Dvadeset i petog siječnja je pod pokroviteljstvom udruge Lipa održana prezentacija autorskog rada pod nazivom "Prijedlog fiskalne konsolidacije u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2016. do 2020. godine", s namjerom prezentiranja dijela vizije ekonomske politike kroz naznačenih 5 srednjoročnih ciljeva. Kako objektivitet autora "leži samo u tradiciji da svoje teorije uvijek iznova izloži kritici" (Von Beyme, 1974: 45), ovim tekstom slijedi kritički odgovor i reakcija na iznesene teze i zaključke. Temeljni je povod izjava jednog od autora kojom se tvrdi da, ukoliko se ne provede zamišljena fiskalna konsolidacija, slijedi kolaps javnih financija.
Ipak, točnije bi bilo reći gotovo suprotno: ukoliko se provede fiskalna konsolidacija u modalitetu koji je prezentiran, slijedi agresivna recesivna spirala u cijeloj ekonomiji.
Kao temeljni razlog pogrešne analize nameće se perspektiva koja ne uzima u obzir sve mehanizme ekonomske politike, pa i matematičke logike identiteta između makroekonomskih varijabli - poput primarno BDP-a, a zatim i zaposlenosti, proračunskog deficita i javnog duga, te sveobuhvatnog koncepta agregatne potražnje. Koncentracija će biti na osporavanju iznesenih teza o potrebi: općeg smanjenja plaća, ukidanja poreza na kapital, smanjenja udjela državnih rashoda u BDP-u, novog vala privatizacije javnih poduzeća i uvođenja 'profesionalnih' nedemokratskih agencija za tehnokratsku kontrolu javnih financija. U prezentaciji se, pak, napominje kako se predloženim potezima ne želi ugroziti gospodarski rast i socijalni mir, a želja je također održati jednaku kvalitetu javnih usluga. Nažalost, ove plemenite želje, kontradiktorne su predloženim mjerama.
Slijedno, podaci, odabrani kao uvodni argument koji bi implicirao željene zaključke, ostaju bez jasne korelacije i kauzalnosti s predloženim mjerama štednje. Tako pri početnom pitanju – zašto konsolidacija? – autori navode grafikon koji pokazuje veću procijenjenu godišnju vjerojatnost državnog defaulta Republike Hrvatske nego: Estonije, Njemačke, Poljske i Slovenije. Potom slijedi tablica s povijesnim prikazom udjela proračunskih deficita odabranih zemalja, s aluzijom na fiskalne probleme Grčke, Italije i Portugala. Pritom je nejasno kako ovi pokazatelji opravdavaju potrebu za prezentiranim mjerama fiskalne restrikcije na rashodovnoj i popuštanja na prihodovnoj strani proračuna u bilo kojoj zemlji.
Nije naodmet napomenuti da tzv. mjere štednje, odnosno fiskalna konsolidacija u uvjetima nedovoljne potražnje djeluje iznimno prorecesivno, a empirija pokazuje da je vrlo rijetko u suvremenoj povijesti štednja rezultirala ekonomskim rastom i razvojem. Ova perspektiva bi trebala biti relevantna, budući se ovdje radi o prijedlogu kreiranja jednog dijela državne ekonomske politike. Istovremeno, implicirana vjera da će se proračunskim rezanjem povećati povjerenje u sustav i tako spontano generirati rast, tautološka je varijacija u prazno. Metodološka greška zaključivanja u ovom slučaju proizlazi iz krivog sinonimskog poistovjećivanja državnog proračuna s proračunom kućanstva ili pojedinca (pa tako postoji i opravdan razlog zašto velika većina zemalja generira deficite, a ne suficite), a pritom se nesvjesno zanemaruju endogene karakteristike financija, fiskalne politike i kamatnjaka, fenomen duga i kreditne akumulacije te uloga deviznog tečaja, između ostalih.
Konačno, rezultat nepotpune analize su netočni zaključci, a nuspojava je ono što Stiglitz naziva fetišom smanjenja deficita.
