Nebrojeni su postovi na društvenim mrežama i izjave ogorčenih građanskih klika u medijskom prostoru koje drvlje i kamenje sipaju po nadležnim institucijama vis-a-vis upravljanja pandemijskom krizom u Republici Hrvatskoj, odnosno u Dalmaciji, a glorificiraju discipliniranost građana, običnih ljudi, svijeta, puka, pastve, na koje je eto pao taj težak teret samodiscipline i koji su se u jeku globalne pošasti našli prepušteni sami sebi. Od nesuvislih optužbi o ubijanju ljudi poradi zarade, do kritiziranja nesposobnosti vladajućih oligarha da dalmatinskom čovjeku osiguraju neometanu uljuljkanost, svagdašnju ugodnu apatiju i umrtvljenu svakodnevnicu na koju su navikli, kolektivi koji obitavaju u ovoj državi odlučni su da i dalje sve svoje grijehe prebace na državu i svojim odsustvom svijesti opterete vlastodršce.
Ideja preuzimanja bilo kakve odgovornosti, ideja svijesti o vlastitoj dobrobiti i aktivan rad na ostvarenju te dobrobiti odavno više ne stanuju u mozgu domaćeg stanovništva.
Daleko od toga da nadležne institucije rade sve što bi valjalo raditi u situacijama poput ove, ili da u svojim rukama čvrsto drže uzde te ostvaruju punu kontrolu nad krizom. Daleko, daleko, jer je prethodno spomenuto udaljavanje od odgovornosti u državnom vrhu baštinjeno upravo iz te kolektivne neodgovornosti kojom je hrvatsko, a prije svega dalmatinsko, društvo zaraženo. Nije društvo niklo iz vlasti, nego vlast iz društva, pa tako ne treba čuditi ni da građani Dalmacije, imaju taman takvu vlast, krojenu po vlastitoj mjeri.
Što onda imaju očekivati i čemu se nadati ako se neće pouzdati u vlastitu svijest, odgovornost i samodisciplinu? Nažalost, dalmatinsko društvo se sustavno samoubija i dosljedno kreira vlastito samouništenje već odavno, mnogo prije nego je wuhanski šišmiš i okoćen, a kamoli skuhan i pojeden. Pandemija samo ubrzava proces.
Jedva da postoji ijedan društveni segment kojem je dalmatinski čovjek zadnjih 40 godina pristupio artikulirano, sređeno, odgovorno i savjesno. Svijetli primjeri su rijetki i individualni. Ako se kolektivna odgovornost ne može i ne smije primijeniti na jedan narod u kontekstu povijesnih zločina i grešaka njegovih vođa, u pitanjima društvenog stanja se, bogme, takva odgovornost jedino i može zasnovati i uočiti. Stanje društva, stanje okruženja, stanje akcija i reakcija, stanje percepcije, preuzimanja odgovornosti ili odbijanje preuzimanja odgovornosti počiva na plećima zajednice i od njih se ničim odvojiti ne može.
Da, krivi smo mi. U neumoljivoj proliferaciji bolesti, krivi smo mi. Dovoljno je izaći i osvrnuti se oko sebe da bismo to vidjeli. Dovoljno je pogledati gužve, dovoljno je vidjeti široko nasmijana lica građana koji se tiskaju na promenadama i na privatnim druženjima, čopore djece koja se veselo miješaju na olakšanje roditelja koji su zavaljeni u obližnjim kafićima, hrabro se sprdaju sa maskama i odvažno zaobilaze dezobarijere i dezinficijense, dovoljno je pogledati odsustvo bilo kakve svijesti i bilo kakvog osjećaja za okolnosti u kojima se nalazimo i koje koštaju života. Dovoljno je pogledati ljude koji i dalje uporno i dosljedno odbijaju stati, razmisliti, preuzeti trunku odgovornosti ili barem pokazati djelić suosjećanja sa sugrađanima kojima će ta malo snažnija sezonska gripica biti i posljednja.
Ni Bill Gates, ni sve njegove milijarde, ni Microsoft, ni Apple, ni 4G, 5G ili bili kakav G ne mogu opravdati neumoljivu bahatost domaćeg čovjeka u postupanju na vlastitu štetu, što je manje bitno, ali niti u postupanju na štetu drugih, što je daleko bitnije. Ne treba nama neoliberalni koncept vladajućih garnitura niti tlapnje o ljudskoj žrtvi za dobro svemoćnog dolara. Mi tako temeljito žrtvujemo sve što vrijedi za nekakav iluzorni koncept slobode da bi nam na tome pozavidjeli i Robespierre i svi oni Amerikanci koji ostave konfederalne zastave i sulude parole tek da bi napravili pauzu i priključili se na respirator.
