Piše: Mirko Galić
Kada se uoči službenog otvorenja 57. splitskog ljeta građani Splita na Prokurativama razvukli transparent kojim su prosvjedovali protiv podizanja spomenika Franji Tuđmanu na Rivi jasno su rekli što Dalmacija misli o njemu i njegovoj diktaturi.
Tuđmanova planska devastacija Dalmacije
Franjo Tuđman je na sve moguće načine pokušao izbrisati identitet Dalmacije i njenih stanovnika čiji naziv nije ni mogao prevaliti preko usta pa je našu regiju nazivao Južna Hrvatska. Posljedica toga je razbijanje Dalamcije na šest dijelova i kako naziv Dalmacija u službenim nazivima postoji još jedino kao pridjev u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Franjo Tuđman i njegova ideja o dvjesto bogatih obitelji te Miroslav Kulte, Željko Kerum, Ivica Todorić, Kajfež i njima slični kao glavni izvršitelji njegovih ideja srozali su dalmatinsku privredu i uništili velike firme poput Slobodne Dalmacije, Jugoplastike, Jugovinila, Dalme, Jadrantekstila, Prerade, Uzora, Cetinke, Imoćanke, Dalmacijaturista, Atlasa, TLM-a, Folijaplasta, Maraske, Dalmatinke i ostavili regiju na milost i nemilost oskudnoj turističkoj djelatnosti kao jedinoj vitalnoj gospodarskoj grani.
Primjer radnika splitskog škvera tek je najaktualniji u trenu. Stoga molimo neka se umjesto spomen ploče na dnu kipa pomahnitalog diktatora stoje imena svih dalmatinskih tvrtki koje su za vrijeme Tuđmanove vladavine devastirane, a čiji su radnici danas na prosjačkom štapu.
Agresivna glorifikacija diktature
Franjo Tuđman bio je predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske (1990. – 1992.) te prvi hrvatski predsjednik (od 1992. do 1999.). Istraživači koji su se u svijetu u proteklih tridesetak godina bavili Republikom Hrvatskom u Tuđmanovo doba praktički su se jednoglasno odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama njegova režima, kao i prema njegovoj negativnoj opsesiji prema Dalmaciji i ambicijama prema podijeli BiH.
Nasuprot tome, posljednjih godina u Republici Hrvatskoj na djelu je agresivna glorifikacija Tuđmana i njegovog diktatorskog nasljeđa. Svako propitivanje Tuđmana automatski je izvrgnuto osudama i diskvalifikacijama. Takav rigidni stav pridonosi uneređivanju i primitiviziranju dalmatinskog društva. Svako civilizirano društvo racionalno razgovara o svojoj prošlosti, radi svojevrsnu inventuru kako bi shvatilo gdje je danas i radilo realne projekcije o budućnosti, ali ne i dalmatinsko društvo.
Franjo Tuđman ne spada u plejadu velikana kakvi su bili De Gaulle, Churchill, Roosevelt, Washington ili Tito. Pa ipak, on je zaslužan za sve ovo što danas u Dalmaciji imamo. Tuđman jest bio ključna osoba u planskom i malicioznom razaranju Dalmacije.
Izostanak propitivanja
Dalmatinska javnost i društvo danas, 2022. godine, nema snage propitivati Tuđmana i još dugo neće ni imati snage za to. To je dijelom i zbog toga što je taj diktator ušao duboko u dalmatinski život, u kulturu, u svakodnevicu. U Dalmaciji gotovo nema grada ili općine u kojoj po njemu nije nazvana ulica ili trg. Ima već mnogo spomenika, postoje inicijative za nove. Odnos prema Tuđmanu kakav dominira kod nas zapravo govori više o Dalmaciji danas nego o njemu samom. Pristajanje uz takvo glorificiranje velikohrvatske diktature znači kako se javnost slaže i s njegovim političkim i društvenim konceptom, koji se svakim danom sve više pokazuje kao posve promašen. Građanima se danonoćno time ispire mozak, kao da nisu imali priliku doživjeti njegovu vladavinu i kao da ne žive njezine posljedice.
