Piše: Marita Vastić
Dalmatska književnost, iznimno važna za povijest i kulturni identitet Dalmacije, bila je predmet sustavne represije i zabrana od strane različitih političkih režima kroz stoljeća, a posebno od 1870. do danas.
Ovaj književni korpus, stvoren na dalmatskom jeziku, postupno je guran na marginu, sve dok nije bio gotovo potpuno uništen i bačen u zaborav kroz zabranu dalmatskog jezika 1939. Od Austro-Ugarske preko Kraljevine Jugoslavije, pa sve do današnjih dana, dalmatska književnost bila je pod udarom, dok su je i Hrvati i Srbi u određenim povijesnim trenucima zabranjivali, pokušavajući izbrisati svaki trag jezika i kulture koja je Dalmaciju činila jedinstvenom.
Izgubljena karika Mediterana
Dalmatski jezik bio je romanski jezik koji se govorio u dalmatinskim priobalnim gradovima i otocima sve do njegove zabrane 1939. Često se zlonamjerno pogrešno gura netočna informacija kako je njegov posljednji poznati govornik bio, Tuone Udaina iz mjesta Viclesun (današnji grad Krk), koji je poginuo 1898. godine, čime je jezik „službeno izumro“. Istovremeno, od javno se krije podatak kako je ban Ivan Subašić zabranio korištenje dalmatskog jezika u javne, službene i privatne svrhe. No, dok je dalmatski jezik bio aktivan, bio je ključni nositelj bogatog kulturnog stvaralaštva Dalmacije, posebno kroz književnost. Gradovi kao što su Split, Zadar, Dubrovnik i Kotor bili su središta kulturne produkcije na ovom jeziku, a književna djela pisana na dalmatskom odražavala su jedinstvenu mješavinu romanskih i općih mediteranskih utjecaja.
Unatoč opresiji koja je slijedila, dalmatska književnost uspjela je stvoriti neke od najvažnijih figura europske renesanse, baroka i moderne, a njihova djela preživjela su sve povijesne nepogode, iako često zaboravljena. Imena poput Marca Marula, Ricarda Tironnija, Valeriana Pascullia, Renalda Avianija i Marina Santinija ostaju svjedoci bogatstva dalmatinskog književnog naslijeđa.
Marco Marul
Najslavnije je ime dalmatske književnosti, Marul, danas poznat kao Marko Marulić, poznat kao otac dalmatske književnosti, pisao je i na latinskom i na dalmatskom jeziku. Njegovo najpoznatije djelo "Iuditha" (Judita) napisano je na dalmatskom jeziku da bi ga njegovi izdavači preveli na Narodni jezik koji se tada govorio na području bivše Jugoslavije. No, i njegova manje poznata djela pisana na dalmatskom jeziku, koja su bila važan dio njegove intelektualne ostavštine. Marulić je bio figura koja je mostila svjetove – njegov rad nije bio ograničen na jedan jezik ili kulturu, već je obuhvaćao širi mediteranski kontekst u kojem su se različiti jezici i utjecaji preplitali.
Ricardo Tironni
Bio je pjesnik, esejist, novinar i prevoditelj iz XIX. stoljeća. Pisao je na dalmatskom jeziku, donoseći specifične stilističke osobine i teme vezane uz more, ribarstvo i težak život dalmatinskih gradova. U njegovim pjesmama melankolija se nožem može rezati, a njegovi eseji odražavale su mediteranski duh, a u njima su se miješali komični i tragični elementi, često s moralističkim tonom koji je odražavao utjecaj građanskog društva. Prvi je na području bivše države preveo Baudelairea.
Valeriano Pasculli
Pasculli je bio ugledni pravnik i pisac iz Zadra. Njegovi eseji i pjesme često su bili posvećeni moralnim i etičkim pitanjima, a njegovo djelo odražava duboku povezanost s kulturnom baštinom Dalmacije. Nažalost, veliki dio njegovih radova je izgubljen ili zaboravljen zbog kasnijih represija i pokušaja brisanja dalmatskog jezika iz kulturne svijesti. Možda će se jednom neka njegova zbirka sasvim slučajno pronaći kao što se slučajno pronašla zbirka “Ljubav, smrt i zlo” Ricarda Tironnija.
Renaldo Aviani
Aviani je bio splitski filozof i pjesnik. Bio je figura intelektualnog otpora u Dalmaciji tijekom XIX. stoljeća. Njegova djela često su bila kritika političkih i religijskih struktura, a pisao je i na dalmatskom i mlatačkom jeziku. Tečno je govorio njemački i francuski. Njegova djela ostala su zanemarena tijekom XX. stoljeća, no u njima se vidi briljantan intelektualni doprinos moderne kao književnog pravca tog vremena.