O smanjenju proračunskih rashoda
Prva mjera koju autori napominju tiče se smanjenja proračunskih rashoda, a primarno se to odnosi na smanjenje plaća i mirovina te se istovremeno cilja na prosječni rast BDP-a od 1,5% na godišnjoj razini (2016.-2019.), u trenucima kada je III. kvartal 2015. završio s 2,8% rasta BDP-a. Dakako, nameće se pitanje razumije li se u potpunosti struktura bruto domaćeg proizvoda, kojeg pojednostavljeno čine osobna potrošnja (C), državna potrošnja umanjena za transferna plaćanja (G), investicije (I) i neto izvoz (NX). Naime, u svoj svojoj nesavršenosti, uz predložene mjere, BDP ne može rasti. Smanjenje plaća, osim što se u uređenoj državi ne može provesti bez sindikata, u totalitetu bi multiplikatorno smanjilo efektivnu potražnju, prvo kroz pad državne i osobne potrošnje, a zatim i pad poreznih prihoda, što uzrokuje novi proračunski deficit (što će prezentiranom logikom značiti – nova rezanja), a potom i pad proizvodnje, zaposlenosti i izvoza u novom multiplikatornom ciklusu, na što se još nadovezuje aktiviranje automatskih stabilizatora koji nadmašuju predviđene rashode.
Dodatno, konsolidacija se može provesti uštedom na rashodovnoj strani proračuna i/ili povećanim oporezivanjem na prihodovnoj, no autori predlažu dualno rezanje proračuna, što radikalno povećava multiplikator.
Također, kako se Hrvatska de facto nalazi u deflaciji, smanjenje plaća i potražnje bi moglo imati iznimno negativan učinak po cijene, uz realnu mogućnost da se aktivira razarajuća fisherovska spirala snažne deflacije i duga. U opisanom scenariju, zaduženim građanima raste realna vrijednost svake novčane jedinice koju duguju dok istovremeno imaju manji dohodak, a poduzeća statiraju u akceleriranoj utrci deflacije i likvidacije. Rezultat je u takvom slučaju nedvosmislen – nova i duboka recesija – odnosno, riječima autora, nova i značajno snažnija "fiskalna neravnoteža", samo sad već na bitno nižim razinama per capita.
Zamijena ciljeva i instrumenta
Kako je sad već evidentno, pri kreiranju ekonomske politike nije nužno poželjna ideološka dihotomija intervencije i laissez-fairea. Pošto su se autori koncentrirali na fiskalnu politiku (i to na politiku za primarnu bilancu), korisno je napomenuti da postoje tri temeljne fiskalne politike (smanjenja duga):
1. politike rasta dohotka (nazivnik omjera),
2. politike za primarnu bilancu (prihodovna ili rashodovna strana) i
3. politike kamatnjaka.
Autori predlažu negativne mjere na rashodovnoj strani proračuna, čime se potkopava nazivnik omjera (BDP), u nadi da će sa selektivnim mjerama na prihodovnoj strani (ukidanje oporezivanja kapitala) odobrovoljiti međunarodna tržišta, špekulatore i rejting agencije, kako bi se eventualno kamatnjak na javni dug smanjio. No, pošto bi realni javni dug (s obzirom na pad BDP-a) zapravo rastao, teško da bi došlo do znatnih pozitivnih pomaka na tržištu obveznica. Sam javni dug se promatra preko mehanizma primarnog suficita i deficita (dok je izolirani dug, apsolutni iznos duga ekonomski irelevantna kategorija). Ukoliko vlada ravnoteža (primarna bilanca jednaka je nuli), omjer javnog duga i BDP-a povećavat će se samo ako je realni kamatnjak viši od stope rasta BDP-a. Primarni suficit usporio bi (ili eliminirao) rast duga, a primarni deficit bi predstavljao dodatni izvor rasta duga (kao na primjeru Hrvatske). No, primarni suficit se ne postiže agresivnim smanjivanjem državne potrošnje i uništavanjem potražnje, a prijedlogom takve politike zamijenjuju se ciljevi i instrumenti.
