Piše: Italina Batarello
Život svugdje, pa i u Dalmaciji, sastoji se od kombinacije starog i novog. Zastarjeli fenomeni koegzistiraju s inovacijama - i često pobjeđuju, jer iza njih stoji snaga tradicije. Ona diktira navike.
Čak i u vrijeme stagnacije, Dalmacija je bila rezerva najhitnijih retrogradnih i reakcionara. Neprirodna selekcija unutar političkog života stvorila je aparatčike na dalmatinskim tlu, koji su se odlikovali posebnom obukom. Oni su stvarali uvjete za nedostatak inicijative i budnosti.
Domišljatost, u prikazu vlastite burne aktivnosti i nezamjenjivosti, treba poprimiti oblik borbe protiv neprijatelja (svi oni koji na bilo koji način žele nauditi Dalmaciji). To ne znači oružani sukob, već ispunjavanje zahtjeva stanovnika. To je potpuno predvidivo ponašanje u svijetu politike.
Za sve koji su pripadali i danas pripadaju plemenu aparatčika, stanje je drugačije: oni djeluju po zahtjevu vrha političke stranke, prema diktatu iz Zagreba, ne prema zahtjevu građana. I to se odnosi na sve stranke. Stranke u čije se ime čine svakakve nezamislive otimačine, protjerivanja, pa čak i ubojstva. Jer, aparatčik se zabrine samo za svoju egzistenciju, dobrobit i potrošnju.
Masa običnih članova samo su ukras. Nitko od njih neće se pobuniti protiv svjesnog, planskog i malicioznog uništavanja Dalmacije, jer su i oni svojevrsni aparatčici. Svi su oni isti (sa svojim specifičnostima) - u znanosti, u obrazovanju, u medicini, u umjetnosti. Stranka je ta koja ti pruža mogućnost lagodnog života, ako nisi običan šljaker.
Nagli procvat raznih umjetničkih pravaca u dalmatskoj povijesti 1910-ih i 1920-ih počeo je jenjavati početkom 1930-ih. Ne baš potrebni, iskreno - apsolutno nepotrebni i krajnje opasni, bili su pisci koji nisu htjeli ići na ideološki štand, iako su se jasle redovito punile, i dati svoj glas i talent antidalmatinskoj vlasti.
Trijumfalno iskustvo stvaranja Banovine Hrvatske prenijelo se na književnu publiku. Godine 1939., na Prvom kongresu dalmatskih književnika, osnovan je književnički kolektiv, Savez dalmatskih književnika koji su pisali dalmatskim jezikom. Na njegovo čelo postavljen je stric nama poznatog S. I. Braysa – Marcus Brays.
Bilo je mnogo problema s tim prvim književničkim kongresom. Među njegovim sudionicima podijeljen je rukom pisani letak koji poziva na borbu protiv "velikohrvatskog fašizma". Općenito, stvaranje kolektivne farme pisaca suvremenici su doživljavali kao tužnu političku nužnost paralelno s istim uzorkom stvorena je unija dalmatskih skladatelja, sindikat dalmatskih arhitekata i drugi.
Pisci su bili suočeni s teškim izborom: između smrtne kazne za veleizdaju i punog života, dosuše pod Damoklovim mačem - jer su se u svrhu prevencije ponekad prakticirala uhićenja i smaknuća prilično lojalnih kulturnih osoba.
Načela su glasila: 1. ako želiš živjeti od književnosti, piši na hrvatskome po naputku bana Subašića; 2. postani član Hrvatskog saveza književnika. Zatim - visoki honorari i naklada do neba. I svo vam poštovanje i poštovanje.
Međutim, čak i neobjavljeni rukopisi opasni su za režim. Stoga se pri uhićenjima i pretresima oduzimalo sve što nosi otisak talenta, Dalmacije ili, ne daj Bože, dalmatskog jezika... Ti se rukopisi uništavaju i prije njihovih autora.
