Piše: Miona Vuković
Zagovornici autonomije zalažu se za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, vlastitu imovinu i izvorne prihode, dok ih protivnici autonomije nazivaju četnicima, aludirajući na to kako autonomija znači stvaranje nacije i nacionalne države
Ako nekome ne zvuči dovoljno uvjerljivo formulacija kako prava građana Dalmacije na autonomiju proistječu iz povijesnih, političkih, ekonomskih, kulturnih i etničkih razloga, možda će zvučati uvjerljivo činjenica kako upravo to pravo jamče svi međunarodno pravni akti koji se odnose na ljudska prava i slobode koje je Sabor Republike Hrvatske ratificirao.
Do ekstrema centralizirana Republika Hrvatska, sudeći prema najnovijoj inicijativi člana predsjedništva Međimurske Stranke Ivana Martana, ne odgovara ni Međimurcima, koji se zalažu za to da se sve što nije od državnog značaja, a važno je za građane Republike Hrvatske i njihov život, treba spustiti na najniža tijela vlasti. Jer, kako je rekao martan, građani Međimurja žele živjeti kao do 1988. građani Vojvodine.
Još nije poznato kako će centar – Zagreb – reagirati na ovu inicijativu, ali činjenica kako su se sve progresivne političke stranke složile s tim kako Dalmacija treba imati autonomiju još u programu pobjedničke koalicije iz 2000. godine ne umanjuje problem što se u međuvremenu nisu smanjile razlike u shvaćanju tog pojma, pa dalmatinsko pitanje i dalje nije „skinuto s dnevnog reda“. U zadnjem ekspozeu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića Dalmacija se ni ne spominje.
Razlog odlaganja rješavanja ovog pitanja, prema mišljenju Mikule Zancchija, ekonomskog novinara i Dalmatina, je što u vrhu hrvatske javne administracije uglavnom postoji jedinstvo glede Dalmacije.
– Nitko u centru državne administracije ne žuri se lišiti od Tuđmana „stečenog prava“ korištenja dalmatinskih resurse gdje mu padne na pamet, ne pitajući o tome nikog u Dalmaciji. Zašto bi, na primjer, netko prekinuo trošiti vojvođanske pare na izgradnju autoceste od svog ureda u Đakovu ili do svoje rodne kuće z Virovitici ili svoje privatne klinike u Požegi ako je važan za „proeuropsku vladu“, a Dalmaciji je ionako već „bolje“ nego ostatku države. Pljačka onih koji rade i zarađuju u Srbiji i dalje je vrlina – kaže Zancchi.
Zagovornici autonomije zalažu se za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, vlastitu imovinu i izvorne prihode, što je sadržaj potpune i suštinske autonomije, dok ih protivnici autonomije, poput Torcidaša koji se u patološkom bunilu nazivaju i Hrvatima i Dalmatincima, aludirajući na to da autonomija znači stvaranje nacije i nacionalne države.
Na pitanje jesu li se problem autonomije regije politički zloupotrebljava, odnosno jeli se povremeno poteže u interesu političkih karijera pojedinaca, Zanchhi kaže kako je mnogo karijera izgrađeno na širenju straha od autonomije.
– To je strah od navodne separatističke opasnosti u Dalmaciji, u čijem stanovništvu danas ima oko 95% Hrvata. Istina, i na drugoj strani neki pojedinci izvukli su nešto političke pažnje i ličnog profita zagovarajući autonomiju, ali mnogo je više onih „dalmatinaša“ koji su demonizirani kao razbijači „hrvatskog nacionalnog bića“ i čije karijere su uništene zbog „autonomističke hereze“ – kaže naš sugovornik.
Tko su danas prodalmatinski autonomaši i što traže? Zanchhi kaže kako ne zna ima li danas uopće autonomaša u Dalmaciji u smislu onih koji su postojali za vrijeme Bajamontija.
