga i Raba i bez pet općina koje su 1947. pripale Crnoj Gori).
Pokušajmo ovdje biti realni. Fraze poput „Imamo Hrvatsku!“, „Put u blagostanje“ i druge jeftine parole s početka '90. bile su u službi izgladnjivanja naroda i instaliranja 200 bogatih obitelji. Ali, sjećanje na ta jeftine parole nam neće pomoći kako bi došli do odgovora na pitanje zašto je Republika Hrvatska u mogućnosti ostati bez jednog dijela. Ne, ne radi se o Istri ni o Dalmaciji, radi se o Slavoniji. Politička klasa, ako se to dogodi, reći će kako je neovisna Slavonija objektivizacija volje i interesa svjetskih moćnika. Je li to baš tako? Hoće li Slavonija zaista postati neovisna država voljom Sjedinjenih Država ili Njemačke, ili će u tome biti i našeg udjela? Nisu li u načinu na koji je Slavonija ucjenjivala Dalmaciju i ostatak RH već bili ugrađeni elementi moguće dezintegracije države?
Vidite, u protekle 32 godine velikohrvatski kleronacionalizam istrčao je puni krug – od ideologije do barbarstva. Na našem primjeru možemo potvrditi kako nitko tako dobro, tako temeljito, tako predano i posvećeno ne može upropastiti vlastitu naciju kao što to mogu njezini vjerni sinovi, kleronacionalisti. Nevolja kleronacionalista je u tome što stalno iznevjeravaju svoje ciljeve. Htjeli su sve Hrvate u jednoj državi, ali Hrvati, ne žele živjeti u RH, pa su se odselili u Njemačku, Irsku, Italiju... Htjeli su veliku Hrvatsku, a dobit će ju skraćenu za Slavoniju. Htjeli su da pomaknuti granice na istok i jug, a ostali su bez granica na istoku.
Kada već spominjem granice, potrebno je reći još nešto. Postoji jedna stvar u kojoj nacionalisti nisu podbacili, nego su pokazali stopostotni učinak, a to je proizvodnja granica. Dok je bila u sastavu S.F.R. Jugoslavije Republika Hrvatska je graničila s Mađarskom i preko mora s Italijom. Danas se graniči s još 4 nove države – i sve su te države nastale na području bivše Jugoslavije – BiH, Crnom Gorom, Slovenijom i Srbijom. Hoće li se sutra graničiti i sa Slavonijom?
Da su na prvim izborima 1990. pobijedili radikali (kao da HDZ nije dovoljno radikalan), da su, npr. HSP-ovci, formirali vladu, pitanje Dalmacije, kao sada pitanje Slavonije, sigurno bi se radikaliziralo. Međutim, ni pobjeda ove tzv. proeuropske struje ne ulijeva mnogo nade. Sutra će, kad se formira Vlada nakon izbora 2024., i demokrati, socijalisti, penzioneri i filatelisti stati nas uvjeravati kako su kao limunada, ono pravo, dakle europska vlada, odana Europi i europskim vrijednostima. Odlično. Hic Rhodus, hic salta. Evo, pokažite sada, na primeru Dalmacije kakvi ste europejci, kako izgleda ta Europa u koju se zaklinjete.
Nije najgora stvar koja se Dalmaciji može dogoditi to što bi se sutra mogao pojaviti neki politički subjekt koji će reći: „Mi nismo za autonomiju, jer smatramo kako je to loše za RH. Tretiramo je kao uvod u secesiju i vodit ćemo oštru političku borbu protiv svih koji se zalažu za takva rješenja.“ Ono što je najgore je da regionalizacija i decentralizacija RH, odnosno reintegracija i autonomija Dalmacije ostane ritualna fraza iz političke korektnosti kako bi se nastavilo s dosadašnjim licemjernim prenemaganjem na javnoj sceni, kako bi i dalje trajao bal pod maskama, taj kontinuitet u muljanju, u skrivanju političkih identiteta, to deklariranje lažnih namjera, manipuliranje, sitne trgovine i nagodbe sa Slavonijom na štetu Dalmacije.
