Piše: Lorenzo Priulli
„Izmišljanje tradicije“ predstavlja jedan od ključnih pojmova u suvremenoj društvenoj teoriji, podrazumijevajući kako tradicija kao nešto nesporno i nepromjenjivo ne postoji, već se naknadno izmišlja i konstruira.
Tradicija se, tako, uvijek iznova izmišlja i konstruira ovisno o suvremenom političkom kontekstu u kojem se želi uspostaviti umjetni kontinuitet s „poželjnom“ slikom prošlih zbivanja, odnosno s vrijednostima koje jedno društvo želi njegovati i pojavama kojih se iz zgusnute prošlosti želi sjećati.
Kada je riječ o aktualnom, trenutno veoma uspješnom, HDZ-ovom pokušaju nametanja Dalmaciji lažnih simbola, neophodno je istaći kako je sam izraz „tradicionalni simboli“ nepoznat u našoj teorijskoj nomenklaturi, ali i empiriji. Podrazumijeva se kako simboli nekog entiteta (države, regije, grada) uključuju sva povijesna obilježja, kao što i trenutni simboli dalmatinskih županija, gradova i općina u sebi imaju nekakva povijesna svojstva. Posebno je sporna i neodrživa dihotomija, paralelizam simbola, koje drugi nemaju. Nije slučajno kako se to događa isključivo (u) Dalmaciji. Namjera je kako se tzv. „tradicionalnim simbolima“ potisnu ili relativiziraju njezina postojeća, povijesna i legitimna obilježja.
Isto se tako događa s jezikom. HDZ-ovi i SDP-ovi uhljebi u Istri i Dalmaciji izmislili su lažni čakavski jezik, smislili priču kako je taj i takav jezik navodno priznat od nekakvog instituta u Texasu, koji by the way ne postoji, te kako je takav jezik skoro pa službeni u dijelovima Istre i Dalmacije. Da bi jedan jezik bio priznat, moraju postojati povijesni zapisi o tom jeziku, mora se istraživati, mora ga priznati Svjetska lingvistička federacija, mora dobiti kodove (ISO 639-1, ISO 639-2, ISO 639-3, Glottalog i lingasphera) kako bi se taj jezik mogao smatrati priznatim. Čakavski „jezik“ to nije, zato se u lingvističkim krugovima i dalje smatra kao jedan od tri dijalekta standardnog hrvatskog književnog jezika, ne kao zaseban jezik. No, vratimo se mi na simbole.
Osim navedenog vezano za simbole i jezik, sporno je i sve ostalo. Zašto se kao navodno tradicionalni simboli predstavljaju, odnosno nameću baš oni simboli koji nikada nisu bili institucionalno prihvaćeni i koji nemaju legitimitet u građanima, jer predložena rješenja samo su jedni od nekoliko ad hoc smišljenih simbola koji su korišteni u malom krugu ljudi tijekom revolucionarnog prodalmatinskog pokreta 1848. –1849., a koji nikada nisu formalno usvojeni ni bili općeprihvaćeni. Razlog zbog kojeg se inzistira upravo na ovakvim tzv. „tradicionalnim grbovima“, „tradicionalnim zastavama“ i „tradicionalnim himnama“, a ne na nekim drugim koji su također bili prisutni tijekom pokreta 1848. – 1849., je činjenica kako oni nisu ništa drugo do grbova, zastava i himni koje je Zagreb pokušao nametnuti i koji nikada nisu korišteni na prostoru Dalmacije. Jedina dalmatinska jedinica lokalne samouprave koja koristi, koliko-toliko, tradicionalnu, povijesnu zastavu je grad Split, sve ostale su lažne zastave izmišljene u ljeto 1993. Dakle, simboli dalmatinskih komuna iz XIX. stoljeća, pa čak i raniji postali su, usvajanjem ovog prijedloga, higijenski WC papir, dok su neonacističko-klerikalna izmišljotina postali simboli današnje Dalmacije, dok se istovremeno ne koriste kao „tradicionalni simboli“ Republike Hrvatske, s kojom imaju neosporni povijesni kontinuitet od 1941. Nema sumnje kako se iza ovoga nalazi ideja da se navedenim povijesnim falsifikatima poništi svaka dalmatinska autentičnost, autonomija i samostalnost kao i njezin povijesni identitet i kontinuitet. Ovime je jasno narušen teritorijalni integritet i ograničeni suverenitet Dalmacije.