Dalmacija pozivanjem na Tuđmana pokazuje veliki politički, ideološki i intelektualni deficit, kad nije mogla u ovih dvadesetak godina smisliti ništa bolje. Tako se sama po sebi nameće usporedba s Jugoslavijom nakon 1980. koja nije znala smisliti ništa bolje nego slogan »i poslije Tita – Tito«. A bez prave rasprave o Tuđmanu postajemo samozadovoljna i samodovoljna na šest dijelova rascjepkana zemljica na rubu EU, koju Zapad marginalizira i smatra dijelom balkanske krčme.
Država iznad svega
Od kraja svibnja 1990. do smrti Franjo Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Bio je ključna osoba u pisanju Ustava RH i u uspostavi polupredsjedničkog sustava po uzoru na Francusku. Međutim, pojedine njegove odluke, kao i cjelovite koncepcije, izazivale su kritike kako za njegova života, tako i poslije, sve do danas. Naime, državu koju je osnovao doživljavao je kao puku formu, ispražnjenu od stvarnog ljudskog sadržaja. Smatrao je kako će stvaranje samostalne države biti istovremeno i vrhunac i kraj povijesti – izjavom kako se radi »o ostvarenju najvišeg ideala hrvatskog naroda« (kao da u isto vrijeme nije stvoreno i priznato još 14 država u Europi) izazivalo je podsmjeh obrazovanog građanstva. Riječ je o apoteozi države, dakle o obogotvorenju državne ideje.
Tuđman je još u predizbornoj kampanji 1990. govorio o potrebi jedinstva svih Hrvata, a potom iznio u javnost ideju o »svehrvatskoj pomirbi«, posebno naglašavajući potrebu pomirenja ustaša i hrvatskih partizana kako bi zajednički radili na dobrobit domovine. Ta je ideja trebala biti okosnica u suočavanju s prošlošću i temelj novoga neoustaškog identiteta. No, na njoj se ne može graditi demokratsko društvo jer je ona u biti totalitarna, zasnovana na nacionalnom zajedništvu kao ultimativnoj vrijednosti koja nadilazi sve druge, uključujući i univerzalne. Tuđman je osnovao državu na temelju Republike Francuske, a ponašao se kao Francisco Franco.
Najbolji u svemu
Tuđman je bio »ekstremno narcisoidan čovjek«. Govorio je: »HDZ, na čijem sam čelu, izvojevao je takvu pobjedu stoga što stranka i ja osobno uživamo veliki ugled u narodu.« Nadalje, izjavljivao je kako su se sva »hrvatska čuda«, osobito tobožnji procvat gospodarstva (tzv. gospodarsko čudo), dogodila zbog političkog vodstva »koje je znalo što hoće«.
Bio je herostrat, dakle osoba koja nešto čini iz pukog slavohleplja. Želio je biti važan i moćan, jer je tako imao pravo sjesti s nekim za isti stol i odlučivati o sudbinskim pitanjima svoje i susjednih država, pa je tako s Miloševićem dijelio BiH, osnovao s njim zajednički bankovni račun na Cipru kojim se financirao rat i sl. O njemu se govorilo kao o »ocu nove Hrvatske«, osobi koja se u teškim vremenima brine za sudbinu domovine. Takav je dojam o svojoj misiji isticao i on sam, običavajući isticati kako je »za Hrvatsku spreman ići u pakao« ili »sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što«.
Protokom godina Tuđman je sve češće za sebe govorio kako je »državni poglavar«, što kao titulu nije spominjao niti jedan dokument. Umjesto »izjava«, »govora«, itd., u određenim se situacijama, poput nekog apostola, javnosti obraćao »poslanicama«.
