Kada smo u srijedu 9. studenog 2016. godine objavili članak pod nazivom: "Što Trumpova pobjeda u Americi znači za Dalmaciju?" rekli smo kako ta njegova pobjeda ujedno znači i vjetar u leđima svima onima koji ne žele vidjeti Dalmaciju kao razvijenu i bogatu autonomnu regiju, koji ne žele vidjeti Dalmaciju kao progresivnu i naprednu regiju u kojoj se poštuju osnovna ljudska prava i slobode svih njenih stanovnika. Dokaz za to je inauguracijski govor Donalda Trumpa koji je kod nepismenog i mržnjom zadojenog dijela stanovništva u Republici Hrvatskoj pao na plodno tlo.
Najstariji američki predsjednik (u trenutku stupanja na vlast) u petak 20. siječnja 2017. održao je inauguracijski govor koji će ući u povijest kao najmanje „predsjednički“ po tonu i stilu; kao da Trump još uvijek nije izašao iz predizborne kampanje i kao da još uvijek nije svjestan da je u petak u podne po lokalnom vremenu zaista postao predsjednik, politički lider Sjedinjenih Američkih država i najmoćniji čovjek na svijetu. A od predsjednika se tog dana očekivalo da se izdigne iznad populizma i dnevne politike, te da pokaže nadahnuće i ponudi viziju; očekivalo se kako će uspjeti uzdignuti se na nivo koji položaj i trenutak nameću. Ali, pokazalo se kako Trump nije uopće svjestan što se događa oko njega i, što je najgore od svega, da mu uopće nije stalo što najmanje 48 milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama nema mjesto za život.
Bio je to govor kandidata Trumpa, a ne govor predsjednika Trumpa. Kako po tonu tako i po sadržaju. No, njegovi PR stručnjaci vrlo dobro znaju kako i zahvaljujući kojim elektorima je Donald Trump došao na vlast. I u petak kao da se samo svojim elektorima i obraćao.
Za razliku od njega, njegov prethodnik, inače drugi najbolji predsjednik Sjedinjenih Država ikada (bolji od njega bio je samo Kennedy), Barack Obama, prije osam godina bio je oličenje optimizma i otvorenosti prema svijetu, i to u vrijeme najdublje ekonomske krize. Za razliku od Obame, Donald Trump je u petak najavio američki izolacionizam i nacionalizam, u vrijeme kada su stope nezaposlenosti i kriminala u značajnom padu, zahvaljujući baš administraciji Baracka Obame.
Stoga me ne čudi što su hrvatski nacionalisti mahom podržavaju Trumpa kao predsjednika SAD-a. Ta i hrvatski nacionalisti, kao i elektori koji su izabrali Trumpa za predsjednika SAD-a su ksenofobni, homofobni, ne vide stvarnu sliku svijeta oko sebe, nije ih briga za bolesne, gladne, nemoćne, beskućnike, magistre koji rade kao zaštitari ili čistaćice da bi platili račune i prehranili svoju obitelj.
Oni kao i Trump Ameriku žele vidjeti Hrvatsku izoliranu od svjeta, čistu od stranaca u državi u kojoj nacionalistička diktatura se slavi kao pobjeda. Nacionalisti koji u političkoj areni djeluju isključivo populistički, jer tko nije za njih je protiv Hrvatske, usmjereni su pogledom prema eliti koje je postala elitom privatizacijskim pljačkama 90ih. Oni ne vide stvarnost – njih stvarnost ne zanima. Oni vide samo i isključivo sebe i nikog oko sebe, tako im bog pomogao.
No, za razliku od Californije, najprosperitetnije države u Sjedinjenim Državama, jedine s reputacijom republike, gdje se na veliko prosvjeduje od trenutka izbora Trumpa za predsjednika, a prosvjedi sa sve većim brojem prosvjednika nastavljaju se i danas, u Dalmaciji nitko ne prosvjeduje. Californija je prva podigla glas i 2000. kada je Al Gore pokraden na tadašnjim izborima, pa su digli glas kada se doznalo da je Hillary Clinton osvojila 2,5 milijuna glasova naroda više od Trumpa, ali zahvaljujući elektorima ipak izgubila izbore.
U Dalmaciji nitko ne prosvjeduje što već dvije godine na vlasti imaju izblanhanu gaduru koja nije legitimno na tom položaju. Nema tih spontanih ili organiziranih skupova koji bi potresli društvo i dalo do znanja, onima koji su uzurpirali vlast (u 2016. čak dva puta), da postoji snaga koje se politika treba bojati. A ako se nešto u tom stilu i pokuša dogoditi pojavi se pet ljudi iz najužeg organizacijskog odbora.
Californija s kojoj se Dalmatinci sprdaju trebala bi tim istim Dalmatincima biti uzor. Trebala bi im biti uzor u borbi za svoja i tuđa prava i slobode; trebala bi im biti uzor u zaštiti interesa svoga sela, grada, kraja, regije i države; trebala bi im biti uzor u preživljavanju u neoliberalnom kapitalizmu koji proždire ne samo poduzeća, već i ljude koji su radili ili još uvijek rade u tim poduzećima.
Od Californije mogu naučiti kako se bori za demokraciju, pravdu i pravednost. Pa makar i izgubili svoju bitku imat će onaj osjećaj da su bar nešto pokušali napraviti. Na žalost u Dalmaciji se prosvjeduje samo kada udruga „Naš Hajduk“, organizirana od strane pronacističke udruge Prvi bleigurški vod, prosvjeduje protiv HNS-a i na taj način stvara vojsku budućih glasača za HDZ. Dalmatinci od Californije mogu naučiti štošta samo ako to žele.
No, pitanje je želi li se učiti ili ne?
Comments