Ne znam šta bi oni koji zagovaraju autonomiju još mogli reći onima u političkom Zagrebu, a da Zagreb shvati kako je autonomija Dalmacije i ostalih regija u sastavu RH sjajna prilika za državu kako bu se otvorila, pokrenula i stupila u zdravu kompeticiju s Dalmacijom kako bi producirala ono najbolje u sebi. Ponovit ću, vlada o kojoj se sada govori, barem meni, ne ulijeva povjerenje. Kada izađem iz uloge free lance novinarke, što od nje mogu očekivati? Ništa, samo rezignaciju. U Republici Hrvatskoj, a u Dalmaciji najvidljivije, a kod mladih ljudi posebno, ponešto znam o tome, jer mi u Dalmaciji godinama radimo s mladim ljudima, postoji osjećaj kako su suvišni, kako nisu potrebni, kako su potpuno nevažni. Ne znam koja vlada može uspjeti s takvom psihologijom koja je radom vlade nametnuta građanima, i to građana u njihovoj najproduktivnijoj dobi. Ne poznajem državu čija je vlada toliko zabavljena sobom, raznim sinekurama, raspodjelom plijena, namirivanjem stranačkih aktivista pa nema ni vremena, ni interesa pozabaviti se tim problemom. Ne znam ni za trpeljivije civilno društvo koje sve to, mislim na razne performanse oko formiranja vlade, šutke podnosi.
Uostalom, tko osim nas danas govori o događanju naroda? Nitko. Pa, sama sebi djelujem kao da sam pripadnica zajednice Amiša. Danas se u Republici Hrvatskoj ne govori o devoluciji države, ne govori se o tzv. događanju naroda, ali se govori o nacionalnom pomirenju. Navodno, u ime europskog puta Republike hrvatske ka preuzimanju eura i ulasku i Schengensku zonu potrebno je pomirenje između onih aktera koji su ’90 vodili državu, onih koji su na ulice izveli mase, koji su ukinuli regije i njihove autonomije, koji su doveli do sankcija, izolacije, koji su zemlji gurnuli u rat i doveli je do optuženičke klupe Međunarodnog suda pravde i onih aktera koji su obećavali prekid sa takvom politikom, koji su obećavali modernizaciju, europeizaciju, lustraciju, suočavanje s prošlošću i što sve ne.
Pa, oprostite, je li to Europa u međuvremenu postala moralno ispražnjen i obesmišljen pojam!? Da nisu, možda, socijalisti imali svoj XX. kongres, kao svojevremeno njihovi slavni prethodnici, na kojem su se razračunali s politikom koju su vodili. Naravno da ne. Sjajnu priliku u kojoj se sada nalaze socijalisti su zadobili zahvaljujući mizeriji, slabostima, oportunizmu i kukavičluku tzv. demokratskog bloka. Kada je Ivica Račan predlagao nacionalno pomirenje, pokušao je od slabosti i nevolje načiniti vrlinu, a to u jednom moralno abortiranom društvu, kao što je naše, ne bi pošlo ni Sokratu za rukom.
Da završim. Tridesetdvogodišjica od tzv. događanja naroda sjajna je prilika kako bi dalmatinsko društvo na kritički način progovorilo o sebi. Jer, što bi to moglo biti ono europsko u Dalmaciji danas? Ništa drugo do spremnost dalmatinskog društva da se učini predmetom bezobzirne kritike. Ne mora se ići u Bruxelles, kako bi se tamo demonstriralo europejstvo. To se na veoma efektan način može učiniti i u Makarskoj, i u Kninu, i u Zadru, i na Mljetu. Pitanje, međutim, glasi – je li dalmatinsko društvo, jesu li dalmatinske elite, politička, kulturna i intelektualna, spremne podvrgnuti se kritičko-analitičkom tretmanu. Odgovor na to pitanje je, kako vidimo, negativan. Dalmatinske će „elite“ prije živjeti u iluzijama, nego što će se suočiti sa vlastitom političkom mižerijom i prosjačkim držanjem u vremenu kada je, više nego ikad, pred bukom mase trebalo sačuvati hladnu glavu i zdrav razum.
留言