Počeo se pojavljivati u bijeloj »vrhovničkoj« uniformi (frapantno je podsjećala na spoj Titove maršalske i Francove generalke), što je posve neuobičajeno za predsjednike u zemljama razvijene demokratske kulture. Dobar dio javnosti tolerirao je takve Tuđmanove postupke, smatrajući ga izuzetnom ličnošću čije zasluge uvelike nadmašuju bilo kakve prijestupe. Kult Tuđmanove ličnosti bio je jedan od najočiglednijih pokazatelja manjkavosti tadašnjega hrvatskoga političkog sustava.
Nerazumijevanje demokracije
Tuđman nije bio tipični desničar. Izrastavši na učenjima KP-a, on nije razumio niti je pokušao razumjeti demokraciju, pogotovo ne u njezinoj liberalnoj dimenziji, što uključuje poštovanje drugoga i drugačijega, poštovanje prava SVIH manjina, regionalizacija i decentralizacija itd. Bio je, doduše, realpolitičar pa je u nekim situacijama znao zauzdavati ekstremiste, znao je s ljutim protivnicima pregovarati, dogovarati, ali ga to nije natjeralo osloboditi se nekih fiksideja.
Odabiri koje je učinio dubinski su odredili hrvatski politički život sve do danas: umjesto gajenja kulta slobode stvorio je i razvijao kult države; umjesto njegovanja individualizma izabrao je ekstremni nacionalizam; umjesto moderniteta izabrao je tradicionalizam; umjesto progresa izabrao je regres; umjesto kulta zdravog razuma razvijao je i poticao ustaško bunilo. Umjesto poticanja prosvjećenosti dopuštao je primitivizam („kila mozga dvije marke“). Umjesto otvorenosti propagirao je malograđansku uskogrudnost. Umjesto slobode govora pronosio je govor mržnje. Umjesto pristojnosti i zdrave ljubavi prema naciji i nacionalnom izabrao je šovinizam. Umjesto slobodnog tržišta stvorio je ekonomiju u kojoj sve ovisi o njegovoj partijskoj ekipi. Umjesto stvaranja temelja za zdrav politički život svoj je HDZ izgradio po konceptu nekadašnjih komunističkih partija u kojima je klijentelizam jedna od osnovnih karakteristika. Uz klijentelizam pod ruku su išli: nepotizam i korupcija.
Usuprot tradicijama u svim demokratskim društvima koje predsjedniku države izričito zabranjuju članstvo u nekoj od političkih stranaka, Franjo Tuđman ostao je predsjednik HDZ-a. Da bi to bilo moguće, prilagođavan je i tekst Ustava!
Izbori kao kulisa
Tuđman je smatrao kako on kao predsjednik grandsenjerskim manirom treba velikodušno dopuštati izbore, ali ih njegova stranka nikad ne smije izgubiti. Temeljem zakona potvrđivao je župane i gradonačelnike. Kad je na prvim općim izborima 1990. u većini dalmatinskih općina pobijedila kasnija opozicija, Tuđman ih je redom odbio potvrditi što je bio jedan od razloga pobune Srba u Kninu, Obrovcu, Benkovcu i drugim dijelovima Dalmacije. Bio je to najbjelodaniji dokaz autoritarnosti sustava. Golema je Tuđmanova odgovornost, pa i direktna krivnja, što se niti jedni izbori u Republici Hrvatskoj ne mogu smatrati poštenima.
Iako je velika ratna pobjeda u kolovozu 1995. omogućavala da pobjednik velikodušno »podari« građanima više slobode, dogodilo se upravo suprotno – tada su Tuđman i njegovi suradnici i dalje podgrijavali tobožnju ugroženost i manipulirali kvazi patriotskim osjećajima. Umjesto da se u narednim godinama počne oporavljati Dalmacija je i dalje tapkala u mjestu ili nazadovala. To potvrđuje i atmosfera u kojoj se 1997. vodila predsjednička kampanja: tada je Tuđman istaknuo kako „narod pamti križne putove svoje povijesti i zbog toga više neće dopustiti da o njegovoj sudbini odlučuju strane sile ili domaći smušenjaci i bezglavnici“.
