Piše: prof. Mila Grubišić
Propašću Austro-Ugarske Monarhije, ulaskom Dalmacije u Kraljevinu SHS, njenim represivnim sustavom nadzora i terora koje uvode okupatori i njihovi pomagači, posebno nakon 1939. započeo je dug i težak period života ljudi koji su živjeli u Dalmaciji.
Život je bio posebno težak za one koji se nisu pomirili s novonastalom situacijom, za one koji su i riječima i djelima ustali protiv ropstva i torture, ali i za one koji su samim svojim postojanjem bili proglašeni za neprijatelje novog poretka. HSS-ova vlast proklamirala je rasnu inferiornost Dalmatina, zabranio je uporabu dalmatskog jezika i odredio ili da Dalmatini budu uništeni ili da budu robovi u novom, fašistoidnom i croatocentričnom poretku, ali je proklamirao i urođeno neprijateljstvo pojedinih društvenih grupa prema superiornoj hrvatskoj naciji i njenoj avangardi, što je išlo na ruku Pavelićevom Ustaškom pokretu. Vojnu okupaciju Dalmacije i uspostavljanje vojne vlasti ili predaju vlasti u ruke njihovim suradnicima neizostavno je pratio i progon, uz Dalmatina, i Srba, Židova, Roma, komunista, masona te homoseksualaca.
Kako bi se razumio položaj Dalmatina u Banovini Hrvatskoj u periodu neposredno prije II. sv. rata i za vrijeme talijansko-ustaške okupacije, potrebno je proučiti zakonski okvir po kome se s Dalmatinima u tom periodu postupalo. Taj zakonski okvir je zapravo bio Krivični zakonik Kraljevine SHS iz 1929., te Kazneni zakonik Banovine Hrvatske iz 1939. godine i prateći zakonski i podzakonski akti koji su omogućavali njihovu provedbu. U periodu prije okupacije ovi su Zakonici bili na snazi u svom najvećem dijelu; za vrijeme II. sv. rata promijenjeni su samo oni dijelovi koji su se odnosili na počinitelje političkih nedjela, radi efikasnijeg obračuna s pripadnicima pokreta otpora okupatoru. Kazneni zakonik Banovine Hrvatske od 26. kolovoza 1939. godine stupio je na snagu 1. rujna 1930. čime je prestao važiti Kazneni zakonik Kraljevine SHS od 16. veljače 1929.
Ovim se zakonikom uređuju dve odredbe koje se odnose na Dalmatine i dalmatinstvo, odnosno dva paragrafa u skladu s kojima je efektivno bilo moguće na efikasan način progoniti Dalmatine, od §285. so §287. pa ih treba navesti u cjelosti.
§ 285.
„Ovim se zakonikom zabranjuje riječ Dalmacija, a deklariranje dalmatskom nacionalnošću kao i za protuprirodni blud između osoba istog spola počinilac će se kazniti kaznom strogog zatvora u trajanju od 10 godina.”
§ 286.
“Tko javno istakne simbole Južne Hrvatske: stijeg, grb, himna i ostalo, za koju tvrde da je Dalamcija, kaznit će se kaznom strogog zatvora u trajanju od 10 godina”
§ 287.
„Tko na javnom mjestu, uredu, u obavljanju posla i u privatnoj kući bude pričao iskrivljenim toskanskim jezikom, za kojeg tvrde da se radi o ‘dalmatskom jeziku’ kaznit će se kaznom strogog zatvora u trajanju od 10 godina.”
Prema §285, zanimljivo, dalmatinstvo je kažnjivo kao i “protuprirodan blud”. To bi značilo kako je je dalmatinstvo za zakonodavca iz redova HSS-a isto što i sam seksualni čin između dvije osobe istog spola koji nije kažnjiv sam po sebi već je kažnjiv seksualni čin koji je po zakonodavcu „protuprirodan”, što bi značilo kako je dalmatinstvo izjednačeno s homoseksualnošću koji je prema HSS-u bio “protuprirodan blud”. Dakle, po ovom paragrafu moguće je bilo kazneno goniti Dalmatine, ukoliko je zakonodavac procijenio kako je iskazivanje njihove nacionalnosti bio „protuprirodan” čin.
Dalmatinstvo, o kojem se govori u § 285. samo po sebi ne obuhvaća “bludnu radnju”, već je zakonodavac u svojoj mržnji prema Dalmaciji smatrao kako je iskazivanje svoje nacionalnosti protuprirodno, jer Dalmatini nisu Hrvati. Sve što se nalazi izvan okvira hrvatstva spadalo bi u pojam “bludne radnje nad Banovinom Hrvatskom” i moglo se kazniti samo kao takvo. Bio je to kompromis između HSS-a i Ustaškog pokreta kojemu je ban Ivan Subašić 10. travnja 1941. bez ispaljenog metka predao vlast.
