Piše: Livia Marini
O statusu Dalmacije, čini se, sve je već rečeno. Izrečene su oprečne ocjene i ponovljene stare političke floskule. Suprotstavljene strane ostale su na svojim pozicijama, dok narod mirno gleda kako ova regija propada.
Hoće li se produbiti jaz velikohrvatskog ekstremnog centralizma ili će nastupiti iskrena borba za reintegraciju i autonomiju Dalmacije po uzoru na Kataloniju i Škotsku? Odgovor na ovo pitanje dobit ćemo uskoro. Ukoliko ovaj trenutni status bude zacementiran, najmanje što se može očekivati od onih koji su stali iza njega (a to su svi oni koji odbijaju postati članovi DDF-a i raditi na kvalitativnim društvenim promjenama) je da zavrnu rukave do ramena krenu ozbiljno mlatiti one koji su protiv županizacije Dalmacije. No, bude li status promijenjen, pa dođe do regionalizacije i decentralizacije RH, na onima koji se zalažu za bolje društveni uređenje u RH, je opravdati svoja dugogodišnja zalaganja za bolju budućnost u Zlatnoj regiji. Kako bilo, jedna strana će likovati, a druga biti frustrirana te će doći do međusobnih optužbi i zaoštravanja situacije unutar te strane.
Činjenica je kako je proteklih mjeseci pitanje statusa županija te odnos centralne vlasti prema regionalizaciji i decentralizaciji u couloirima postala top tema zbog stalnog pritiska iz Europske Unije. Bruxelles je hrvatski model lokalne samouprave proglasio protivnim Pristupnom ugovoru i ponižavajućim. Ne bez razloga. Jer, ako je Dalmacija rascjepkana na šest dijelova, ako nije "sama svoj zakonodavac", ako najviši pravni akti njenih lokalnih jedinica ne stupa na snagu nakon što su ih njeni lokalni parlamenti usvojili, nego ga mora potvrditi Zagrebačka skupština (čitaj: Hrvatski sabor), o kakvoj je tu, onda, decentralizaciji riječ? Svoj najviši akt reintegrirana i autonomna Dalmacija, reintegrirana i autonomna Slavonija... trebaju same usvojiti, bez ikakve potvrde od strane Zagrebačke skupštine. Ako neko u toj skupštini smatra kako pravni dokumenti koje JLS usvajaju nije u skladu s Ustavom neka uzme papir, olovku i obrati se Ustavnom sudu.
Sljedeća stvar, također, nije bez značaja. Oni koji su kreirali reformu statusa Dalmacije, nastojali su građanima ostaviti dovoljno vremena da ga, u skladu sa svojim mogućnostima, prouče i, na kraju, potvrde. Ovaj ne samo što to nije učinio, nego je i na vrlo upečatljiv način pokazao koliko drži do Dalmacije, sebe, svoje budućnosti, budućnosti svoje djece i djece svoje djece.
Napokon, vjerujem kako je za građane, prije svega Dalmacije, posebno ponižavajuća činjenica kako se potvrda statusa očekuje od onih koji su u zadnjih trideset i više godina ovu državu pretvorili u balkanski lonac. Teško je u ovom trenutku naći težu metaforu kojom bi se izrazio sav odium koji svojim ponašanjem, svojom bahatošću, brutalnošću, prostaštvom i neodgovornošću izazivaju stranački delegati u Zagrebačkoj skupštini (aka Hrvatskom saboru). Građani Dalmacije trebaju shvatiti kako isključivo vlastitim zalaganjima unutar političkih organizacija (za ovaj slučaj najpogodniji DDF) mogu izboriti za nešto kvalitetno i pozitivno. Sve ostalo je čista iluzija.
Treba podsjetiti i na još nešto: Prije trideset i više godina najviši pravni akt Dalmacije bio je Statut koji je gotovo bio izjednačen s republičkim Ustavom. Dalmacija je tada bila republički element s kvazi konstitutivnom snagom. Danas je ona dio Republike Hrvatske rascjepkana na šest dijelova od kojih niti jedan nije u mogućnosti proizvoditi pravne učinke. Inzistirati na ovom detalju još uvijek ima smisla, jer ga se ne treba odreći i stalno treba podsjećati što su Franjo Tuđman, HDZ i diktatura iz ‘90. učinili Dalmaciji (iako nije bilo ništa bolje za vrijeme Jugoslavije). Dalmacija je danas dio RH i to nitko ne spori, ali nije RH, niti je svoju povijesnu autonomiju stekla u bilo kojoj zajednici s Hrvatskom. Dalmatinska autonomija je starija od samog spomena Hrvatske.
Za proteklih trideset godina svijet se promijenio. Država, čiji je Dalmacija bila dio više, ne postoji. Za nju je uvijek bolja solucija biti dio veće, složenije strukture, jer tako lakše može očuvati svoj subjektivitet i vlastita, distinktivna obilježja, sačuvati svoj identitet. Sasvim je moguće kako su baš to imali u vidu oni koji su radili na izmjenama njenog statusa, jer su u njemu naglasili i taj širi kulturni, ekonomski i civilizacijski okvir.
Usput, budi rečeno, nije se mijenjao samo svet, mijenjali su se i autonomaši, pa su neki od njih promijenili naziv i priključili se antidalmatinskim opcijama u provedbi antidalmatinske, antidalmatske, a profašističke agende. Oni (MOST na primjer) su sada autonomisti. Tko je i kada smislio ovaj besmisleni naziv, manje je važno. Važnije je, makar hipotetički, odgovoriti na pitanje zbog čega je to učinjeno. Možda zato što je stari naziv asocirao na visok stupanj povijesne autonomije Dalmacije, pa se pribjeglo jezičnoj mimikriji, kako bi lakše građane, posebno one manje pravno i politički pismene, mogli navesti na krivi put. A možda se ovoj konverziji pristupilo iz, sada malo jače naglašenih, ideoloških razloga, jer su autonomaši bili demokratski i liberalni socijaldemokrati, a sigurno ne neoliberalisti, ustaše ili komunisti koji šire lažne informacije skovanima u ruskim tvornicama propagande, a koji će na Poljudu uzvikivati ZDS.
Dalmaciju što prije treba izvući iz tog balkanskog lonca u kojem vlada nacio-fašistički melting pot i vratiti ti je na pravi put – put europskog Mediterana, gdje stoljećima pripada! To se može dogoditi isključivo učlanjenjem u DDF i radom za boljitak Dalmacije pod kapom ove inicijative. Sve ostalo je zavaravanje samog sebe.
Svi vi koji želite bolje društvo, reintegriranu i autonomnu Dalmaciju, potpišite pristupnicu preko ovog linka:
Comments