Razlog uništavanja Dalmacije
17.6.1943. naši dalmatinski partizani tiskali su prvi broj "Slobodne Dalmacije" s podnaslovom "Dnevnik jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Dalmacije". Partizanska tiskara bila je smještena u napuštenim pojatama na Mosoru. Nakon toga "Slobodna Dalmacija" tiskala se u Brštanovu, Splitu, Muću, Ogorju, Livnu, Hvaru i Visu, a od 26. listopada 1944. pa do dolaska velikohrvatskih domoljuba stalno u Splitu. Partizani su opisivali svaku oslobodilačku akciju i slavili poraze talijanskih fašista, njemačkih nacista i hrvatskih izdajnika ustaša te četnika. Dalmatinski partizani – novinari nisu mogli zamisliti kako će točno 50 godina kasnije njihovu "Slobodnu Dalmaciju" – dalmatinski ponos preuzeti ustaše i njihovi sljedbenici u personifikaciji velikohrvatskog ratnog zločinca Franje Tuđmana. Mnogi mladi danas ne znaju kako je hrvatski ratni zločinac Tuđman pokušavao ugasiti svaki spomen na Dalmaciju. Cilj je bio centralizirati državu. Simbol tog sramnog pokušaja centralizacije vidi se i danas na hrvatskoj zastavi na kojoj se nalazi povijesni falsifikat – hrvatski grb kakav nikad nije postojao. Taj kičasti simbol na hrvatskoj zastavi živo je svjedočanstvo kakav je odnos prema hrvatskoj povijesti imao najčuveniji i najučeniji hrvatski povjesničar, akademik, doktor, genije i vojskovođa Franjo Tuđman. Do svoje smrti Tuđman nije mogao prihvatiti kako je (Socijalistička) Republika Hrvatska nastala ujedinjenjem tri ravnopravne zemlje. Te su zemlje simbolički prikazivani na pojedinim hrvatskim grbovima kao tri ravnopravna simbola i grba. To su: Dalmacija, Hrvatske i Slavonija. Kasnije im se priključuje i Istra, kao četvrta ravnopravna zemlja.
Doktor historije Franjo Tuđman se pozivao na hrvatsku povijest od stoljeća sedmog, ali nikako nije mogao prihvatiti kako je Dalmacija postojala i kako se prostirala sve do rijeke Save dok su "Hrvati igrali kazačok" iza Karpata. Franjo Tuđman, tvorac udruženog zločinačkog poduhvata ne samo nad BiH, već i nad Dalmacijom falsificirao je i revidirao dalmatinsku povijest do svoje smrti. U njegovo vrijeme hrvatski poltroni nazivali su Dalmaciju Južnom Hrvatskom. Čak ni u prognozi vremena novinari i meteorolozi nisu imali hrabrosti spomenuti vrijeme u Dalmaciji. Ime Dalmacije je bilo jednim potezom hrvatskog zločinca izbrisano, ali je ostalo živjeti u našim srcima. Hrvatski nacionalisti ili točnije rečeno hrvatski lopovi, kriminalci i razbojnici koje personificira razbojnici u vidu Kutle, Keruma, Todorića, Jollyja, Tommyja… preuzeli su "Slobodnu Dalmaciju" ne kako bi je napravili boljom nego kako bi je opljačkali tj. kako bi iz nje izvukli sve što je vrijedilo čime se popunjavao crni fond HDZ-a i osobno bogatstvo vođa HDZ/ustaškog pokreta. Dobar dio opljačkanog plijena završavao je u privatnim džepovima velikohrvatskih kvazi domoljuba. Dalmacija se danas srami svog slavnog porijekla i svojih osnivača – Ilira i Rimljana, ali i njenih novovjekovnih osloboditelja – partizana baš kako se „Hajduk“ i „Torcida“ srame svoje slavne antifašističke prošlosti.
