Piše: Roko Karaman
Nedavno su dvije prodalmatinske organizacije pokrenule inicijativu kojom bi se odrednica Dalmatin/Dalmatina, odnosno Dalmatinac/Dalmatinka na popisu stanovništva Republike Hrvatske 2021. godine klasificirali kao posebna nacionalna pripadnost.
Najkonkretnije, za tu ideju zalažu se inicijative Dalmatinski klub (DK) i Dalmatinski Demokratski Forum (DDF). Suštinski, ove se dvije inicijative zalažu za vraćanje autonomije Dalmaciji s ovlastima koje je imala Vojvodina u vrijeme socijalističke Jugoslavije.
I tu ne bi trebalo biti ništa sporno iz barem tri razloga:
Svako ljudsko biće u demokratskom svijetu ima se pravo, na popisu stanovništva ili izvan njega, izjašnjavati kako želi, pa i po pitanju nacionalne pripadnosti. Pogotovo po pitanju nacionalne pripadnosti!
Republika Hrvatska se cijelo ovo ratno i poratno vrijeme diči kako je baš ona od svih jugoslavenskih republika pravna nasljednica SFRJ-a, a u toj SFRJ, Dalmacija je uživala puni status regije, a godinu i deset mjeseci nakon II. sv. rata i punopravnim statusom autonomije.
Izjašnjavanje kao Dalmatin/Dalmatina, odnosno Dalmatinac/Dalmatinka ne mogu ugroziti bilo koju drugu naciju, točnije mogu ugroziti sve podjednako: Srbe, Talijane, Bošnjake, Nijemce, Ukrajince... dakle, sve one koji žive na području Dalmacije (preko 20 nacija).
Dalmatini, luk za povampireni HAZU
Krenemo li od kraja i to reakcijom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), koja se baš na spomen Dalmatina probudila iz katatonične letargije i usplahireno se, urbi et orbi, obratila sveopćem hrvatskom narodu priopćenjem u kome stoji:
“Uvođenjem odrednice ‘Dalmatinac’ u budućem popisu stanovništva koji će se u rujnu održati u Republici Hrvatskoj bio opasan presedan po hrvatsku naciju”. Pa se dalje navodi kako se Izvršni odbor HAZU-a “s čuđenjem upoznao sa idejom o uvođenju odrednice ‘Dalmatinac’ u budućem popisu”
vidjet ćemo kako su vrli hrvatski akademici pali s kruške, pa sada najednom zaboravljaju kako se i prethodnih pet popisa moglo izjasniti kao Dalmatin/Dalmatinac. Prema riječima dubrovačkog demografa koji već dugo živi i radi u Lisabonu, Luciana Consuoa ovo nije ni političko ni demografsko pitanje, već čisto statističko.
Poanta, bez poante
“Ne sporeći prava svakog pojedinca na njegovo pravo izjasniti se kako želi, smatramo kako bi formalizacija ovog prijedloga bila opasan presedan, ne samo s gledišta načelnih i suštinskih razloga, već i po načinu na koji se do ovog prijedloga došlo”, navodi se u priopćenju Upravnog odbora HAZU-a.
Dakle, ako smo dobro shvatili, HAZU ne spori bilo kojem pojedincu izjasniti se kao Eskim, Kinez, Kelt, Romulanac, Vulkanac, Marsovac, samo ne kao Dalmatin/Dalmatinac. Suludo, zar ne?
A zašto je akademske glave toliko zasvrbilo dalmatinstvo?
Velikohrvatska paranoja od “drobljenja nacionalnog tkiva“
Odgovor ćemo naći u HDZovim marionetskim županijskim vlastima u Dalmaciji, koju predvodi, tko bi drugi do li stranka koja je u dvama sudskim procesima proglašena kriminalnom organizacijom, HDZ, a velepametni župani dalmatinski kažu kako vojvođanska nacija jednostavno ne postoji i kako se radi o “političkom konstruktu smišljenom s ciljem nastavka drobljenja hrvatskog nacionalnog tkiva”.
