Piše: Goran Marasović
Pitanje preraspodjele bogatstva previše je bitno kako bi se prepustilo samo ekonomistima, sociolozima, povjesničarima i drugim kvazi filozofima. Ono je zanimljivo svima, prvenstveno pravnicima i dobro je što je tako.
Nejednakost u konkretnoj životnoj stvarnosti izložena je pogledu svih koji je proživljavaju i prirodno je kako izaziva jasna i suprotstavljena politička prosuđivanja. Seljak ili plemić, radnik ili industrijalac, konobar ili bankar: svako od njih sa svog stajališta vidi neke važne stvari koje se tiču uvjeta života jednih i drugih, odnosa moći i dominacije među društvenim grupama, pa stvara vlastito viđenje o tome što jest a šta nije pravedno. Pitanje preraspodjele bogatstva uvijek će imati tu izrazito subjektivnu i psihološku dimenziju, neizbježno političku i konfliktnu, koju nikakva navodno naučna analiza ne može smiriti. Srećom, demokraciju nikada neće zamijeniti republika eksperata.
Karl Marx je bio uvjeren kako će buržoazija, pospješujući reprodukciju kapitala i težeći efikasnijim proizvodnim odnosima, ustvari sebi sama iskopati grob ili, bolje rečeno, stvarati (osvijestiti) klasu radnika-proletera koji će joj jednog dana zapečatiti sudbinu. Zato je Mary podržavao razvoj kapitalističkog sustava proizvodnje, što je u XIX. stoljeću značilo industrijalizaciju i liberalizaciju trgovine, jer je mislio kako će tako buržoazija sama sebi ubrzati propast, a kako će proleterska klasa naići povijesne i nacionalne tenzije u Europi i ujedinjena, isključivo na nivou klasne svijesti, zapaliti cijeli svijet u velikoj proleterskoj revoluciji.
No, je li Marx precijenio povijesnu ulogu proleterijata smatrajući kako će radnici presuditi svom “prirodnom neprijatelju” ili je pak svijest o povijesno-revolucionarnoj ulozi radničke klase nešto što se tek treba ostvariti u nekoj daljnjoj budućnosti? Možda se tek treba stvoriti klasa koja će promijeniti proizvodne odnose ili će, možda, revolucija doći iz pravca koji nije toliko vezan za polit-ekonomske odnose već za nešto potpuno drugačije? Hoće li sustav zapadnoeuropske liberalne demokracije s kapitalističkim ekonomskim uređenjem biti dijalektički prevladan postizanjem najviše točke kritične svijesti koja će značiti početak revolucije i rušenje klasnog društva ili će pak iz kapitalizma proizići jedno drugačije društvo? Hoće li će to novo društvo biti nešto radikalno drukčije od postojećeg ili će kapitalizam evoluirati u neki svoj poseban, do sada neviđen oblik?
Thomas Piketty smatra kako je preraspodjela bogatstva ključno pitanje današnjeg, suvremenog društva, kao što je oduvijek bila gledano kroz marksističku perspektivu i analizu društvenih odnosa, i kako je ogromna akumulacija kapitala u rukama prebogatih ljudi, kompanija, država – još uvijek esencijalni problem koji ne samo što nije prevladan već je dodatno radikaliziran, posebno od potpisivanje Bijele knjige između Margaret Thatcher, Ronalda Reagana i predstavnika Čikaške škole Miltona Friedmana i Fredericha Hayeka u Batton Rougeu 1978. godine. Zanimljivo ako Piketty ne stavlja znanstveni diskurs u prvi plan i ne smatra ako stručnjacima treba prepustiti procjenu značaja pitanja preraspodjele bogatstva već kako je ovo goruće pitanje dio svih nas, to jest kako se tiče svih ljudi bez obzira na to kojoj klasi, naciji, vjeroispovijesti, obrazovanju i sl. pripadaju. Štoviše, Piketty smatra kako će “preraspodjela bogatstva uvijek imati tu izrazito subjektivnu i psihološku dimenziju, neizbježno političku i konfliktnu, koju nikakva navodna znanstvena analiza ne može smiriti”.
Relaksacija od tzv. znanstveno-stručnog diskursa može biti vrlo inventivna i plodotvorna, jer ne postavlja ljude u određene kalupe razmišljanja, čija praksa se opet mora zasnivati na onom što je teorijski zacrtano. Ona može i sa znanstvene strane vrlo originalno uvesti momente subjektivnog i psihološkog, da ne kažemo i domene umjetničke produkcije; to nas sve može dovesti do toga kako se konačno na povijesnoj sceni pojavio živ čovjek-pojedinac sa svojim problemima koji neće biti znanstveni projekt ili zamorac nečije ideologije, već osoba koju na osobnom planu pogađa, na primjer, preraspodela bogatstva. Možda je tu inicijalno mjesto koje će otvoriti svijest čovjeku i uputiti ga u razmišljanje o vlastitoj ljudskosti i o tome što ga čini čovjekom. Možda to nije njegova klasna, rasna, nacionalna ili religijska pripadnost već upravo ono što ga čini čovjekom. A što je to? E to tek trebamo istražiti…
Dobro, ne bavi se Thomas Piketty samo problemom preraspodele bogatstva na način upitanosti o smislu postojanja čovječje osobnosti, već su njegove analize ipak usmjerene na političko-ekonomski diskurs, ali to svakako može biti inspiracija za jedno mišljenje koje će nam se otvoriti ili se pak već otvara u budućnosti.