I takve ćemo mi spremno ismijavati, te glupe Amere i njihovog Trumpa. Gdje god možemo baciti, gurnuti, uvaliti odgovornost, a da je ne moramo preuzeti, tu ćemo je staviti. Pa bili to 5G tornjevi, Krizni štab, druge države, chemtrailsi, šišmiši, Huawei telefoni, sve ćemo mi to optužiti i u svemu ćemo naći dežurnog krivca za stanje u kojem se nalazimo. Brojke zaraženih će skakati, optuživat ćemo. J'accuse!, kaže domaći čovjek svakome osim sebi. Samouvjereni u svojoj nepogrešivosti poput doktrinarno ekskulpiranog pape, mi ćemo tako nepogrešivo i bezgrešno uprijeti prstom. Svi su krivi, nismo mi.
Nismo krivi samo za neustrašivo srljanje u ambis hendikepiranosti virusnim oboljenjem. Krivi smo za sve. Krivi smo za nedostatak empatije. Manjak razumijevanja. Odsustvo građanske svijesti. Krivi smo za vlast kakvu imamo, krivi smo za greške te vlasti jer ih ohrabrujemo mandatima. Krivi smo za nedostatak zelenih površina, jer potpisujemo, bilo svojom ili rukom izabranih predstavnika, pljuvanje po urbanističkim planovima, neplansku gradnju, podzemne i nadzemne garaže i parkinge. Krivi smo za to što kulturne institucije propadaju jer naša noga nije u njih kročila osim ako su ustupljene za kakvu svadbu ili kakav team-building. Krivi smo što gazde gazduju i izrabljuju, jer im se to velikodušno omogućilo odsustvom svakog otpora. Krivi smo što imamo loše, krpljene ceste, što imamo redukcije vode, struje, grijanja, krivi smo što pucaju cijevi, što djeca ostaju bez djetinjstva, što penzioneri ostaju bez dostojanstva, a što svi ostajemo bez zdrave budućnosti.
Krivi smo jer zagađujemo, kvarimo, uništavamo, ubijamo, crpimo, isisavamo, pljačkamo, krademo, otimamo, bez trunke osjećaja, bez trunke savjesti, bez trunke kajanja.
Krivi smo jer to radimo i državi i lokalnoj zajednici i prirodi i društvu i velikim i malim i dobrim i lošim, jer smo nezajažljivi u neodgovornosti i jer sve što želimo je već spomenuta ugodna apatija, bez muke, truda i napora da bismo sebe i svoje okruženje, ne tuđe nego svoje, učinili boljim. Žalit ćemo se, plakati, naricati, voditi bijesne rasprave na društvenim mrežama, boriti se sa svih deset prstiju na tastaturi da imamo bolje sutra. I tu će negdje presahnuti entuzijazam. Tu će, negdje kod utora u zidu kroz koji ide optički kabel stati naš polet. Jer kad te se pozove na realnu borbu za bolje sutra – tebe nema.
Već kad prijeđemo preko praga, to će biti neki drugi čovjek, neka druga žena, koji će baciti smeće deset metara daleko od kontejnera, baciti opušak pri polasku sa izleta ne misleći na one koji će sutra zbog tog opuška u obližnjem selu još iste noći braniti svoje kuće od požara. To će biti neki drugi čovjek, neka druga žena, koji će uzdahnuti da ne mogu disati od maske, da su im ruke izujedane od dezinfekcijskih otopina koje nanose pri ulazu u svaki butik gdje će, jer je probanje odjeće u radnji zabranjeno, trknuti do toaleta da isproba hlače. To će biti neki drugi čovjek, neka druga žena koji će poslije snošaja na mračnom igralištu u gluho doba jutra baciti iskorišten kondom na dječiji tobogan i gledati isti kako mrtvo klizi i ostavlja vlažan trag.
Da, to smo mi. Mi smo krivi. Mi imamo državu kakvu zaslužujemo. Imamo životarenje kakvo zaslužujemo. Imamo, na koncu, i pandemiju i njen ishod kakav zaslužujemo. Dobro je. Samo nek' ne puca – koža na rukama od dezinficijensa.
Napisao bih J'accuse!, ali ko će presuditi nama, hrabrim borcima protiv vlasti, Gatesa, Sorosa, Marsovaca, ljudi guštera i scijentologa? Ko će presuditi kad smo odavno skinuli savjest, svijest i odgovornost sa mjesta vrhovnog suca naših života?
Comments