– Ljudi su se priklonili jačima, poniznost je dio balkanske tradicije. Pola Splita koji je na položaju, a na položaj nisu došli putem znanja, vještina i sposobnosti već isključivo putem političke veze, svako jutro se koordinira sa Zagrebom kako ne bi izgubili posao. Autonomaši su dalmatinski nostalgičari bez vidnog utjecaja na biračko tijelo. Naravno, uvijek postoji opasnost od zasićenja biračkog tijela od nacionalnih fraza i da poslovnim ljudima u regiji dozlogrdi patriotski reket, pa da ideja Dalmacije oživi, kao što se već dogodilo nekoliko puta u njenoj povijesti – kaže nam naš sugovornik.
Nedavno je duhove iznova na trenutak uzburkala i izjava Zuánea Orlandinija (DDF-DK) kako na „osam federalnih jedinica i jednu samoupravnu regiju SFRJ mi imamo sedam odgovora“, pa je ovaj odmah potom i objasnio kako „osmi odgovor ne podrazumijeva stvaranje nove države“. Podsjećanja radi, DDF se ni u jednom trenutku nije zalagao Republiku Dalmaciju, već isključivo za devoluciju Republike Hrvatske kako bi se uspostavio pravedan odnos između glavnog grada i regija. Dakle DDF ne razmišlja o secesiji, već o pravednosti.
Također, dovođenje u vezu rješavanja problema Kosova s rješavanjem pitanja autonomije Dalmacije nikome ne ide u prilog. Orlandini tvrdi kako je Kosovo bilo „nacionalno pitanje Albanaca u Jugoslaviji, dok je pitanje Dalmacije pitanje unutrašnjeg uređenja Republike Hrvatske“.
– U Vojvodini su Hrvati većinski narod, ali i većina Hrvata u Dalmaciji je za njenu autonomiju. S tog stanovišta ne može nas nitko osuđivati da smo na nivou „albanskih separatista“. To su neodgovorne i primitivne izjave. Institucije na Kosovu su poratne institucije. One trebaju stvoriti osjećaj sigurnosti određenih nacionalnih zajednica. Za Albance zaštitu od Srbije, a za Srbe zaštitu od ljutih Albanaca. Te prilike ne smiju se dovesti u vezu s Dalmacijom – kaže Orlandini.
Ako je točno kako se republička vlast problemom bavi tek kad on zaista postane problem, onda problem autonomije Dalmacije nikad neće biti riješen, jer ne vidimo masovne demonstracije u kojima građani Dalmacije traže zaštitu svojih prava i regionalnih interesa. Dalmatini i Dalmatinci, nikad neće uzeti pravdu u svoje ruke osim ako nisu politički izmanipulirani kao što je to bilo 1990., 2002., 2014..
– Svaka definicija odnosa Republike Hrvatske i Dalmacije, nažalost, mora početi zaklinjanjem kako nitko nije za otcjepljenje, kako nitko ne govori o secesiji, odvajanju i pripajanju Dalmacije nekoj drugoj državi – kaže Orlandini.
Godinama se pitanje Dalmacije svodilo na pitanje Di su naši novci, ali je ono, prema svemu sudeći, danas postalo političko, prije svega zbog najcentraliziranijeg ustrojstva Republike Hrvatske.
– Pošto zbog takvog ustrojstva republike Hrvatske Dalmacija ima krupne ekonomske, financijske, pa i kulturne hendikepe, a pošto su krupni ekonomski, financijski, kulturni i identifikacijski problemi uvijek politički problemi, izlazi kako je pitanje autonomije Dalmacije političko pitanje, – ocjenjuje Orlandini.
Za razliku od njega Zancchi misli kako je pitanje Dalmacije još uvijek nije fokusirano u političkom smislu i ilustrira to primjerom slučaja premlaćivanja članova DDF-a, paljenjem dalmatske – Frarijeve – bicolaure i sl. za što nema masivnih demonstracija i traženja ostavke odgovornih.