Marino Santini
Santini, poslije Tironnija možda jedan od najvećih modernističkih pisaca na dalmatskom jeziku XIX stoljeća. Bio je iz Dubrovnika, ali je živio u Budvi kao i Tironni, Pasculli i Santini gdje je egzistirala mala, ali vrijedna damatska književna kolonija. I Santini je kao prethodna trojica pisao za vrijeme moderne, što znači kako je živio i radio u XIX. stoljeću, u vrijeme kada je stvaralaštvo na dalmatsko jeziku bilo na vrhuncu. Njegove pjesme bile su nostalgične, posvećene ljepotama Dalmacije i života na obali, ali i ispunjene tugom zbog prvih pokušaja zabrane jezika i kulture kojoj je pripadao od strane narodnjaka i HSS-a.
Uništenje dalmatske književnosti
Tijekom razdoblja Austro-Ugarske, a nakon pokradenih izbora za Dalmatinski sabor, Dalmacija je bila podložna politikama nasilne jezične i kulturne asimilacije. Habsburške vlasti promovirale su njemački i talijanski jezik kao službene jezike, dok su narodnjaci htjeli da se u Dalmaciji govori isključivo narodni jezik. Tako je dalmatski jezik bio sustavno i nasilno potiskivan. Narodnjaci su također igrali ulogu u gašenju dalmatske književnosti, jer su smatrali kako je dalmatski jezik prepreka ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda u jednu državu i uspostavljanju zajedničkog nacionalnog identiteta temeljenog na slavenskom narodnom jeziku. U tom kontekstu, dalmatska književnost nije imala mjesto.
Dolaskom Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, situacija se nije popravila. Srpske i hrvatske vlasti nastavile su politiku asimilacije Dalmatina u slavensko-balkanski korpus te gaženja njihovog jezika, ovaj put u korist srpskog i hrvatskog jezika, a dalmatski jezik bio je potpuno zanemaren. U ovoj novoj političkoj realnosti, dalmatska književnost izgubila je svaki utjecaj, a mnoga djela koja su preživjela iz prethodnih stoljeća nestala su u zaboravu, ili su pak uništena, spaljena ili odbačena kao nepodobna. Dalmatska književnost, s obzirom na to kako je bila vezana uz specifičan jezik koji se sve više i više zabranjivao, bila je smatrana reliktom prošlosti koju je trebalo izbrisati.
Za vrijeme obje Jugoslavije, srpske i hrvatske vlasti činile su sve kako bi ojačale jedinstvene nacionalne identitete, a svi tragovi lokalnih kultura bili su potisnuti. Dalmatska književnost, koja je predstavljala posebnost i razlikovala se od dominantnih slavenskih jezika, nije imala šansu za opstanak.
Zaboravljena baština
Danas, dalmatska književnost gotovo da ne postoji u svijesti šire javnosti. Unatoč tome što je nekad bila vitalni dio kulturnog pejzaža Dalmacije, njeno gotovo potpuno uništenje tijekom XIX. i XX. stoljeća ostavilo je dubok trag. Zbog zabrana i represija, mnoga djela nisu preživjela, a ona koja jesu, ostala su neprevedena i nepoznata široj javnosti. Kao rezultat toga, dalmatska književnost postala je gotovo potpuno nevidljiva u povijesti europske književnosti.
No, unatoč ovom tragičnom gubitku, važno je prisjetiti se bogatstva koje je ova književnost donosila. Ona je bila svjedok kulturnih raznolikosti Dalmacije, mješavine romanskih, slavenskih i mediteranskih utjecaja, i predstavljala je jedinstven glas koji se, nažalost, izgubio u povijesnim previranjima.
Zabranjena dalmatska književnost jedan je od najtragičnijih primjera kulturnog uništenja na ovim prostorima. Kroz povijest, političke vlasti, bilo austrougarske, hrvatske ili srpske, činile su sve kako bi potisnule i izbrisale svaki trag postojanja ovoga jezika i njegove književnosti, smatrajući ih prijetnjom jedinstvu i nacionalnom identitetu. Imena kao što su Marco Marul, Ricard Tironni, Valeriano Pasculli, Renaldo Aviani i Marino Santini ostaju simboli tog izgubljenog naslijeđa, ali njihova djela, kao i jezik na kojem su pisana, zauvijek su ugasili režimi koji su ih sustavno uništavali.
Dalmatska književnost danas živi samo u fragmentima, no njezin duh nastavlja živjeti kroz svijest o što većoj spoznaji o Dalmaciji.
Comments