Sad, na stranu značajan vrijednosni problem (rezanje mirovina?) te ekonomistima dosadne binarne rotacije pravednog i nepravednog, predložena fiskalna konsolidacija je iracionalna jer je naprosto ekonomski neefikasna. Idealno, fiskalna politika bi se trebala voditi načelom anticikličkog mehanizma (poticanje rasta deficitom u recesiji, obuzdavanje inflatornih pritisaka suficitom u prosperitetu). Međutim, konsolidacija kroz direktno smanjenje plaća u uvjetima stagnacije pojačano potkopava potrošnju srednje klase, tog sad već izumirućeg artefakta i katalizatora akumulacije i ekspanzije. Kada se primijeni ranije opisana kauzalnost na model, jasno je da će smanjena potrošnja uzrokovati dodatne proračunske deficite, a koji će potom biti primorani financirati se daljnom privatizacijom i rezanjem kvalitete javnih usluga. Pri svemu tome će sa svih strana izmanipulirani strawman - relevantna mjera javnog duga (omjer javnog duga i BDP-a) očito rasti, jer vrlo jednostavna matematička opservacija nalaže da omjer raste kada se smanjuje njegov nazivnik (BDP). Povrh svega toga, neposredno pada kupovna moć stanovništva i životni standard - sintagma koja bi trebala biti primarna mjera uspjeha ekonomske politike.
Naime, tržište rada (slično kao i tržište novca) ne karakteriziraju samo konvencionalni cjenovni signali koji proizlaze iz interakcije ponude i potražnje, jer povjerenje, očekivanja i ponašanje tržišnih subjekata imaju iznimno bitnu ulogu. Tako će uz smanjenje plaća pasti potrošnja i potražnja, smanjit će se porezni prihodi i povećat će se štednja, što u prorecesijskim uvjetima rezultira paradoksom štednje, na koji privatna inicijativa sama nema adekvatan odgovor, pa dolazi do pojava poput Roosaovog učinka. Ono što se teoretski može postići smanjenjem plaća, ako se provede posredno, dobitak je na cjenovnoj konkurentnosti preko deprecijacije realnog tečaja, pošto bi se u otvorenoj ekonomiji poput Hrvatske, uz određenu fleksibilnost cijena, smanjio domaći deflator i rezultirao dodatnim padom kupovne moći građana (pogotovo naspram uvoznih proizvoda), ali i omogućio smanjenje cijene od strane poslodavaca za lakše nadmetanje na inozemnim tržištima (jedan od fokusa ekonomike ponude). No, uzevši u obzir već prisutne ogromne profitne marže u domaćoj privredi i općenitu neproduktivnost u upravljačkoj (menadžerskoj) strukturi, uz ključan učinak smanjenja efektivne potražnje i činjenicu mizerne stope participacije, smanjenje plaća bi vjerojatno rezultiralo samo smanjenjem blagostanja.
Suprotan argument mogao bi se pozvati na logiku rikardijanske ekvivalencije u nadi da će konsolidacija značiti očekivanje smanjenih poreza i državne potrošnje u budućnosti, pa samim time i veću osobnu potrošnju i investicijsku aktivnost danas (pa i veće prihode od poreza – kako sugerira empirijski osporena Lafferova krivulja), utjelovljenu u mitu ekspanzivnih efekata štednje (populariziran kroz radove Alesine), ali već početni nizak stupanj likvidnosti, povjerenja i velika količina loših kredita (NPL) kontriraju takvoj teorijskoj apstrakciji, a i MMF ukazuje na visoke vrijednosti fiskalnih multiplikatora i negativne posljedice mjera štednje ukoliko se provedu prenaglo ili u prorecesijskim uvjetima (IMF, 2012). Grafikon ispod pokazuje jasnu i iznimno negativnu korelaciju između provedenih mjera štednje i rasta BDP-a u periodu 2009.-2013.; na apscisi je prosječna godišnja promjena ciklički prilagođenog primarnog suficita, a na ordinati godišnja stopa rasta.