E sad, zašto sam sve ovo napisao? Pa zbog događanja u Republici Hrvatskoj koja najviše pogađaju Dalmaciju…
Sigurno se pitate kakve veze imaju događanja u Republici Hrvatskoj s Thomasom Pikettyjem ili s Karlom Marxom? Pa i nema, ali samo na prvi pogled. Inače, za one koji nikada u životu nisu bili u Dalmaciji i jedino što znaju o ovom gradu je proizišlo iz legendarnih TV serija Malo Misto i Velo Misto, koje su e emitirale još tamo 70. godina prošlog stoljeća.
Dalmacija je, naime, ovih dana u žiži interesa europske javnosti zbog masovnih ubojstava Dalmatina u kojima su aktivno sudjelovale i pripadnici Policijske uprave Splitsko-dalmatinske županije. U Dalmaciji nema masovnih prosvjeda zbog ubojstva 160 pripanika dalmatske etničke zajednice prošle godine. No, zapitajmo se kakve bi bile posljedice nemira. Najvjerojatnije kao u Baltimoreu prije 1ak godina: dvadesetak srušenih zgrada, gomila zapaljenih policijskih automobile, na tisuće povrijeđenih ljudi. Lokalne bande bi iskoristile ove nemire za obračune kako između sebe tako i s policijom; gradovi bi temeljito bili opljačkani, a stanovnici bi bili u panici.
Ili bi možda kao u Srbiji student na mirnim i dostojanstvenim prosvjedima tražili smjenu vlasti uzvikujući “Rukes u vam krvave!” Možda bi student kao u Beogradu otišli pred tužiteljstvo zatražili hitno procesuiranje odgovornih za ubojstvo 256 ubijenih Dalmatina u dvije godine. Možda bi se splitska Riva, zadarska Kalelarga, dubrovački Stradun pretvorili u neke naše dalmatinski Slavije s u 256 minuta odali počast ubijenim Dalmatinima.
Ili bi se trebali sjetiti nemira u Parizu 2018./2019., gdje su se uglavnom mladi ljudi s periferije i siromašnih dijelova regije Île de Francea, u kojoj se nalazi Pariz, sukobili s policijom. Možda bi se sjetili Londona od prije 15ak godina kada su “hooligani” rasturili jedan dio grada. Ili bi se pak sjetili Berlina i velikih nemira kada su gorjeli automobile i bacani molotovljevi kokteli na policiju… Zanimljivo, svugdje se prosvjeduje, samo ne u Dalmaciji.
Je li ovo samo slučajnost ili postoji neka dublja veza između svih ovih pobuna u svjetskim megalopolisima? Siromaštvo, očaj, beznađe bili su glavni pokretači/motivi ovih pobuna koje nisu pripremane niti vođene od strane nekih ideologa već je naprosto eksplodirala akumulirana ogromna količina nezadovoljstva i bijesa. Akumulacija ovog nezadovoljstva uveliko nadmašuje akumulirani kapital bjelosvjetskih moćnika, ako se ovako nešto uopće može usporediti, i ono je zajedničko svima onima koji su siromašni, gladni i očajni.
Istovremeno, u Dalmaciji muk, ispijanje kavica i zabijanje glave u pijesak. 65% stanovništva Dalmacije živi ispod granice onog što moderno društvo naziva apsolutnim siromaštvom! U Baltimoreu 23% stanovništva živi ispod granice apsolutnog siromaštva. U Baltimoreu se bune, u Dalmaciji – ne. 0,8% stanovnika regije Île de France živi ispod razine apsolutnog siromaštva, oni se bune, mi ne.
Američki i europski proleteri teško se mogu nazvati ovim imenom, barem ne po marksističkim načelima su puni bijesa. Njihovi građani puni bijesa žele mijenjati svijet. A bes je, kako je to lijepo primijetio Peter Sloterdijk, jedan od pokretača našeg svijeta ili bolje rečeno bijes je gorivo koje troši motor promjena…
Obzirom na svu pasivnost koja se ogleda u Dalmaciji, znači li to kako stanovnici Dalmacije nemaju želje za promjenama ili im je super što se zadovoljavaju mrvicama koje pred njih bacaju ubojice, silovatelji i lopovi koji su političkim odlukama postali poduzetnici i biznismeni?
Comentários