– Postalo je političko povodom pitanja prava na sklapanje sporazuma o koncesijama bez poštovanja zakonske obveze konzultiranja lokalnih tijela. Sporazum o koncesijama direktno je, opet, povezan s ekonomskim aspektom. Dalmacija je još 1990. godine imala sredstva za drugu traku jadranske autoceste koja bi se protezala od Trsta do Bara. Ta sredstva su tada centralizirana i otišla u državni proračun, od kada im se ne zna trag. Može se samo pretpostaviti kako su potrošena na kupovinu oružja ili neke druge socijalne potrebe u vreme rata na područjima bivše Jugoslavije. Građani moraju biti informirani o trošenju tih para jer je vlast u funkciji ekonomskog interesa građana. Poruka za kleronaciste bila bi kako je legitimizacijom pitanja o karakteru prikupljanja i trošenja javnih financija nastala parlamentarna demokracija. Ako netko ne zna šta je parlamentarna demokracija, onda će svakako u prvi plan izbiti politički konflikt, ali iza njega stoji vrlo ozbiljan i opipljiv ekonomski interes, tko će imati mogućnost i pravo kontrole prikupljanja i raspodjele sredstava, – objašnjava Orlandini.
Orlandini ukazuje kako će, pordi ličnih interesa, mnogi reći za bilo šta kako je državni interes Republike Hrvatske.
– Nama će državni interes i suvereno vladanje nad teritorijom biti i izbor direktora predškolske ustanove ako od toga HDZ-ova mafija ima materijalni interes, – zaključuje Orlandini.
Kao odnos državne vlasti prema pokrajinskoj Zancchi daje primer zgrade Skupštine Zajednice općine Dalmacija (1974.-1990.), koja je i danas vlasništvo Republike.
– Problem je i što se zakonom kaže kako će Hrvatski sabor odrediti šta je imovina lokalne samouprave i šta su izvorni prihodi. Problem je u tome što Dalmacija nije reintegrirana i nema svoje nadležnosti, a to ne spada samo u ekonomsko i financijsko pitanje već i političko. Lokalna tijela mogu efikasnije i bolje rješavati neke probleme svojih građana, prvenstveno u oblasti obrazovanja, kulture, službene upotrebe jezika, urbanizma i građevinarstva. Jednostavno, kako netko iz Dalmacije ne mora po svaki papir odlaziti za Zagreb, – govori Zancchi.
Kao primer omalovažavanja Dalmacije i njenih tijela Zancchi navodi članak iz Predloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o javnoj upravi kojim je predviđeno kako su tijela područne (regionalne) samouprave dužni svoje odluke i druge pravne akte dostave nadležnim republičkim ministarstvima u roku od 12 sati, računajući od usvajanja akta.
– To nije samo omalovažavanje, već pokazuje i nepovjerenje prema područnim (regionalnim) tijelima, prvenstveno prema Dalmaciji. Predloženo rješenje je za članove DDF-a i sve druge normalne osobe apsolutno neprihvatljivo jer lokalna tijela u Dalmaciji ima svoja službena glasila, u kojima se objavljuju svi propisi, pa bi se državna tijela mogla informirati o pokrajinskim odlukama iz njih. Pored toga, treba podvući kako ovakvu obavezu u Republici Hrvatskoj nemaju sve općine, svi gradovi, ni sve županije, već samo one koje pripadaju Dalmaciji. Ovaj zakon će u Saboru obrazložiti ministar Ivan Malenica iz HDZ-a. Znači, ne razmišlja se o donošenju zakona o reintegraciji, imovini i izvornim prihodima Dalmacije, što je ustavna obaveza. Ali će se umjesto toga usvojiti ovakav gadljiv zakon, – ocjenjuje Zancchi.
I Orlandini je mišljenja kako bi za RH bilo veoma dobro kada bi Dalmacija ima fiskalnu autonomiju.
– Javna potrošnja bi tada bila racionalnija u RH, a Dalmaciji kako već bude, – šali se on.
