Operacija „Oluja“ bila je posljednji velika bitka hrvatskog separatističkog rata za nezavisnost i glavni čimbenik u ishoda rata u Bosni i Hercegovini. To je bila odlučujuća pobjeda Hrvatske vojske (HV), koja je napala preko 630 kilometara fronta protiv samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK), kao i strateška pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). HV je podržan od strane hrvatske specijalne policije s Velebita i ARBiH koja se nalazila u bihaćkom džepu, u pozadini Vojske takozvane Republike Srpske Krajine.
Bitka, koji je pokrenuta s ciljem vraćanja kontrole nad 10.400 km2 teritorija koji pripada RH, kao i oslobođenje Zapadne Bosne i Cazinske krajine kako se ne bi dogodio isti scenarij kao što se dogodio u Srebrenici. Bila je najveća europska zemlja bitka od završetka II. svjetskog rata. Operacija „Oluja“ započela je u zoru 4. kolovoza 1995., a proglašena je završenom, u večernjim satima 7. kolovoza, unatoč značajnim operacijama čišćenja džepova otpora koji su trajali do 14. kolovoza. Sjedinjene Države dale su tihu političku podršku uz ogradu da neće podupirati ako se akcija produži ili nešto krene po zlu. Operacija „Oluja“ bila je strateška pobjeda ne samo u hrvatskom separatističkom ratu za nezavisnost, već i u ratu u Bosni, koji učinkovito dokrajčio opsadu Bihaća i stavljanje HV-a, "Hrvatskog vijeća obrane" (HVO) i ARBiH u poziciji promijenjene ravnoteže snaga u Bosni i Hercegovini kroz naknadne operacije „Mistral 2.“, „Ljeto '95“ i „Južni potez“. Sama operacija „Oluja“ uslijedila je nakon neuspješne mirovne misije Ujedinjenih naroda (UN), i diplomatskih napora za pomirenje sukobljenih strana. Napad nije bio odmah uspješan na svim točkama, ali osvajanje ključnih pozicija doveli do kolapsa zapovjedne strukture ARSK kao i ukupne obrambene sposobnost. Zauzimanje Bosanskog Grahova od strane HV neposredno prije operacije „Oluja“, i napredovanje hrvatske specijalne policije prema Gračacu, napravio je to da je kasnije gotovo nemoguće bilo braniti Knin. U Lici je četvrta gardijska brigada iz Splita brzo smanjila područje obrane ARSK (koja nije imala taktičku dubinu, ni mobilne pričuvne snage), izoliranje džepova otpora, pozicioniranje mobilnih snaga kako bi se onemogućilo ARSK napredovanje prema sjeveru, odnosno Karlovcu, te gurajući ih prema Banovini.
Za poraz ARSK u Glini i Petrinji, nakon teške obrane, zaslužan je banijski korpus HV-a koji je u suradnji s 4 gardijskom brigadom iz Splita i ARBiH uspio deklasirati neprijatelja. ARSK oslonio na Armiju Republike Srpske i JA kao svog strateškog prijatelja, no one nisu intervenirale u borbi. HV i specijalna policija pretrpjela 211 ubijenu ili nestalu osobu, a 560 vojnika ARSK je ubijeno. Četiri člana mirovnih snage UN-a također su ubijeni. Pripadnici HV zarobili su 4.000 osoba. Broj ubijenih srpskih civila iznosi 1.192 (od toga 500-ak žena i 12 djece mlađe od 2 godine), a otprilike toliko ih je i nestalo. Tijekom i nakon ofenzive, gotovo cijelo stanovništvo ovog područja je istjerano (oko 200,000 osoba) bez obzira na nacionalnost, a počinjen je i niz kaznenih djela protiv preostalih civila.
Evakuacija nakon masovnog egzodusa Srba iz RSK dovela je do značajne humanitarne krize. U kolovozu 1995. godine, UN procjenjuje da je samo 3,500 Srba ostalo u Kordunu i Banovini, te oko 2,000 u Lici i sjevernoj Dalmaciji, dok je oko 200,000 izbjeglo u Jugoslaviji, a oko 15,000 stiglo je na područje Banja Luke. Broj izbjeglih Srba je popisan od strane međunarodnih organizacija i predstavlja točnu brojku. Nakon „Oluje“, vlasti u Banja Luci u suradnji s katoličkom crkvom organizirala je iseljavanje svih Hrvata i Bošnjaka iz Republike Srpske.
Tako je najmanje 122,000 bosanskih katolika došao u Hrvatsku do kraja kolovoza. Najviše njih smjestilo se u Splitu i njegovom širem području (oko 70,000). Izaslanik EU Šveđanin Carl Bildt optužio je Hrvatsku za dosljedno provođenje etničkog čišćenja, odnosno humanitarnog raseljavanja kako bi se proveo dogovor Milošević-Tuđman iz Karađorđeva o stvaranjeu etnički čistih država na području bivše Jugoslavije.