Aha, dakle u tom grmu leži zec ili preciznije paranoidni kroatocentristički ustaša. Dakle, hrvatski fašio-nacionalisti se iz nekog samo njima znanog straha pribojavaju kako će broj Dalmatina/Dalmatinaca na popisu biti toliko velik pa će ugroziti brojnost Hrvata!? Kakva li je to nesigurnost u vijekovno hrvatstvo i vlastitu nacionalnu pripadnost, kad se boje reakcije mirnih ljudi koji žive oko njih i koji samo žele povratak onoga što im je nasilno oduzeto?
Ovo nije samo retoričko pitanje, nego poprilično životno, s tendencijom dokidanja života. Jer, netko će u bliskoj budućnosti na potpunoj morbidnoj premisi kako se “drobi hrvatsko nacionalno tkivo“, krenuti u prebrojavanje krvnih zrnaca Dalmatina/Dalmatinaca, a svi znamo kako se to završilo ‘90. godina XX. stoljeća. Stoga se moramo prisjetiti Vukovara, Dubrovnika, Knina, Prijedora, Sanskog Mosta, Bihaća, Sarajeva, Srebrenice, Foče… široko vam krvavo polje velikohrvatskog prebrojavanja krvnih zrnaca i paranoidnog straha za naciju.
Dakle, narativ prema kojem mirni Dalmatini/Dalmatinci drobe hrvatsko nacionalno tkivo ne samo da je morbidni rasistički predložak, nego je najopasniji virus koji kola Balkanom zadnjih 100 godina.
Od svih identiteta sporan je samo dalmatski!?
Ali, taj predložak, taj frame, ta rama, taj okvir zla nije tako uzak, i on se širi dalje, zahvaća i budućnost. Po tom obrascu, pazite sad, dalmatska nacija ne postoji, pa joj valjda ne treba dopustiti ni postojanje u budućnosti.
No, tu su se velikohrvatski šovinisti malo zeznuli, dalmatska nacija je postojala, postojat će i postoji, no tu nije problem Dalmatina/ca, već filoustaša koji već više od 35 godina drmaju Republikom Hrvatskoj pokazujući sve elemente netrpeljivosti prema Dalmaciji koja se iskazuje ubojstvima pripadnika dalmatske nacionalnosti, njihovim izbacivanjem iz vjekovnih ognjišta, nasilnom otimačinom iz Dalmacije, prisvajanjem dalmatske kulturno-umjetničke baštine, zabranom jezika... što je dovelo do nasilne asimilacije pripadnika dalmatske nacionalnosti u hrvatsku.
Treba li uopće ponavljati kako hrvatska nacija uopće nije postojala dok je 1874. nisu izmislili pripadnici Ilirskog pokreta kada su obnavljali Maticu ilirsku pod novim nazivom Matica hrvatska; pa su se u određenom povijesnom momentu konstituirala na osnovi područja, jezika, interesa… kako to već biva s formiranjem nacija; treba li uopće podsjećati kako su nacije konstrukti, kako su one imanirale biološko i kako su bitno društvene forme, kako su žive i fluidne. Nema jednom za svagda istih nacija, a pogotovo ne onih koje se uzdaju u eugeničke teorije ili teorije krivi i tla! U prijevodu, ako je neko etnički Hrvat ili Grk, nitko i ništa ga ne smije spriječiti izjasniti se kao pripadnik dalmatske nacije.
Evo jedan plastičan primjer, zamislite dijete, koje je zbog ratova devedesetih dospjelo iz Bosne i Hercegovine u Split, dijete iz kako se to rasistički kaže mješovitog braka, npr. Bošnjaka i Hrvata koje je prije rata živjelo u Kiseljaku i koje nije upoznalo ni jedan od tih nacionalnih, roditeljskih identiteta, osim dalmatinskog.
Tko i s kojim pravom, tom sad odraslom čovjeku, može oduzimati njegovu Dalmaciju, njegov dalmatinski identitet, kojim odlično komunicira sa zatečenim stanjem do kosti oglodane i planski osiromašene regije koja se bitno-kulturološki, ekonomski i mentalitetski razlikuje od drugih dijelova Republike Hrvatske? Pomnožite to s brojem ljudi u Dalmaciji. I znate šta ćete dobiti? Još mnogo, pravih, zdravi i normalnih ljudi, koji nikome ne smetaju, koji nikome ne kradu zrak, vodu i ostale resurse, nego samo pomažu svojim životom i svjedoče jednoj kulturalnoj zajednici tako što su (između ostalog) i Dalmatinci.