S druge strane, legitimno je postaviti pitanje zašto kao tradicionalni simboli nisu izabrani zastava i grb Kraljevine Dalmacije. Znamo kako je zastavu 1802. dizajnirao šibenski liječnik i voditelj splitskog Lazareta, Angelo Antonio Frrari i kako je bila službena zastava Dalmacije od 1803. do 1921., a grb je Dalmaciji poklonio 1285. francuski kralj Filip IV. Pravedni za zasluge u križarskim ratovima. Ovaj grb se koristio u Dalmaciji od 1285. do 1990. Ovi simboli su, za razliku od ovih oktroirani, bili legalni, legitimni, usvojeni i bili su u upotrebi skoro 200 godina. Ali, ti stvarni dalmatinski simboli odražavali su državu u kojoj su nastali, pa je centralni likovni prikaz dalmatinskog grba – tri okrunjene lavlje glave koje predstavljaju tri dalmatinske zemlje: mađarsku Dalmaciju – danas poznatu kao Liku, Gorski Kotar i Kordun, mletačku Dalmaciju – danas poznatu kao Dalmaciju koja se proteže od otoka Krka do Skadra u Albaniji te tursku Dalmaciju – danas poznatu kao Hercegovinu i Tropolje, danas u BiH. Možda se zato predlagačima zastava, grbova i simbola nije svidjela ideja o povijesnim simbolima, jer bi njihovim usvajanjem ušutkali vlastite velikohrvatske nacističke težnje.
Jednom rječju, demijurzi ove farsične predstave ponašali su se kao svaki nezadovoljni kupac u supermarketu – odabrali su ono što njihovom „izmišljanju tradicije“ najviše odgovara. A to je falsificiranje i izrugivanje prošlosti.
Ipak, bit oktroiranja tzv. tradicionalnih simbola, sa namjerom potiskivanja i relativiziranja njezinih dotadašnjih obilježja, čini ideja o promjeni koncepta Dalmacije. Tzv. tradicionalne zastave, grbovi i himne odražavaju koncept Kraljevine Dalmacije iz XIX. stoljeća kao etnički i kulturno definiranog prostora u kojem žive, rade i stvaraju Dalmatini, jedine zbilja autonomne jedinice u okviru Habsburške monarhije. Riječ je o ideji koja se, povijesno promatrano, iscrpila i nestala iz jednostavnog razloga, jer je 1921. postigla svoj osnovni cilj – Okupaciju Dalmacije. Doduše, do pune okupacije trebat će čekati još 18 godina, konstituiranjem Banovine Hrvatske. S druge strane, suvremena Dalmacija rezultat je djelovanja različitih političkih snaga okupljenih u prodalmatinskoj fronti.
Početkom tridesetih godina XX. stoljeća javlja se novi dalmatinski pokret za autonomijom, uobličen u ideološki i politički heterogenu koaliciju – Dalmatinski front, s ključnom parolom – „Dalmacija Dalmatinima“ i s idejom o autonomnoj Dalmaciji koja pripada svim njezinim građanima, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost. Iako je ovaj pokret bio višenacionalan, nositelj ovog koncepta – koncepta Autonomne Dalmacije kao bitno različitog od etničkog, koncepta Hrvatske Dalmacije iz XIX. stoljeća, bilo je prije svega liberalno dalmatsko građanstvo. Navedena ideja postavila je okvir iz kojeg je poslije II. svjetskog rata, kao rezultat antifašističke pobjede, trebala biti konstituirana AR Dalmacija. Ona je i obećana na prvom zasjedanju Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske u Splitu 14. travnja 1945. No, nakon što je u veljači 1947. donesen Ustav, Dalmacija više nije bila autonomna.
Sve navedeno jasno pokazuje koliko pitanje tradicionalnog grba, zastave i himne ima bitan, a ne samo simbolički značaj, zbog čega je i pokušaj oktroiranja tzv. tradicionalnih simbola iz XIX. stoljeća, pa još i nepriznatih, ne samo anakrono i bespotrebno nego iznad svega groteskno te povijesno i teorijski neutemeljeno. Eric Hobsbawm, jedan od najvećih svjetskih povjesničara XX. stoljeća, istovremeno i istraživač fenomena nacije i nacionalizma, zabilježio je kako ekstremni nacionalizam, poput onog hrvatskog, zahtjeva isuviše mnogo vjere u ono što očigledno nije točno.
Zato vjera u „tradicionalne simbole“, kao i njihovo nametanje, ostavljamo onima koji podrazumijevaju kako istraživanje prošlosti predstavlja tek polaznu osnovu za proizvoljni odabir dokaza za vlastite ideološke postavke i preživjele političke koncepte.
Comments