Mjera općeg smanjenja plaća se također naziva i konceptom tzv. interne devalvacije, odnosno kolokvijalno poznate kao utrka prema dnu, pošto linearno ruši kupovnu moć građana uz nadu u povećanu produktivnost i konkurentnost u međunarodnoj trgovini. Naime, prema neoklasičnoj teoriji slobodne trgovine, specijalizacija kroz relativno obilan faktor u proizvodnji nekog dobra kroz slobodnu trgovinu morala bi rezultirati obostranim koristima i konvergencijama rasta te izjednačavanjem cijena faktora proizvodnje. Pritom rušenje cijene rada omogućuje konkurentnu proizvodnju kada je niska cijena inputa krucijalna - poput proizvodnje, primjerice, jagoda ili kukuruza. S druge strane, zdrav razum kazuje da ukoliko uvozimo njemačke aute a izvozimo hrvatske jagode, teško da će takva specijalizacija uzrokovati izjednačavanje blagostanja između tih dviju zemalja. Točnije, prva će se specijalizirati u tome da bude bogata (dominantni efekti ekonomije razmjera), a druga u tome da bude siromašna (dominacija opadajućih prinosa na opseg), ostajući zarobljena u Myrdalovim začaranim krugovima.
Koncept slobodne trgovine, naravno, nije razapet dvojbom prihvaćanja ili odbijanja koncepta, već samo temporalnosti i intenziteta provedbe, imajući na umu asimetričnost razvoja i nejednake početne pozicije. S druge strane, ideja interne devalvacije je u današnjem vremenu zastarjela, pa čak i opasna, u svom apsurdu zamisli da se europska zemlja može cjenovno natjecati u globaliziranom svijetu. Naprotiv, zemlja u pitanju bi trebala raditi na pametnoj reindustrijalizaciji i korištenju sinergijskih efekata industrijskih klastera po uzoru na Porterov model dijamanta (Porter, 1998), s ciljem kreacije dodane vrijednosti, povećanja zaposlenosti, realnog dohotka i uravnoteženja bilance plaćanja, a ne rušenju cijene rada i životnog standarda. Hrvatska naravno treba ustrajati na rastu produktivnosti, ali ne kroz smanjenje nadnica ili apsolutno smanjenje broja zaposlenih, nego kroz inovacije, poticanje ekonomija razmjera i poduzetničkog duha, kako bi postigla pozitivnu spiralu blagostanja - to je ono što DDF ima u svome programu jako zacrtano i vitno. Takav realan rast plaća, koji u podlozi ima porast produktivnosti i obujma proizvodnje, teoretski je opisan tzv.Verdoornovim zakonom, ali ta spirala se teško može postići rezolutnim smanjivanjem proračuna utemeljenim samo u nadi da će nevidljive sile tržišta odigrati svoju udžbeničku ulogu.
Kad smo kod toga, očito se sva nada polaže u svemoćnu sposobnost tržišta (prije svega, tržišta kapitala) da akumulira novi rast, zaposlenost i toliko željenu promjenu smjera i paradigme na nacionalnom nivou (istodobno, jedan segment tržišta kapitala – drugi mirovinski stup – jedan je od glavnih generatora fiskalnog deficita, nestabilnosti javnih financija i javnog duga uopće). To se konkretno želi ostvariti apsolutnim ukidanjem poreza na kapitalnu dobit, dividendu i štednju te 40%-tnim smanjenjem poreza na dobit. Praktična je to primjena osporenog teorijskog trickle-downargumenta i zanemarujući svaki kontroverzan aspekt navedenog, jasno je da bez porezne stope nema poreznih prihoda, a zauzvrat se smanjuju plaće pa dolazimo do želje da se poveća konkurentnost smanjenjem životnog standarda, umjesto da se konzultira OECD-ova definicija, koja podrazumijeva postizanje konkuretnosti dok istodobno realne plaće rastu. Potom je suvišno započinjati raspravu o inverznoj kauzalnosti, moralnom hazardu, eventualnoj normativnoj problematici Pareto efikasnosti i uopće darvinističkom poimanju društva.