Dalmacija se cijepa ne samo administrativno i zakonski, već i na svekolike druge načine. Na prognozama vremena često se spominje izraz "krajnji jug" za šire dubrovačko područje, što je zločin par exellence. Kako znamo kako se vijesti hrvatskim medijima dostavljaju s Trga žrtava fašizma 4 tako ni ovaj verbalni zločin prema Dalmaciji nikada neće biti kažnjen.
Od 1943. pa do 1993. Dalmacija je bila više od regije, bila je domovina. Ona je imala svoje kulturalne, umjetničke i kreativne ambicije, bila je najrazvijenija hrvatska regija koja je punila, a i danas puni gro državnog proračuna. Dalmacija je bila liberalna do te mjere da je prije Berlina i Londona imala razvijenu gay scenu s disco clubom koji je svake srijede priređivao „only men night“. Dalmacija je bila intelektualni, duhovni, kulturni i sportski orijentir za cijelu tadašnju državu.
Privatizacijska pljačka
Franjo Tuđman dao je osnovne smjernice i pljačkaškoj pretvorbi i privatizaciji. Nestankom socijalizma trebalo je naći vlasnika za golemo društveno bogatstvo. Stanovi u društvenom vlasništvu nad kojima je postojalo stanarsko pravo relativno su brzo i bez većih potresa uglavnom otkupljeni (s iznimkom stanova u vlasništvu bivše JNA). Što se tiče vlasništva nad poduzećima, doneseni su zakoni koji su omogućili da se ona podijele stranački podobnim "ljudima". Bio je to put u katastrofu: zbog nestručnosti novih vlasnika i često njihove želje da što brže rasprodaju novostečenu imovinu privatizirana poduzeća velikim su dijelom propala. Razlog tome bilo je stvaranje uskog sloja bogataša, čime je istovremeno najveći dio građana naglo osiromašio. Tako su stvorene goleme socijalne razlike, pa je društvo, nakon desetljeća relativnog egalitarizma, poprimilo bitno drugačiji karakter – umjesto da se ustrojavanjem nekih elemenata kapitalističke privrede kreće prema društvu pravednosti nalik na skandinavska, za što je bilo potencijala, stvarala se društvena slika koja tendira onoj latinoameričkoj. Tako je Franjo Tuđman ostavio uništenu ekonomiju koja se ni 23 godine nakon njegove smrti ne može oporaviti.
Najmanje 166.000 radnih mjesta nestalo je u Dalmaciji u protekle trideset i dvije godine – u tsunamiju deindustrijalizacije, pretvorbe i privatizacije koja je pomela brojna poduzeća. Ili slikovitije rečeno, broj radnika čija su radna mjesta nestala veći je od broja stanovnika najvećeg dalmatinskog grada – Splita. Najmanje 100.000 radnih mjesta nestalo je u razdoblju od 1991. do danas na području današnje Splitsko-dalmatinske županije, slijedi je Šibensko-kninska s oko 33.700 ugašenih radnih mjesta, u Zadarskoj županiji ih je nestalo 23.900, a u najjužnijoj - dubrovačkoj - županiji najmanje 8.400 mjesta.
Jugoplastika je najveća dalmatinska tvrtka koja je nestala u vihoru pretvorbe i pljačkaške privatizacije. Od tvrtke koja je u cijeloj Jugoslaviji imala 13.000 zaposlenih, a samo na splitskom području njih oko 8.000, danas je ostalo 300 zaposlenih. Na njezinu su mjestu danas stanovi, hotel i shoping-centar. Pretvorbu su preživjeli samo Autodijelovi, koji su 1993. privatizirani i stvorena je ugledna tvrtka AD Plastik.
Popis nestalih poduzeća predvode ona iz Splita, grada koji je u tri desetljeća ostao bez najmanje 50.000 radnih mjesta i golemih tvrtki koje su zapošljavale tisuće ljudi. No, i drugi su županijski gradovi pretrpjeli goleme udarce. U Imotskom su pometene gotovo sve proizvodne tvrtke, sličnu sudbinu su doživjeli Sinj, Vrgorac, Komiža, Kaštela, Solin, Makarska, Trilj, otok Brač...