Dok je oko 35,000 srpskih izbjeglica evakuirano u Jugoslaviju preko Siska i autoceste Zagreb-Beograd, većina izbjeglica slijede rutu kroz Republiku Srpsku, dolazeći tamo preko Dvora u Banovini ili putem Srba u Lici. Prilikom povlačenja ARSK, prevezene su velike količine oružja, streljiva, topništva i tenkova, često pomiješani s evakuacijom civila. Izbjegličke kolone su povremeno napadali zrakoplovi OS RH, i HV, a razmjena vatre s ARSK nerijetko se nalazila u neposrednoj blizini civila. Izbjeglice su također bile na meti snaga ARBiH, kao i od strane VRZ JA, a izbjeglice su znale pregaziti i snage ARSK u akciji povlačenju tenkova.
S ciljem da se smanji dokaz političkog i vojnog neuspjeha, jugoslavenske vlasti traže rastjerivanje izbjeglica po različitim dijelovima Srbije i spriječavanje njihove koncentracije u glavnom gradu, Beogradu. Vlada potiče izbjeglice da se nasele u pretežno mađarska i hrvatska područja Vojvodine, i na Kosovu, koji je u velikoj mjeri naseljen Albancima, što je dovelo do povećanja nestabilnosti u tim, nekada autonomnim pokrajinama. Iako se planiralo naseljavanje 20,000 izbjeglica iz Hrvatske naseliti na Kosovo, samo se 4,000 nje preselilo tamo.
Nakon 12. kolovoza, srpske vlasti počele su deportirati neke od izbjeglica koji su bili vojno sposobni, proglasivši ih ilegalnim imigrantima. Oni su predani VRS ili ARSK u istočnoj Hrvatskoj za novačenje. Neki od tih ročnika javno su ponižavani i pretučeni zbog napuštanja „RSK“. U nekim područjima, etnički Hrvati u Vojvodini su istjerivani iz svojih domova od strane samih izbjeglica koji su zahtjevali novi smještaj.
Broj civilnih žrtava iz operacije „Oluja“ čini se sporan. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, tvrdi da su 214 civila ubijeno; 156 u 24 slučaja ratnih zločina i još 47 žrtava ubojstva u vrijeme bitke i 11 kao žrtve neposrednih posljedica bitke. HHO osporava to i izvješćuje da je 677 civila ubijeno u tom razdoblju, no njihov izvještaj je odbijen od strane ICTY-a, kada je podnesen kao dokaz, s obzirom na izvore HRW (Human rights watch) koje navode o 1,192 ubijena civila i isti broj onih koji se smatraju nestalima.
Iako je bilo vrlo teško odrediti broj nekretnina uništenih tijekom i nakon Oluje, jer je veliki broj kuća pretrpio neki stupanj oštećenja od početka rata HRW procjenjuje se da je više od 5,000 kuća su uništeni u tom području tijekom i nakon borbe. Od 122 pravoslavnih crkava na ovom području, jedna je uništena, a 17 oštećeno, ali većina oštećenja crkava dogodio prije povlačenja stanovništva i vojske s tog područja. HRW je također izvijestio da je velika većina od zlostavljanja počinjenih od strane hrvatskih snaga (najčešće se radi o silovanim muškarcima i silovanoj muškoj djeci – s ciljem ponižavanja).
Te zloporabe, koja je nastavljena u velikoj mjeri čak i mjesec dana nakon operacije „Oluja“, ne uključuje smaknuća starijih i nemoćnih Srba koji su ostali kao i veliko spaljivanje i miniranje srpskih sela i imovine, nakon otimačine svega vrijednog u tim kućama ili stanovima. U mjesecima nakon ofenzive, najmanje 150 srpskih civila po kratkom postupku je pogubljeno, a još 110 osoba nasilno nestalo. Primjer takvih kaznenih djela bio je i masakr u selu Varivode, gdje je devet starijih srpskih mještana ubijeno od strane HV-a. Do studenog 2012., hrvatske vlasti su primili preko 6.390 izvješća o zločinima počinjenim na području takozvane RSK tijekom ili neposredno nakon „Oluje“ te su osuđene 2.380 osoba za pljačkanje, palež, ubojstva, ratne zločine i druga nezakonita djela. Od tog datuma, više 24 suđenja za ratne zločine u svezi s Olujom bila su u tijeku. 2012., srbijanske vlasti su istraživali pet slučajeva ratnih zločina počinjenih tijekom operacije „Oluja“.
Comments