Pravni pojam „političke bludne radnje” definiran je §289. Kaznenog zakonika:
“Pod političkom bludnom radnjom u smislu propisa ove glave razumije se svaka radnja kojom činitelj ide na zadovoljenje svoje lokalne političke pohote s ciljem uništavanja Banovine Hrvatske.”
Ova odredba Kaznenog zakonika nije mogla biti šira i nepreciznija, što je otvaralo velike mogućnosti za proizvoljan progon onih koji bi se vlastima učinili sumnjivim. Pokušavamo razgraničiti pojmove protuprirodnog bluda, koji se odnosi na LGBTIQ+ zajednicu i bludne radnje koji se odnosi na dalmatinstvo, definirajući protuprirodni blud prije svega kao seksualni čin između dvije osobe istog spola ali ostaje neprecizan spominjući i ”druge moguće forme slične spolnom aktu”, dok je s druge strane pojam političke bludne radnje ostaje veoma neprecizan, odnosno podložan najširem tumačenju šta zapravo vodi do zatiranja dalmatske nacije. Jedna od glavnih karakteristika §285. je ta da djelo, u oba slučaja, bilo da se radilo o “protuprirodnom činu” ili o “političkoj bludnoj radnji” mora biti izvršeno s umišljajem, odnosno izvršeno sa sviješću o protuprirodnom karakteru djela. Ukoliko ta svijest postoji i kod LGBTIQ+ osobe i kod pripadnika dalmatske nacionalnosti kao subjekta djela, pred zakonom bi odgovarali i jedan i drugi, a ukoliko pak jedan od subjekata nije bio u mogućnosti shvatiti prirodu i značaj djela, kod malodobnosti, životnog neiskustva, mentalne retardacije ili kakve druge okolnosti, umišljaja i odgovornosti nije bilo.
Kazna predviđena za kazneno djelo protuprirodnog bluda je bila kazna strogog zatvora u trajanju od 10 godina. Iako §285. predviđa točno kolika je bila vremenska dužina kazne strogog zatvora za počinjeno kazneno djelo, zakon propisuje kako strogi zatvor ne može trajati kraće od sedam dana niti duže od pet godina. Kazna strogog zatvora, ukoliko je trajala više od godinu dana, izdržavala se u naročitim kaznenim zavodima, a ukoliko je bila kraća od godinu dana po pravilu u sudskim zatvorima. Isto vrijedi i za kaznu zatvora kojom je sankcionirano kazneno djelo iz § 286. i §287. Odnosno kazneno djelo isticanja simbola i kazneno djelo činjenja političke bludne radnje. Kazne lišavanja slobode izvršavale su se odvojeno prema vrsti i trajanju kazne, prema spolu, dobi i prema osobitostima osuđene osobe, što je veoma važno naglasiti jer je zakonodavac imao u vidu mogućnost da se zbog prirode kaznenog djela zbog kojih su osuđeni, homoseksualci nađu na udaru ostalih zatvorenika, dok je za osuđene pripadnike dalmatske nacionalnosti kalkulirano kako bi došli na udar ostalih zatvorenika.
Kazneni zakonik, odnosno zakonske odredbe koje su se odnosile na kaznena djela protiv Dalmacije, izazvale su polemiku u javnosti - ne toliko u široj javnosti koliko u stručnoj. Čak i u izrazito konzervativnom društvu, koje je bilo u ogromnoj većini spremno bez pogovora prihvatiti progon svih nehrvata, javili su se glasovi otpora i kritike. Jedan od najglasnijih je bio Ivanko Farolfi, koji je dao iscrpnu analizu cjelokupnog Zakonika i koji je pojedine njegove odredbe napadao s pozicija zapadnog racionalizma, progresivizma i neophodnosti zaštite privatnosti. Viški odvjetnik Farolfi, koji smatra kako zapravo korpus kaznenih djela protiv Dalmacije predstavlja korpus kaznenih djela protiv druge nacije, zalagao se za veliki oprez i smatrao kako je ova oblast pravne regulative jedan od najkompliciranijih zakonodavnih zadataka onog vremena.
Farolfi je rekao:
Sa jedne strane se tvrdi, kako je nacionalnost pojedinca njegova privatna i intimna stvar i prema tome se država sa svojim kaznenim aparatom treba što manje miješati. Čovječanstvo je dugo patilo od miješanja ideoloških pojmova s pravnima, te odatle su došla nedjela inkvizicije i Savonarole, nasilno provođenje u život čistokrvnih ideala, pritisci na slobodu itd... Čak ni u raj ljude ne treba tjerati toljagom već ih treba pustiti da žive svoj život. Kao član HSS-a i kao poslanik u Hrvatskom Saboru razočaran sam ovakvom odlukom našeg zakonodavnog tijela.