Jedna od rijetkih tvrtki koje su preživjele pretvorbu i privatizaciju te i danas posluje je Dalmacijacement, ali s tim što je 1990. u njemu radilo oko 5.500 ljudi, a sada oko 480, Brodosplit je prije tri desetljeća imao oko 7.500 radnika, danas više ne radi. Kaštelanski Jugovinil je nekad zapošljavao 3.500 ljudi, iza njega je ostao Adrivinil koji je dugo vremena bio u stečaju, a danas je nigdje, kao i Adriachemu. Jadrantekstil je pretvorbu i privatizaciju dočekao s 1.300 zaposlenih, u Dalmi je radilo oko 4.000 ljudi, danas tvrtka ne postoji a prostori trgovina su privatizirani. U Koteksu je bilo oko 900 zaposlenih, a sada ne postoji. Tvornica Dalmacija iz Dugog Rata je početkom devedesetih imala 1.700 zaposlenih, završila je u stečaju, a svih 1.700 radnika na Zavod za zapošljavanje.
Nema više Melioracije, koja je imala oko 500 zaposlenih, Salonacoopa (Mesopromet) s 1.500 radnika, Jadrantransa koji je imao 2.500 radnika; ugašena je Tehnogradnja u kojoj je radilo 500 ljudi, a na njezinoj su lokaciji niknuli stanovi. S toliko je zaposlenih otišao u stečaj i Termofriz, a na njegovu je mjestu dugo je bio Trgovački centar Kerum, danas je to ruševina. U stečaj je otišao Pomgrad koji je 1990. imao 1.200 radnika, nestao je Elektron sa stotinjak radnika, Jadranribolov je u stečaju više od dvadeset godina, a oko 70 ljudi je ostalo bez posla. Nema više ni Ilove koja je imala 350 radnika, ugašeno je splitsko Građevno poduzeće Rad s više od 200 radnika, a na njegovu su mjestu danas stanovi. Dulje od petnaest godina u stečaju je i omiški Mosor koji je nekad hranio stotinjak ljudi, nestala je tvornica ribljih konzervi Neptun i bez kruha je ostalo sedamdesetak radnika, a strojevi iz komiškog pogona prodani su poduzeću u Nišu. Salonit Vranjic je prije 32 godine imao 1.200 ljudi, poduzeće je u stečaju dvadesetu godinu i danas u njemu posao ima 0 ljudi. Nekad je sinjska Dalmatinka imala 2.800 radnika, a prije trinaest godina je i u sljednici te tvrtke Dalmatinki Novoj otvoren stečaj te je i preostalih 480 radnika zavšilo na burzi rada. Cetinka Trilj imala je tisuću radnika prije pretvorbe, nakon prvog stečaja je spala na 360 ljudi, u drugi je otišla s njih 65, a ne radi više od trinaest godine. Imotski je privatizaciju platio Agrokokom koja je nestala, kao i 100 radnih mjesta, Imostroj je u stečaju završio prije 23 godine, a oko 160 ljudi na biro rada. Vrgorac je ostao bez tekstilne tvornice Braća Rakić i 500 radnih mjesta, 100 radnika Duhana ostala su bez poduzeća i posla... U protekle trideset i dvije godine u Zadru i okolici je nestalo oko 23.900 radnih mjesta u tridesetak tvrtki koje su završile u stečaju. Na početku tog razdoblja nestajali su tzv. socijalistički mastodonti: Bagat s oko 2.800 radnika, Kidrič, odnosno poslije TIZ, s oko 1.800 radnika, trgovačke kuće Plodine i Zadranka koje su zajedno zapošljavale 1.500 ljudi, građevinske tvrtke Zadar, Jadran i Radnik s ukupno tisuću ljudi. Od nekadašnje kemijske industrije, koja je zapošljavala više od 1.500 ljudi, nestali su Polikem i Vinilplastika, a dio se privatizirao i transformirao u firmice s ukupno 200 zaposlenih.