O smanjenju udjela državnih rashoda u BDP-u
Sljedeća mjera, koja se veže na smanjenje plaća i mirovina, odnosi se na smanjenje udjela državnih rashoda u postotku BDP-a, odnosno šire, smanjenje udjela javnog sektora u BDP-u, a posljedično i novi val privatizacije javnih poduzeća. No, kako je udio države u BDP-u također ekonomski irelevantna kategorija, skupa država se očituje tek po relativno većim tekućim rashodima od prihoda, neovisno o apsolutnim vrijednostima. Štoviše, kada se RH usporedi s drugim EU zemljama, uglavnom ne odskače od zlatne sredine, osim visokog udjela prihoda od PDV-a i iznimno niskih poreza na kapitalnu dobit, te jako niskih plaća u realnom sektoru. Jasno je da najveći udio proračunskih rashoda u BDP-u imaju, redom, Finska (58,7%), Francuska, Danska, Belgija, Švedska i Austrija – ne baš nerazvijene zemlje. S druge strane, najmanji udio proračunskih rashoda imaju Rumunjska (34.9%), Litva, Latvija i Estonija. Hrvatska se nalazi na 13. mjestu (48%), oko prosjeka EU28 (48.1%) (Eurostat, 2015).
Stoga, nije sporan udio države u BDP-u, već struktura tog udjela koji za Hrvatsku velikim dijelom otpada na transferna plaćanja. Država, naravno, nije problem sama po sebi, već režim na vlasti koji se prečesto oslanja na ad hoc nerezonske mjere, zaduživanje za tekuću potrošnju, pogodovanje uvoznom lobiju i sveopće klijentelističko oblikovanje javne uprave. Država je u takvom slučaju instrumentalizirana u korist partikularnih interesa, a smanjivanje njene uloge neće promijeniti tu činjenicu, već samo izmijeniti subjekte čiji interesi dominiraju. Potrebno je zato postepeno graditi adekvatan institucionalni okvir za tržišnu privredu i stvarati uvjete za optimalnu konkurenciju i održiv dugoročan razvoj, a ne tražiti panaceje u privatizacijama, rasprodajama i neselektivnoj deregulaciji. Uostalom, sama promjena vlasništva ne znači automatski i učinkovito upravljanje. Najveću krivicu za propast mnogih bivših poduzeća u društvenom vlasništvu snose upravo nekompetentni vlasnici ponikli iz privatizacije, koji su znali kako crpiti rentu iz nekretnina koje su dobili, ali su potpuno podbacili ili nisu marili za upravljanje proizvodnjom. Tako se nažalost i nada u hayekovski spontani red tržišta, logikom stvarnosti, u perifernoj ekonomiji češće pretvara u spontani kaos, a privatizacija (poduzeća koja često posluju s dobitkom) u tom slučaju želi se predstaviti kao praktični oblik nominalističkog pristupa individualizma, dok se u praksi tranzicijskih zemalja manifestira kao klasični tržišni neuspjeh. Uostalom, već su nobelovci poput Arrowa, Solowa i Tobina davno zaključili kako se efikasnost tržišta krije u konkurenciji, a ne obliku vlasništva. Naravno, iz neznanja se stavlja znak jednakosti između državnog vlasništva i državnog upravljanja poduzećima koje je neučinkovito, baš kao i zakonski loše uređeni menadžerski ugovori koji ne nagrađuju profite i ne kažnjavaju dizanje cijena kao surogat za rast.
Konačno, pesimizam kontra vlastitih mogućnosti razvitka i priželjkivanja varijacije neokolonijalnog položaja vlastite zemlje u smislu rasprodaje i gašenja ostataka države blagostanja ukazuje na ozbiljne znakove Stockholmskog sindroma, jer teško je povjerovati u ono što je svojedobno ironično primijetio Branko Horvat:
"Nekada smo stvarali proizvodne kapacitete, a sad tobože ne znamo njima upravljati."
