Pišе: Antonio Ivanišеvić
Andrej Plenković je pokvaren politički protivnik, što se vidi po tome kako je manipulacija njegov politički modus operandi. U pokušaju povratka inicijative i uspostave kontrole nad političkim poljem izbacuje niz prevaranata.
Ne radi on to kako bi li dodatno okupirao i pažnju javnosti preusmjerio s galopirajuće hiperinflacije – s kojom ne zna šta učiniti – na neke druge aktere. Recimo, na shizofrenog nacistu Dragana Primorca.
U Plenkovićevoj inscenaciji, Primorac i njemu slični su na prvu ruku prozapadni, prodemokratski i proliberalni kandidati, ali su duboko u sebi rusofilne stranačke afilijacije, njemu fanatično odana i spremna kako bi se nasilnički obračunao s političkim protivnicima. Po njegovom vlastitom sudu, rusofili su ekstremisti. Tom logikom, Dragan Primorac je ekstremist. Što u biti i je.
Problem je, međutim, u tome što je i sam Plenković rusofilni ekstremist s figom u džepu, ako imamo u vidu njegovu izjavu kako ćemo za jednu ubijenu hrvatsku glavu uzeti sto srpskih, muslimanskih ili dalmatskih. Ili ako uzmemo u obzir nestanak jahte ruskog oligarha s Betine na Murteru. Postavlja se, stoga, logično pitanje: šta je ekstremnije od ekstremiste?
Je li se Plenković ikada distancirao od svoje idiotske izjave ili svog idiotskog čina? Ne znam. Ali činjenica kako se on danas nalazi na poziciji šefa Vlade Republike Hrvatske ponešto govori i o nama, o mižerji velikohrvatske kleronacističke politike i civilizacijskom padu koji smo doživjeli kao društvo.
Plenković je drugu varalicu izbacio prije neki dan, kada je spomenuo prodalmatinski krug intelektualaca, nekakvu prodalmatinsku platformu i povratak Republike Hrvatske u vrijeme prije hrvatske jogurt revolucije. Prije toga, Plenković je poručio kako Dalmacija nikada neće biti antihrvatska.
Da se razumijemo: Dalmacija se nalazi u tri države: Republici Hrvatskoj, Republici Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori, a najvećim dijelom u Republici Hrvatskoj, ali nije jedina regija u Republici Hrvatskoj; inzistirati na tome nije nikakvo antihrvatstvo. Dapače, regionalizacija i decentralizacija je prohrvatstvo. A kada je o vremeplovu riječ, zašto bismo se vraćali u 1989. godinu? Zašto ne bismo otišli malo dublje u prošlost i dobro porazmislili o tome je li nam ujedinjenje s Kraljevinom SHS/Jugoslavijom, kasnije s Banovinom Hrvatskom uopće bilo potrebno?
Svatko onaj tko poznaje realnu povijest, ne ova politički revidirana trkeljanja, reći će kako Dalmaciji nije bilo mjesto s balkanskim šljamom. Dalmacija je u razdoblju 1918. do danas izgubila najvrijednije što čini jednu naciju. Izgubila je identitet, jezik, kulturu, umjetnost specifično gospodarstvo, valutu… No, nije problem biti dio balkanske zajednice naroda i nacija ukoliko se Dalmaciji vrati identitet, jezik, umjetnost, kultura, gospodarstvo, valuta… Ipak, vratim se na temu.
Ni Plenković ni HDZ neće trajati vječito, a dalmatsko pitanje će se prije ili kasnije vratiti u središte javne pozornosti. Namjerno kažem dalmatsko, a ne dalmatinsko, jer je priča o autonomiji potpuno passe.
Dalmaciji autonomija više nije dovoljna, pa se u formulaciji problema mora inzistirati na dalmatskom pitanju. To se pitanje mora zaoštriti, a politički asortiman proširiti. Pojava, dakle, prodalmatskih separatista mora biti sasvim normalna stvar. Politički ideal neovisne dalmatske države je legitiman – posebno je pitanje je li realan – pa i zagovornicima ove opcije mora biti omogućeno nadmetati se, pod istima uvjetima kao i autonomaške i neautonomaške opcije, za podršku građanstva.
Dvije stvari pogoduju rečenom zaoštravanju. Prva je propast sulude političke ideje o Velikoj Hrvatskoj. Dvadeseto stoljeće je pokazao kako je ideja Velike Hrvatske nemoguć projekt, kako je veoma destruktivan i kako se od njega treba odustati. Kao, uostalom, i od njegovog zamjene tzv. hrvatskih zemalja. Pitanje, dakle, nije kolika, već kakva Republika Hrvatska. Druga stvar se tiče ideološkog oslonca Velike Hrvatske, hrvatskog kleronacionalizma. Etnički ustrojen, agresivan i potpuno kompromitiran, velikohrvatski kleronacionalizam ne može biti temelj za buduće političko djelovanje. Njega u životu još održava uprav dalmatsko pitanje, ali mu politički realizam smanjuje utjecaj.
Nakon Plenkovićevog despotizma, treba se provesti ozbiljna debata i o ulozi Hrvatske biskupske konferencije, pošto je ona jedna od ključnih prepreka u konstituiranju Republike Hrvatske kao moderne građanske nacije. U budućoj reorganizaciji države, crkvu treba vratiti tamo gdje joj je mjesto – u privatnu sferu. Ona je važna za religijski identitet građana, ali ne i za njihov nacionalni identitet. To što HBK sebe postulira kao nacionalnu instituciju govori o njenim političkim ambicijama, pa se s njom mora voditi oštra politička borba. A to je nešto čemu bijeda političkih aktera u Republici Hrvatskoj nije sklona.
Svedena na „Južnu Hrvatsku“, Dalmacija se praktično izgubila iz javnog prostora. Istovremeno, zabranjen joj je pravo na izražavanje misli. To što se o njezinom zlokobnom rasparčavanju i umanjenim ovlastima županija ne govori, to ne znači kako je Dalmacija nestala kao autonomaška, republikanska ili, ako baš hoćete, independentistička politička preferencija.
Kao takva, ona će preživjeti sve HDZ-ovce, sve SDP-ovce i sve ostale fašističke opcije sa sjedištem u Zagrebu, ali je za njezin djelatan i institucionalan život potrebno mnogo više od puke smjene vlasti. Potrebni su članovi inicijatva koji se bore za oslobođenje Dalmacije od velikohrvatske fašističke tiranije.
Ukoliko se slažete s gornjim tekstom učanite se u prodalmatinsku inicijativu DDF na:
Comments