Nestao je Zadarkomerc, Plimex, Croatia Zadar line, Elektronika, Tvornica duhana Zadar, Dalma, Folijaplast... U zadnjih trinaest godina u stečaju su završili autobusni prijevoznik Contus, građevinsko poduzeće Heres i Marituna. Veliki dio nekadašnjih zaposlenika su umirovljeni, jedan dio je našao posao u novim tvrtkama – uglavnom u trgovini. Stečajevi zadnjih godina zatvaraju manji broj radnih mjesta jer više i nema velikih tvrtki – najveće zadarske tvrtke su sada Opća bolnica i Zadarsko sveučilište! Oko 33.700 radnih mjesta u tri je protekla desetljeća nestalo u Šibensko-kninskoj županiji. Slobodna plovidba je svojedobno u svom vlasništvu imala 30 brodova, a zapošljavala je 900 radnika, Šibenka je zapošljavala 2.300 radnika, u Reviji je radilo 300 radnika, Poliplastu 220, u TLM-u je izgubljeno 4.500 radnih mjesta, a u TEF-u 1.700, dok je TVIK Knin brojio 3.500 radnika.
Ekonomisti i stručnjaci za gospodarska kretanja ističu kako su od završetka rata do danas gospodarske prilike i stanje zaposlenosti na krajnjem jugu hrvatskog dijela Dalmacije postali takvi “da ne mogu biti crnji”. Neizravno su to, podatkom o tome kako je bez posla u međuvremenu ostalo više od 8.400 zaposlenih, potvrdili i na dubrovačkom Trgovačkom sudu. Potvrdu lošeg stanja dali su i u županijskoj ispostavi Hrvatske gospodarske komore, a prema prikupljenim podacima može se reći kako je najveća tvrtka koja je otišla u stečaj na krajnjem jugu Dalmacije bivši trgovački div Razvitak iz Metkovića, koji je imao više od 2.000 zaposlenih! Njemu uz bok ide PIK Neretva iz Opuzena, a tek zatim slijede neke dubrovačke tvrtke kao što su građevinska poduzeća GP Dubrovnik s 330 i Zidar s 50 radnika, te pekara Orlando sa 70, ili trgovinsko poduzeće Dubrovkinja i tvrtke koje su nastale njezinim raspadom s nekoliko stotina radnika.
U međuvremenu su u stečaj otišli građevinsko poduzeće Glavice Opuzen sa 110 radnika, tvornice Dalmacijabilje i Radeljević s gotovo stotinu zaposlenih, a na otoku Korčuli brodogradilište Inkobrod i Tvornica ribljih konzervi Jadranka iz Vele Luke. Ploče su ostale bez Plobesta, a Metković bez Bili komerca, Naronaplasta, Mehanike i Metkovke.
Odnos prema Dalmaciji
Franjo Tuđman gajio je šovinistički odnos prema Dalmaciji. Koji dan nakon Oluje Dalmatinima je i Dalmatincima, inače odreda hrvatskim građanima, poželio »neka idu i neka nose svoje prljave gaće sa sobom«. »Dalmatinci su neslavno nestali s ovih prostora, kao da ih nikada nije ni bilo!« uskliknuo je u Splitu 1997. »I još ih ima! Od toliko sudaca u Splitu sedam su Dalmatinci!« precizno je pobrojio, pokazujući kako njegov šovinizam nije usmjeren samo protiv onih koji su sudjelovali u petogodišnjoj pobuni protiv Republike Hrvatske nego protiv svih koji se ne pišu Hrvatima. Takav odnos prema Dalmaciji mnoge je Dalmatine i Dalmatince udaljio od hrvatskih vlasti i iz Republike Hrvatske kao države. Od 968.000 stanovnika koliko je Dalmacija imala 1991., danas se broji oko 814.000.
Comments