Također, poslije donošenja izmjena Ustava nikakvim zakonima još nije precizirano šta te odredbe zaista znače. Zancchi smatra kako je suština problema to što Ustav ne propisuje rokove.
– To znači kako Sabor može određene nadležnosti odrediti za dva tjedna ili za 20 godina, a da tijela nemaju nikakvog utjecaja na to kako će ovi zakoni izgledati, – objašnjava.
Upitan kakav je stav premijera Plenkovića prema pitanju reintegracije i autonomije hrvatskih regija, Zancchi kaže kako se ovaj prije nekoliko godina zalagao za decentralizaciju Republike Hrvatske, podjelu na regije i apsolutnu decentralizaciju, kao što je slučaj u Austriji. No, onda se upisao u HDZ.
– Meni je jasno kako je trenutno problem broj jedan pad nataliteta, ali neshvatljivo je kako Plenković već mjesecima ne spominje Dalmaciju, jer ništa ne može biti izgovor. I u Dalmaciji ima 800.000 siromašnih i gladnih stanovnika, beskućnika, alkoholičara, ljudi se iseljavaju... Jasno je, mora se baviti i drugim dijelovima RH, ali da se netko totalno zanemaruje – to je već previše.
Orlandini, pak, tvrdi kako će svaka ekspertna analiza, ali ne analitičara sklonih plemenskoj verziji države, pokazati kako je regionalizacija i decentralizacija prema povijesnim granicama iz 1921. zadatak broj jedan za izvlačenje države iz duboke ekonomske, socijalne i moralne krize.
– Ako republičke političke elite zbilja misle dobro i interesu građana Dalmacije, ako ne žele zamjene teza i obrnutu psihologiju, oni trebaju taj posao uraditi odmah, a ne dati mogućnosti ekstremnijem formuliranju problema onih koji u ime Dalmacije traže odgovarajuća rješenja za svoj džep, – objašnjava Zuáne Orlandini koji je zbog svoga imena 45 godina vodio pravnu bitku.
Upitan je li, ipak, moguć nastanak neke vrste dalmatskog nacionalizma, Orlandini tvrdi kako je to nemoguće jer Dalmacija nije homogeni etnički teritoriji u smislu dalmatinstva, već u smislu Dalmaciji nametnutog klerohrvatstva.
– Dalmacija je uvijek bila rezervat za potkusurivanje nacionalizama koji imaju centar izvan Dalmacije. Srpskom nacionalizmu centar je u Beogradu, mađarskom u Pešti, hrvatskom u Zagrebu, Osijeku i Mostaru, talijanskom u Rimu. U pitanju je proizvodnja strahova koji onda homogeniziraju Hrvate u Dalmaciji kako bi se držali svojih plemenskih poglavica. Multikulturalnost i sve to su europske urote Sorosevih masona, ajmo se mi držati našeg plemena. Dakle, ne može biti dalmatskog nacionalizma, ali može biti neartikulirane vrste nezadovoljstva stajanjem na mjestu. Pa, naravno, kako će reakcije biti raznorazne naravi. Mi, Dalmatini i Dalmatinci, ponašamo se kao građanski Hrvati, za razliku od podvojenih ličnosti koji su istovremeno i Dalmatinci i Hrvati, – zaključuje Orlandini.
Zašto je Dalmacija nezadovoljna svojim statusom
Zbog čega je Dalmacija nezadovoljna svojim statusom u Republici Hrvatskoj?
