piše: Marieta Candi
Bliži se nova turistička sezona i stanovnici dalmatskih škoja polako se prebacuju na režim života koji turizam sa sobom donosi.
Slike tog režima svi ćemo vidjeti na društvenim mrežama, ali zajednice na otocima postoje i zimi dok Instagram “miruje”. Kako te zajednice žive izvan romantiziranih kadrova i uz oskudne razvojne politike?
Engleski pjesnik John Donne davno je zapisao kako “nijedan čovjek nije otok”, pokušavajući stihovima objasniti puni značaj zajednice kojom smo okruženi. Taj konkretni stih, s druge strane, također vrlo dobro opisuje dinamiku samog otočnog života; odvojeni fizički od kopna, otočani funkcioniraju kao jedna od najposebnijih formi modernih zajednica. To je životni stil koji se romantizira, za kojim se čezne u fantazijama o bijegu iz vreve gradske buke i obaveza, a koje se intenziviraju dolaskom svake nove turističke sezone. Tako će, uostalom, biti i ove koja je pred vratima: tisuće slika zabitih uvala i prepunih otočnih riva preplavit će društvene mreže, pojačavajući tu idilu otočnog života. Međutim, život na otoku – koliko god bio idiličan u selektivnom pogledu – ima svoje lice i naličje. Kada karavane turista odu, ostaju problemi.
Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, koje je službeno nadležno i za pitanja razvoja otočnih zajednica, Dalmacija ima drugo po veličini sredozemno otočje, nakon Grčke. A ti podaci kažu kako se 59 otočnih jedinica lokalne samouprave nalazi na 49 naseljenih otoka te na poluotoku Pelješcu. U 344 službena otočna naselja živi nešto više od tri posto ukupnog hrvatskog stanovništva. Ili je barem tako zavedeno, na papiru. U realnosti – iako podaci govore o blagom rastu broja stanovnika na otocima unazad 20 godina – ta brojka ipak nije zapravo tolika. Mnogi otočani su “privremeni”, što je dinamika koja je već dugo prisutna.
Izolirana priroda otočnih zajednica značila je kako su one povijesno, ili barem u posljednjih 150 godina, čak i u mirnodopskim uvjetima, bile prve žrtve depopulacije. Ograničene obradive površine, bolesti koje bi pogađale urod, manjak poslova, a zatim i ubrzani urbanizacijski procesi na kopnu značili su kako je svaka povijesna epizoda više ili manje ogolila mane života na otoku. Prvi znakovi smanjenja tih negativnih trendova, ili barem njihovog usporavanja, došli su 1980-ih godina, kada je nakon stoljetne depopulacije prvi put zabilježen formalni rast broja stanovnika na dijelu obale. Međutim, to je bilo vezano uz prve natruhe onog što se i danas naziva “vikendašima”, odnosno, ljudima koji su svoje tada obiteljske kuće za odmor koristili kako bi odradili prijavu na otoku u svrhu nižeg poreznog opterećenja. Isto tako, primijećen je malen, ali opet zabilježen trend povratnika iz inozemstva po izbijanju Domovinskog rata; uglavnom je riječ o političkim emigrantima ili njihovoj djeci, koji su se po objavi hrvatske samostalnosti odlučili vratiti na svoje posjede.
O bodulima
Upravo se na toj priči stvara most između neposredne prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti otočnih zajednica. Vikendaši su danas kao pojam zamijenjeni domaćim, ali uvelike i stranim “digitalnim nomadima”, koje su pandemijski uvjeti i prelazak na rad od kuće – uz kombinaciju spomenutog romantiziranja otočnog života, ali i značajnih prihoda – preselili na otoke. S druge strane, tu je autoktono stanovništvo, koje se bori za održavanje svog tradicionalnog načina života u jeku najezde tih „rekreativnih” bodula, ali i turističkog buma koji počiva baš na eksploataciji tog autentičnog formata zajednice. U prijevodu, simulacija bodulskog života unosna je turistička grana. No, izvan sezone problemi u zajednici po definiciji postaju zajednički, i njih nije malo.
