Prvo je Dalmacija 1990ih preimenovana u Južna Hrvatska, a Dalmatini se nisu bunili jer je Dalmacija dio Hrvatske.
Onda je Sabor ukinuo zajednicu općina Dalmacije, a se mi nismo bunili jer što će nama Zajednica općina Dalamcije.
Onda je zabranjen rad Dalmatinske akademije, a mi se nismo bunili jer što će nama akademija.
Onda su dijelovi Dalmacije Pag i Rab preimonovani u novonastalu, nikad prije pravno i jezično postojeću, regiju Kvarner, jer što će nama Pag i Rab.
Onda su ubacili bombu u prostorije Dalmatinske Akcije i najistaknutije članove zatočili u kazamat u Lori gdje su ih danonoćno premlaćivali, od poljedica kojih su neki umrli, no mi se nismo bunili jer što će nama Dalmatinska Akcija i njeni članovi.
Na kraju su Dalmaciju oglodali do kosti, zatvorili tvornice, natjerali etničke Dalmatine da odu iz Dalmacije da bi naselili Hercegovce, Slavonce i Janjevce koji će je do kraja izmusti. No, mi smo šutjeli jer što će nama tvornice, što će nama etnički Dalmatinci.
Poslije je Split ostao bez struje, a Zadar bez vode. Mi se nismo bunili jer što će nama struja i voda.
U Dalmaciji očito svaka situacija kao da završava sa šutnjomu i nereagiranjem. Ishod šutnje i nereagiranja je jasan – podčinit Dalmaciju pod totalitarističku moć HDZ-a i Zagreba kako bi se moglli izbrisati svi tragovi postajanja Dalmacije, dalmatskog naroda i dalmatskog jezika da bi se lakše mogla sprovesti revizija povijesti s ciljemm partikularnih i lukrativnih akcija pojedinaca na štetu Dalmacije i dalmatinskog naroda.
Reakcije stručne i građanski orijentirane javnosti su izostale dok su Zrinka Vrabec-Mojzeš i Ivana Mišerić otovoreno zagovarale, čak i fizičko, uništavanje svega što Dalmaciju povezuje s Dalmacijom i njenom romanskom i ilirskom prošlošću. Dok se u medijima i na društvenim mrežama vodi dogovoreni verbalni okršaj oko II. sv. rata i Istanbulske Konvencije istovremeno je više od 190,000 stanovnika Dalmacije nezaposleno, od toga 65% mlađih od 30 godina, a vojska ljudi napušta Dalmaciju i RH u potrazi za boljim životom ne gdje drugdje.
Problemi Dalmacije kulminiraju iz dana u dan, iz sata u sat. I nikom ništa. Nitko se ne buni, nitko ne reagira.
Jedan od problema Dalmacije je i to što je Vladino povjerenstvo za suočavanje s prošlošću na mala vrata rehabilitiralo ustaštvo. Reakcija je normalo izostala.
Građanski identitet u Dalmaciji daleko je najosetljiviji na fašizam. Njegova osnova je, još iz doba ZO Dalmacije – antifašizam. No, nema antifašističkih protesta u Splitu, ni u Zadru, ni u Dubrovniku.
Ako nema antifašističkih protesta kako možemo očekivati realnu borbu za regiju Dalmaciju čiji bi političko-pravni okvir trebao biti Ustav iz 1974., odnosno autonmija Dalmacije kako su prema tom Ustavu imale Vojvodina. Takav okvir bi dao Dalmaciji ne samo realnu autonomiju sa zakonodavnom, sudskom i izvršnom vlašću i stvorio specifični duh osetljiviji na sve antidemokratske pojave, kao što su nacionalizam, centralizam, autoritarizam, već bi se smanjila ogromna pljačka Dalmacija koja je na snazi od 1990.
Svaki puta do sada, osim jednom, Dalmacija je pala bez otpora i adekvatne reakcije javnosti. Jedini put kad je Dalmacija pokazala zube bilo je nakon bombardiranja Splita 6. Travnja 1941. i ulaska talijanske okupacijske vlasti u Dalmaciju, Dalmatinci su se samoorganizirali 20. travnja 1941. u kući Šegvić u Splitu, te počeli s malim diverzantskim akcijama, da bi se prvi pokret otopra osnovao 22. lipnja 1941. u dalmatinskom gradiću Vrgorcu. No, i to su nam ukrali, pa se 45 godina prazik antifašističkog otpora slavio 27. srpnja, da bi se zadnjih 28 godina slavio na pravi datum, ali na krivom mjestu.
Na konstituirajućoj sjednici Vlade Federalne Države Hrvatske održane u Splitu 14. travnja 1945. dana su jamstva kako će Dalmacija, zbog svojih povijesnih, jezičnih, gospodarskih, kulturnih i drugih razloga biti Autonomija unutar Federalne Hrvatske. To se djelomično ispoštivalo, no dalmatinska autonmija trajla je nešto više od godinu i pol kada se FRH preimenovala u Narodnu Republiku Hrvatsku u prosincu 1946.
Dalmaciji je potrebna autonomija – ne kao samouprava s javnim tvrtkama koja kao poluga političke moći i zapošljavanja na tisuće nesposobnih uhljeba, već kao regionalna samouprava sa širokim nadležnostima koja samostalno donosi odluke, raspolaže vlastitim resursima, štiti ljudska prava, ratificira međunarodne dokumente, uvođenje liberalnih i proeuropskih standarda i samofinancira se.
Dok mi koji znamo što autonomija znači hrvatski nacionalisti smatraju autonomiju Dalmacije isključivo antihrvatskim projektom koji imaju za cij cijepanje Republike Hrvatske, a samo zato jer su svjesni da u tom slučaju Dalmacija više ne bi davala 7,5 mlrd. € u državni proračun i još 3,5 mlrd € godišnje za Slavoniju, te Slavonci više ne bi imali pravo primata kod zapošljavanja u turizmu i na taj način dvostruko otimali kruh iz dalmatinskih usta.
Bitno je naglasiti da je za autonomiju Dalmacije bitna njena antifašistička prošlost, poštivanje ljudskih prava i sloboda, te bi svaki razgovor o dalmatinskoj samoupravi trebalo bi započinjati tim temama. T bi trebala biti polazna točka, jer je zastavu, grb i naš dalmatski jezik antifašizam jedna od linije fronte obrane dalmatinskog identiteta.
Comments