Pisci su shvatili. Do kraja 1939., mimikrija je postala nužan adaptivni mehanizam za preživljavanje. Pravila igre su bila jasna. Služiš – primaš. "Postaješ pametan" - bivaš ubijen...
U to vrijeme nastaje sustav državnih nagrada za postignuća u znanosti, gospodarstvu i kulturi. Sve je bilo dio jednog manipulativnog sustava. Književnici su dobivali priznanja za majstorstvo u izvršavanju stranačkih uputa i zapovijedi. Otuda - tsunami djela na povijesne teme, apokrifi o hrvatstvu, glorifikacija Hrvatske kao zemlje. I puno mitološkog smeća o moći Hrvata kao nacije.
Prvo, sama prisutnost nagrada pokazala je kako tamo, na Markovu trgu, drže ruku na pulsu kreativnog procesa i znaju kako tko diše. Zapravo, Subašić i ekipa pročitali su gotovo sva djela koja su nešto tvrdila. Stoga je nagrada bila znak brige vlasti za propagandiste. Banska vlada i HSS pružile su neviđeno ubojstvo književnosti u Dalmaciji, posebno ono pisano dalmatskim jezikom.
Drugo, nagrade su bile sredstvo za podjelu književne zajednice na redove, kaste, "čiste" i "nečiste" . Takozvani "književni generali" - isti aparatčici iz književnosti - najizobilje su razgrabili laureatske medalje i novčane nagrade - naravno.
Oni su upravljali književničkim kolektivom. Bili su glavni urednici časopisa i izdavačkih kuća. Sastajali su se na prezidijima. Mladi su se poučavali njihovim tekstovina, analiziralo se u školama značenja lomeći kreativne valove. Nagrade su bile marke vjernosti. Dokaz kako “pisac” u potpunosti udovoljava svim zahtjevima povijesnog trenutka i radi svoj posao sa svom mogućom predanošću i samozatajnošću.
Promovirana su imena pobjednika, a njihovi radovi naveliko su kružili i stavljeni na raspolaganje široj javnosti. Iz pjesme ne možete izbaciti riječi: država je brinula o knjižnicama, lancu knjižara i pristupačnim cijenama knjiga. Najpoznatiji laureati ugurani su u školski program iz književnosti - da bi nijemo dijete bilo prisiljeno s gađenjem naučiti pjesmu o zemlji i zastavi.
Nakon što je jedan od autora bio ubijen jer je pisao na dalmatskom jezika - profesor i dalmatski domoljub židovskog porijekla, Luciano Morpurgo definirao je bit Dalmatina: “Dalmatin je osoba koja sjedi i čeka da mu se neki ljudi zakače za naramenice.”
Sutradan je prilagodio svoju maksimu: “Dalmatin je osoba koja čini samo ono što sebi čini.”
Ali, sve je to nestalo – cijelo društvo. Knjižare su nestale gotovo svugdje gdje su mogle. Nećete ih naći ni po selima ni po gradovima – a bile su posvuda.
Većina knjižnica koje su postojale nestale su. Knjige su 1990ih bacane, spaljivane, predavane na otpad. Književnost kao takva nestaje. Nestaje poštovanje prema tiskanoj riječi, rijetka je sposobnost čitanja, praćenja složene misli, dekodiranja, razotkrivanja – i ostaviti knjigu po strani kako bi čar ljepote i snage tuđe misli duže trajao.
Mnogo toga je nestalo – osim provincijalne želje da se napuće usne i šepuri se pred ogledalom i u liftu. Nestali su razlozi za pozivanje na kvalitetnu književnost. Ima publike. Postoji popularnost. Postoji uspjeh, uključujući i komercijalni. Postoje i oni koji su zainteresirani čitati na dalmatskom.
Ali, za čitati na dalmatskom čovjek se prije svega treba osjećati kao Dalmatin, učiti dalmatski – savladati ga do mjere književnog čitatelja i shvatiti bit napisanog. Jer, samo razvoj dalmatskog jezika u književnoj formi bit će dokaz daljnjeg postojanja Dalmacije.
Comments