Naravno, ti problemi, kao i infrastruktura su poprilično uvjetovani udaljenošću od kopna, odnosno, prvog velikog urbanog središta kojem arhipelag gravitira. U kontekstu splitskog, srednjodalmatinskog arhipelaga, značajna je razlika u dinamici stanovništva između Šolte, Brača i Hvara, i udaljenijih otoka poput Korčule, Visa i Lastova. Blizina drugog najvećeg grada, s kojima su ovi najbliži otoci povezani razmjerno čestim brodskim linijama koje istovremeno ni ne ovise toliko o vremenskim prilikama zbog kratke vožnje kanalom, otočkim žiteljima dođe kao blagodat, ali i prokletstvo. Veliki grad znači i liniju manjeg otpora za mnoge mlade koji više stupnjeve obrazovanja pohađaju u Splitu. Državne subvencije znače i povlaštenu cijenu karata za trajektni prijevoz – što će vam mnogi otočani istaknuti kao jedinu “pravu” Vladinu mjeru namijenjenu otočkom stanovništvu – pa mnogi mladi s ovih najbližih otoka mogu praktički pohađati školu u Splitu, a živjeti na otoku. Međutim, blagodati gradske infrastrukture u kontekstu mlade populacije obično privuku u potpunosti čak i one mlade koji ne namjeravaju nužno upisati visoko obrazovanje.
Drugi problem je i temeljna zdravstvena skrb. O otocima van sezone čujemo uglavnom kroz traumatične vijesti o tragedijama koje su vezane uz logističke manjkavosti hitnog medicinskog prijevoza s otoka. Limitirani kapaciteti hitnih službi i organizacije primjerice, helikopterskog ili brzog gliserskog transporta bolesnika, često budu apostrofirani u takvim situacijama kada netko ne dočeka hitni prijem u kopnenoj bolnici. To nerijetko postaje i poligon za populističke fraze i prohtjeve, u kojima se računaju izdaci za troškove političke reprezentacije i uspoređuje ih se s troškovima potrebnima za modernizaciju bolničke flote. Međutim, hitna pomoć nije jedina boljka zdravstvene skrbi na otocima – ona je, logično, također gradirano dostupnija ovisno o poziciji otoka – već je problem često i u onoj temeljnoj, preventivnoj ili dijagnostičkoj medicini. Valjda druga najčitanija tema s otoka izvan sezonskih ludila je ona o mladim doktorima koji, u potrazi za boljim subvencijama i ostalim prednostima, prihvate praksu na otocima, a onda s njih isto tako brzo i odu. Nesumnjivo je kako dio krivice leži na lokalnoj samoupravi koja nerijetko birokratski zakomplicira njihov (privremeni) boravak na otocima, ali često i ti sami doktori kao da su više fokusirani na svoju varijantu robinsonovskog bijega na otoke. Kada vide razinu odgovornosti, ili kada naprosto dođu do ispunjenja vlastitih kvota, ta fantazija odjednom nestane. Manjak liječnika na kopnu se praktički eksponencijalno odražava na otocima, pa i onim najbližim kopnu.
Treći problem su dugoročne razvojne politike. Iako Republika Hrvatska još od 1999. ima posebni Zakon o otocima, koji je dorađen 2018., kao i Nacionalni plan razvoja otoka, kojeg je spomenuto Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU izradilo u suradnji s Europskim strukturnim i investicijskim fondovima za period od 2021. do 2027., otočani će kazati kako sustavna skrb za otoke uglavnom počiva na lokalnom političkom elanu. Izuzev sredstava iz EU fondova, koji čine značajnu stavku kod subvencija otočkih potreba – najznačajnije po pitanju poticaja malim poljoprivrednim gospodarstvima – postojeće zakonske odredbe i Vladine strategije uglavnom su loše raspisane, ili su poopćene da istovremeno uključuju, primjerice, mogućnosti razvoja poljoprivrede u Slavoniji i na otocima. Naravno, u pitanju su drastično različita geografska i tradicijska podneblja.