Primjer drugi: Zamislite nekoga tko se preziva Longin, Stefanelli ili Delbello... Ili možda Bego, ili Alajbeg... Albahari ili Mjeda... kako se ti ostaci Romana, Turaka, Židova i Ilira, pa i albanskih, srpskih, slovenskih, makedonskih došljaka u Dalmaciju prije i nakon II. sv. rata mogu poistovjetiti s Hrvatima kada oni to nisu. Tu su i oni kojima se, nakon ulaska Dalmacije u sastav Kraljevina SHS/Jugoslavije, a poslije i Banovine Hrvatske, nasilno mijenjana prezimena pa su od, na primjer, Dominis postali Gospodnetić samo da bi zvučali više slavenski.
Tko i s kojim pravom tim obiteljima može oduzeti njihov dalmatski identitet do li oni sami sebi? Tko sebi daje za pravo da nekoga tko se preziva Carrara ili Nardelli pretvara iz Dalmatina u Hrvata do li oni sami sebe?
O identitetima je, opet, iluzorno pričati. Moderne društvene i medicinske znanosti, poput sociologije i psihologije pobrojale su na desetine tisuća (dobro ste pročitali) identiteta u jednom ljudskom biću: od spolnog, rodnog, seksualnog, klasnog, profesionalnog, afirmacijskog, esetskog, etičkog, znanstvenog, vjerskog,, laičkog…, a svaki od njih ima na stotine potkategorija.
I onda je najednom problem, što netko sasvim slučajno, potpuno ničim izazvan, smatra kako je njegova nacionalnost dalmatska/dalmatinska? Nije nego! E pa problem je ako vam je država zasnovana na ultranacionalističkom, gotovo rasističkom načelu, izrasla na tekovinama istog tog HAZU-a koji se već krajem ‘80. godina XX. stoljeća kompromitirao svojim ustašoidnim stavovima, koji je bio pogonsko ideološko gorivo Tuđmanove ideje o stvaranju Velike Hrvatske, koja traje do danas. Zna i ta država i taj HAZU kako je njima hrvatstvo jedina ideologija i jedini identitet. Što je poražavajuće i za tu državu i za taj narod u trećem desetljeću XXI. stoljeća.
Ali, nije tu kraj ove tužne desničarske, dalmafobne sage, kojom se deklamacijski ukidaju identiteti i nacionalnosti. Ima tu i onaj najgori faktor licemjerja, po kojem se doslovno favorizira svaka vrsta supermacionizma, po cijenu zdrave pameti, ako ide u korist “svoje nacije“.
Primjerice, ovi iz Republike Hrvatske koji navijaju za odcjepljenje “Herceg-Bosne” i njeno pripajanje RH, protiv su autonomije Dalmacije te njenog kulturnog i nacionalnog identiteta! I to je državna hrvatska politika na čelu s HDZom, Plenkovićem, Milanovićem, Bozanićem, Košićem i HAZU-om, a koju podržavaju sve oporbene stranke. Ta se politika već 35 godina zalaže za već postojeći nacionalni identitet Hrvata u “Herceg-Bosni”, do odcijepljenja, dakle zalaže se za separatizam u BiH, ali zato u svojoj državi, svojim građanima, Dalmatinima i Dalmatincima ne dopušta ni pomisliti na svoj autonomni nacionalni identitet.
E zato bauk probuđenih Dalmatina/Dalmatini i Dalmatinaca/Dalmatinki kruži po Velikoj Hrvatskoj, jer su čuvari hrvatskih zemalja jako dobro svjesni kako će se taj njihov rigidni i imaginarni hrvatski svijet srušiti kao kula od karata, ukoliko najtolerantnija regija u RH progleda i počne se istinski boriti za sebe, pa makar i zahtjevom za nacionalnim identitetom.
Commentaires