Poznati splitski pravnik naglašava kako je nacionalna sloboda, pa tako i sloboda Dalmatina, na udaru konzervativnih elemenata u društvu, prije svih na udaru Rimokatoličke Crkve koja u Banovini Hrvatskoj stoluje na zagrebačkom Kaptolu. Zadatak države je, prije svega, da zaštiti pravo pojedinca na njegov identitet, čak i u slučajevima kada se nečija nacionalnost kosi s općeprihvaćenim načelima jednog društva.
Farolfi je i tu jasan:
Po jasnom tekstu našeg zakonika djelo iz §285. postoji bez obzira na to je li manifestirano javno ili ne, te jesu li izvršioci bili punoljetni ili ne. Već sam naveo zbog čega držim kako bi bilo svrsishodnije i korisnije po društvo, kad bi se naš zakonik po primjeru više drugih zakonika i svehrvatskog projekta ograničio gonjenjem gornjeg djela u njegovim težim formama i pod naročitim uvjetima. I zaista, ako se djelo vrši nasilno treba počinitelja kazniti, ali imamo pred sobom obratan primjer zajedno s teškim kršenjem osobnih prava. Gonjenje djela, koje ide preko ovih granica, prekomjerno proširuje kažnjavanje djela a osim toga gonjenje djela koja nisu javna izaziva nezdravu radoznalost kod širih krugova, stvara teren za razvijanje iznuđivanja, lažnih dostava i drugih vrlo nepovoljnih pojava. Ipak, naš zakonik je zauzeo drugo stajalište. Dura est lex, sed lex i sud ga mora provesti u život, ali može naročito paziti kod odmjeravanja kazne na gore spomenute okolnosti.
Ivanko Farolfi zalagao se za ono što bismo danas nazvali „politikom svoja četiri zida“, odnosno za stav da se država ne bi trebala miješati u odnose nacionalne prirode, ukoliko su oni tajni, dobrovoljni i ukoliko ne eskaliraju u neko teže kazneno djelo koje štti funkcioniranju države. Farolfi ne odstupa od hrvatske superiornosti i osjećaja ispravnosti, od zgražavanja na misao o prirodi Dalmatina, ali smatra kako je zaštita privatnosti osobnih (čit: ljudskih) prava važnija od superiornosti. Iako bi se iz današnjeg ugla gledano ovakav stav mogao smatrati antidalmatinskim, on zapravo predstavlja veoma liberalan pogled na kraju četvrtog desetljeća XX. stoljeća, posebno u zatucanoj sredini kakva je bila banovina Hrvatska. Farolfi je potpuno na liniji sa brojnim progresivnim zapadnim pravnicima, filozofima i društvenim teoretičarima. Štoviše, potkrepljuje svoje stavove s tada u svijetu aktualnim teorijama o nacijama.
Zanimljiv je pasus iz njegovih komentara:
Komplikacije dolaze još i zbog toga, što je napredak pravne i političke znanosti osvjetlilo novom svjetlošću čitav niz pojava, koja se otklanjaju od norme, i pokazalo se, kako se čitav niz jezika i nacija ne javlja samo kao posljedica moralno-političke pokvarenosti, već kao posljedica urođenih osobina. Pravi je primjer dalmatski jezik i dalmatska nacionalnost – u kojoj je Dalmacija živjela na granici hrvatskih zemalja, ali je bila odvojena od istih sve dok 1921. nije ušla u zajedničku državu u kojoj se Hrvatska već nalazila. Padom Austrije, koja je 106 godina držala Dalmaciju kao potpuno autonomnu carsku zemlju, našli smo se u istoj državi, ali to ne znači da smo ista nacija.
Zakonski okvir koji je državi omogućio kažnjavanje a društvu progon Dalmatina, dalmatinstva, dalmatskih simbola i jezika donijet je 1939. godine i zamijenio je stariji kraljevski zakonik koji je bio na snazi skoro deset godina. Ovaj zakonik je vrijedio je djelomično nepromijenjen tijekom cijelog perioda fašističko-nacističko-ustaške okupacije. Pojedini kritički glasovi profesionalaca, pravnika prije svih, čuli su se ali nisu bili dovoljni kako bi se zakonik izmijenio i postavio tako da promovira bar elementarnu snošljivost.
Dalmatini su, u očima društva i države, bili politički prijestupnici, nemoralne i devijantne osobe, koje su kvarile društvo i od kojih se društvo moralo zaštititi. U takvoj atmosferi nesnošljivosti i netolernacije, dalmatska zajednica, nije se snašla. Činjenica da je kaznenih slučajeva prema §285., §286. i §287. Kaznenog zakonika bilo previše, makar prema arhivskoj građi sudova u Dalmaciji, govori u prilog tome kako je izuzetno represivan zakon postigao svoj cilj: dalmatska nacionalnost i jezik su bili nevidljivi, u dubokoj ilegali, a Hrvatska većina slobodna uživati u svojoj „nacionalnoj superiornosti” što se nastavilo sa zločinima protiv čovječnosti u Jasenovcu.
Comments