Infrastruktura i zajednica
Mnoge od tih politika se grade po potrebama baš tih “došljaka”, bilo da je riječ o olakšicama kupnje građevinskih zemljišta za strane državljane, ili izdavanje rijetkih gradskih stanova stranim digitalnim nomadima, dok su za domaće obitelji predviđene tek jednokratne subvencije za novorođenčad. I tu je postojano stupnjevanje interesa i profila “invazije”; od agresivne apartmanizacije na ovim turistički atraktivnim, a opet kopnu bliskim otocima, do ustupaka specifičnim granama turizma na ovim udaljenijim otocima. Primjer prijedloga uređenja obalnog pojasa u Komiži – inače nekoć značajnog središta industrijske obrade ribe – na otoku Visu tako predviđa izmještanje čitave tradicionalne ribarske luke kod bivše tvornice Neptun. U pozadini leži bojazan kako se time radi prostor za usidravanje velikih putničkih jahti kojima je Vis kao otok atraktivan već duži niz godina. Posljedice toga su brojne, od zagađenja pa do utjecaja na zimski izlov ribe od kojeg nemali dio stanovnika Komiže i dalje živi.
Na kraju dolazi sam život. Dolaskom zime i manjkom interesa mlađa populacija na otocima često biva ostavljena sama sebi po pitanju društvenog života, a koje se onda svede na opijanje po onim rijetkim birtijama koji rade cijelu godinu. Kulturnog života je iznimno malo, pošto se on također gradi u svrhu dodatnog sadržaja tijekom turističke sezone, što onda dodatno usmjerava mlade prema kopnu. Ništa bolje nije ni u rekreacijskom pogledu, iako pozitivnih primjera postoji u obje kategorije. Primjerice, u gradu Hvaru aktivno djeluje Udruga Savez Platforma Hvar, koja kao udruga civilnog društva radi na cjelogodišnjem obogaćivanju društveno-kulturnog života samog grada Hvara, ali i ostalih mjesta na otoku. Isto tako je na otoku popularna i tzv. Forska nogometna liga, liga u kojoj se aktivno natječu otočki klubovi.
Pozitivnih primjera društvene samoorganizacije ima i na ostalim otocima. Na otoku Braču je veliku pozornost privukla Udruga roditelja djece s teškoćama u razvoju Brački pupoljci, koja je izvolijevala dvije velike pobjede za svoje stanovništvo: prva je bila kada su se 2019. kampanjom “Nešto zbilja važno” izborili za cjelovite zakonske izmjene koje predviđaju da se svoj djeci s teškoćama u razvoju, kao i njihovim roditeljima, osigura besplatni trajektni prijevoz na terapije na kopno. A onda su i prošlog mjeseca taj podvig unaprijedili potpisom ugovora s Gradom Supetrom, čime su došli na korak do osiguravanja infrastrukture za pružanje adekvatne rane intervencije otočkoj djeci s poteškoćama u razvoju. Velike stvari po pitanju svijesti o samoorganizaciji otočkih zajednica odrađuje i Udruga Pokret Otoka, koja se od pojedinačnih otočkih organizacija razvila u mrežu koja ih svih povezuje, u svrhu organizacija, edukacije i ideja za boljitak života svih otočana. Upravo će na njihov rad mnogi ukazati kao na onaj koji je – uz razočaranje spomenutim Vladinim mjerama i politikama – doveo do toga da na posljednjim izborima velik broj nezavisnih kandidata i lista osvoji nezanemariv broj pozicija na vlasti u tim otočkim jedinicama lokalne samouprave.
Tako se zatvara i krug na onaj Donneov citat s početka teksta. Otočani su ti koji osiguravaju da te njihove zajednice ne čine od ljudi otoke, već da ljudi čine otok. Jer ljudi su sastavni dio tih zajednica koje su nadživjele brojne nedaće baš zahvaljujući toj povezanosti. Danas je ona viđena s kopna kao idealan mamac turistima, zbog kojeg istovremeno ta autentičnost po koju dolaze postaje sve rasutija na štetu samih otočana. Pravi otok nije onaj s Instagram fotografija tijekom godišnjih odmora, sunčanih i obojanih. Pravi otok dolazi s prvim jesenskim jugom ili burom, kada radijski spikeri vijesti o rekordnom trajektnom prometu zamijene vijestima o njegovom prekidu zbog vremenskih uvjeta. Tek tada otok i njegovi ljudi i formalno postaju – otok.
Comments