O tehnokratskim prijedlozima
Posljednja sporna mjera rada u pitanju tiče se prijedloga za osnivanje tehnokratskih profesionalnih institucija, poput Agencije za upravljanje javnim dugom i rizicima javnog sektora i Neovisnog ureda za proračun, a potom i uvođenje numeričkog fiskalnog pravila u Ustav. Dok je zahtjev za većom racionalizacijom i transparentnošću javnih financija sasvim legitiman i poželjan, s druge strane je posebno problematična mjera numeričkog fiskalnog pravila. Naime, postoji mnoštvo mogućih izbora koji u sebi sadrže svojevrsni trade off (primjerice nezaposlenost- inflacija ili marže-nadnice), a za njihovo razrješenje jednostavno je potrebna politička odluka. To samo po sebi nije problem, politička odluka će imati svoje posljedice, pobjednike i gubitnike, a konačan arbitar uspjeha bit će demokracija, iliti rezultat na sljedećim izborima. Problem je, međutim, kad se ta politička odluka maskira tehnokratskim institucijama i odlukama, koje tobože predstavljaju objektivnu, neutralnu poziciju. Kako je i sama ekonomija društvena znanost, i vrlo je lako konfrontirati dva stručnjaka sasvim oprečnih stavova, otvara se problematika ambisa odgovornosti za dani "objektivitet". Uostalom, "Ništa nije nestalnije od političkog poretka koji je ravnodušan spram istine, no ništa nije opasnije od političkog sistema koji pretendira na to da propiše istinu." (Foucalt, 1994: 172). Posebno se to odnosi na numeričko fiskalno pravilo, koje, osim što je izrazito nefleksibilno prema konvencionalnim mjerama fiskalnog antikriznog mehanizma, ono direktno potkopava ulogu Hrvatskog sabora i daje Ustavnom sudu preveliku političku moć da raspušta parlament na najmanje kršenje pravila.
Osim potpuno nerealnog ograničenja na vječni primarni suficit proračuna, na ovaj način se efektno zaobilazi demokracijski moment te se nepotrebno vežu ruke nositeljima ekonomske politike pri postizanju optimalne razine zaposlenosti. Kako je rekao Rodrik, "Ekonomija mora biti na prihvatljivom stupnju pune zaposlenosti ili, ako to nije, monetarne i fiskalne vlasti moraju raspolagati učinkovitim alatima za upravljanje potražnjom." (Rodrik, 2012: 33). No, kako navedeni tehnokratski prijedlozi nisu bezopasni, potrebno je uvijek iznova podsjećati na opasnost i činjenicu da politički i ekonomski liberalizam nikako nisu blizanci, a povijest političkih ideja daje dobar primjer u usporedbi Hobbesa (ekonomskog liberala i političkog apsolutista) te Lockea (ekonomskog merkantilista i političkog liberala). Štoviše, ekonomski liberalizam može se pomiriti sa svakom političkom teorijom (Neumann, 1992: 219), što je radikalno potvrđeno na primjeru simbioze fašističkog diktatora Pinocheta i fundamentalističkih Chicago boysa.
Tako se umjesto proračunskog deficita zagovara deficit demokratske legitimacije, iza čega stoji implicit nepovjerenja prema demokraciji uopće, kada se načelo većine vidi primarno kao opasnost individualnim slobodama. Takvo viđenje zanemaruje perspektivu koja kazuje da "Odluka o premalo i previše demokracije lebdi između totalitarizma, koji sve što je drukčije nasilno odstranjuje, i pravnog poretka koji sve razlike tretira jednako i time pravnim putem čini nepravdu." (Rodin, 2004: 26,27). U ovakvom pristupu detektiraju se elementi obje pozicije, a materijalni interesi velike većine zanemaruju se u korist interesa manjine. Jasno je, međutim, da nezaposleni i sve češće neplaćeni za svoj rad ne mogu biti slobodni, a beziznimno rezanje tekuće potrošnje i štednja na rashodovnoj strani proračuna, i to isključivo na štetu radne većine, zasigurno ne pomaže hrvatskoj ekonomiji. Konačno, krajnje je vrijeme da se za promjenu poslušaju savjeti makroekonomskih stručnjaka, umjesto da se dodatno perpetuira umjetni sukob i izbor između Države i Tržišta.
Comments