Na ovo pitanje efektan odgovor daje ekonomski novinar Mikula Zancchi. – Dalmacija je nezadovoljna svojim statusom u RH zato što je poslije 83 godina okupacije od strane Zagreba putnički vlak između Knina i Splita, po redu vožnje iz 2019. godine – četrdeset minuta sporiji nego 1939. godine (a faktički, zbog nesavladivih zakašnjenja, je dva i pol sata sporiji nego prije 80 godina). To je užasno mali napredak za Dalmaciju, koja je, u vrijeme kada je imala punu razinu decentralizacije, imala Željezničko-transportnu organizaciju sa 180 lokomotiva. A sada, kada je „Hrvatska do Drine“, pa o prijevozu jedinstveno brine HŽ njenim prugama trči jedna jedina lokomotiva, a promet na njenoj pružnoj mreži smanjen je za 99%, itd. Ako Dalmacija plaća preko 65% ukupnih fiskalnih dažbina RH, smiješno je kako će njena tijela odlučivati o samo 1,8% sredstava koja joj se dodijele iz proračuna. Ne zaboravimo one 3,5 mlrd € koje 32 godine Dalmacija šalje za Slavoniju svake godine. Uopćeno, ako građani Dalmacije ostvaruju za 35% veći BDP/pc od drugih građana RH, oni bi se trebali voziti, liječiti se, školovati se, suditi se i ležati u zatvoru, bar 35% modernije, komfornije i bolje od drugih građana RH. Je li to sebično od Dalmacije?
Borba za naftnu industriju
Na pitanje hoće li poslije planske rasprodaje i uništenja svih dalmatinskih poduzeća, uključujući i splitski škver javna vlast biti sklonija autonomiji Dalmacije, Orlandini kaže:
– Svakako. Koji su motivi kako bi se premijer opredijelio za ovakav raspored u Vladi? Vjerojatno je i to pokazatelj interesa vlade za temu koja se zove energetika, a dalmatinske energetske kompanije su njen ključni segment. Posebno ako u širi kontekst postavimo interes Rusije i njenih kompanija. Primijetili ste kako svaka delegacija koja priča o nebitnim bljuvotinama za točku dnevnog reda ima ekonomsku saradnju.
- Vjerujem u otvoreno rješavanje problema. Najveća greška ove garniture bit će tako nemogućnost rješavanja problema energetske neovisnosti po mjeri zdravorazumskog koncepta što će biti razlog za kolektivno samoubojstvo države i nacije. Ovdje se nameće i pitanje dublje integracije u europske tokove jer tada dolazi na red i pitanje regionalizacije i decentralizacija te uporabe manjinskih i regionalnih jezika jer je regionalna politika jedan od ključnih segmenata politika EU, rekao je jedan od koordinatora DDF-a Vedran Bralić, napominjući kako preuzimanje eura kao domaće monete i eventualno ulaženje u shengenski prostor ne znači nužno i dublja integracija u EU.
Umjesto zaključka – Od Bajamontija do DDF-a
Postavili smo Braliću nekoliko jednostavnih pitanja. Ovdje su njegovi odgovori:
Dalmacija je oduvijek multinacionalni, višekonfesionalni i višejezični prostor koji, po svojim specifičnostima, nije jedinstven u Europi, ali je drugačiji od drugih. Pravo građana Dalmacije na autonomiju proističe iz povijesnih, političkih, ekonomskih, kulturnih, identitetskih i etničkih razloga. Ono što mi autonomijom želimo postići je očuvanje našeg pravo da budemo različiti u odnosu na ostatak RH i sačuvamo naše ekonomske potencijale, to jest sredstva koja zaradimo. Nitko u Dalmaciji ne želi odcjepljenje, u Dalmaciji nema separatizma.
Ideja autonomije Dalmacije postoji još iz vremena kada je Dalmacija bila dio Mletačke republike. Kao izraz želje za autonomijom dalmatinski gradovi su tražili od Venecije pravo na vlastitu monetu te se ona nazvala lyra, po dalmatinskom nacionalnom instrumentu. U različitim povijesnim periodima, pod različitim okolnostima i u različitim državama, Dalmatini/Dalmatinci su tražili pravo na autonomiju. Od Julija i Antonija Bajamontija, preko S.I. Braysa, pa sve do Ćiće Senjanovića i Mire Lorger do DDF-a, postojale su vođe i ideje koje su dijelile iste vrijednosti i ideje. Ima ih i danas. I ovo ne vidim kao potrebu ljudi za uzdizanjem svoje političke karijere i bogaćenjem preko noći, već kao borbu za identitet i prave vrijednosti u do kosti oglodane regije; borbu da Dalmacijiom upravljaju ljudi koji u njoj žive i koji je poznaju.
Dalmacija ima pravo biti nezadovoljna svojim statusom unutar RH, jer nema mogućnost upravljati sredstvima koja se u njoj zarade. Ako se u obzir uzmu činjenice kako stanovnici Dalmacije čine negdje oko jedne petine stanovništva RH, kako Dalmacija predstavlja oko 22% teritorija Republike Hrvatske, a godišnje puni državni proračun sa 65% ukupnog proračuna, moramo postaviti pitanje zašto nam se onda vraća samo 1,8% novca. Mi mislimo kako se tu radi o klasičnoj razbojničkoj otimačini. Dalmacija mora imati vlastitim Ustavom zajamčen reintegrirani teritorij (koji uključuje i cjelokupne otoke Rab i Pag s pripadajućim akvatorijem i manjim otocima, otičićima i hridima, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, izvorne prihode i vlastitu imovinu.
Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša su najsporniji kada su interesi Dalmacije u pitanju, jer je davanje u koncesiju dalmatinske obale opljačkalo Dalmaciju za najmanje 450 milijardi eura (što je oko 90.000 radnih mjesta). Ako znamo kako je u Dalmaciji nezaposlenih oko 260.000 osoba, to znači kako je nama oduzeto toliko sredstava kojim bi skoro svaki drugi Dalmatinac imao posao kada bi taj novac ostao kod nas. Zamjeram i premijeru i ostatku Vlade Republike Hrvatske što toleriraju ovakvo ponašanje.
Do ovog trenutka niti jedna od stvari koje su pozitivno pravnim propisima i međunarodnim dokumentima (koje je RH ratificirala) definirane nisu ispoštovane kad je Dalmacija u pitanju. Ne očekujem kako će novim državnim proračunom Dalmaciji biti vraćeno bar 7% (to je tek svaka deveta kuna koji su građani Dalmacije zaradili!!!).
Takođe se nadam kako će Dalmaciji uskoro biti vraćena i imovina, što podrazumijeva puteve, željeznice, INA Dalmacija, Pošta, Telekom, sve nekretnine i pokretnine te ostale vrijednosti koje su Dalmaciji nasilno otete nakon dolaska na vlast diktatora Tuđmana i Zakona o imovini u vlasništvu Republike hrvatske.
Ako me pitate dijelim li mišljenje nekih analitičara prema kojem su, primjera radi, dalmatinski demokrati bliži radikalima nego demokratima, moram reći kako ne bih baš napravio takvu paralelu, ali je sigurno kako se Dalmatini/Dalmatinci u mnogim stvarima mnogo bolje međusobno razumiju (bez obzira na etničko poreklo, političku pripadnost ili zavičaj) nego što se razumiju s ljudima sjeverno od Svetog Roka.
Zahtjeve za autonomijom Dalmacijom doživljavam kao pravedne i legitimne i ne vidim autonomaštvo kao nešto što je loše. Negativna konotacija ovoga pojma nastala je kao rezultat propagandističkog djelovanja Titovog i Tuđmanovog antidalmatinskog režima i njihove tajne policije, koja je, kao cilj, imala da svako drugačije mišljenje u RH ocrni i predstavi lošim, pa je u općem „lovu na veštice“ i pojam autonomaša (čovjeka koji se zalaže za decentralizaciju i regionalizaciju RH) dobio lošu konotaciju.
Ja sam autonomaš i ponosim se time te u tome ne vidim ništa loše i negativno – ni za Dalmaciju, ni za RH, a ni za naše društvo, samo za one koji provode bilo koji vid antidalmatinske politike.
Comments