Piše: Robert Caruza
Budimo iskreni: za sve nevolje koje se događaju Dalmaciji krivi su oni stanovnici Dalmacije koji ne žele priznati da su Dalmatini/Dalmatinci.
Umirovljena povjesničarka Mila Grubišić održala je u srijedu online predavanje za studente dalmatistike s pariškog sveučilišta Diderot na temu "Uobičajena shema dalmatinske povijesti XIX. i XX. stoljeća i slučaj racionalnog prikaza moderne povijesti Dalmacije". Ovo predavanje imalo je za cilj skrenuti pozornost na potrebu kritičkog promišljanja moderne povijesti Dalmacije od druge polovice XVIII. stoljeća do 2020. godine. Slušatelji predavanja mogli su doći do zaključka kako smo povijest Dalmacije iz XIX. stoljeća mogli razumjeti tek na kraju XX.
Glavna teza predavanja je ona općeprihvaćena „obična“ shema dalmatinske povijesti XIX. stoljeća, koja kaže kako je Dalmacija hrvatska zemlja koja je tada bila pod tri vladara: austrijskim, mletačkim, odnosno francuskim i turskim. No, prof. Grubišić je uspješno pobila ovu tezu.
Izlaganje s predavanja prenosimo u cijelosti:
Dalmatinske zemlje bile su u sferi ne samo ekonomske i društvene, nego i kulturne dominacije same sebe. Ne radi se samo o Dubrovačkoj Republici, nego općenito o Dalmaciji, uključujući i Zadar, Split, Šibenik i druge gradove. Od trenutka kada su dobili vlastitu valutu, dalmatinski gradovi žive autonomnim životom neovisan o okupatoru.
Uobičajena shema pretpostavlja kako postoji neka vrsta glavne granice, razdiobe Dalmacije na dva dijela: istočna Dalmacija pod Turcima, i uske, mediteranske, europske zapadne Dalmacije pod Mlecima. Kasnije se ta dva dijela spojila u jedan kojim je vladala Austrija i Francuska.
Jedan od najvećih mitova u općeprihvaćenoj povijesti moderne Dalmacije je kako je rimokatolička crkva bila nacionalna institucija pod Austrijom. Prema službenom shvaćanju, rimokatolička crkva promicala je austrizaciju nakon 1815., iako to nije bio svjestan cilj njezinih vođa i svećenika.
Obrazovani rimokatolici postali su Dalmatinci koji su održavali savršen suživot s Dalmatinima. Među vodećim osobama dalmatske kulture, znanosti i politike XVIII. i XIX. stoljeća bili su maturanti visokih škola. Prvi profesor povijesti i dalmatske književnosti na Visokoj školi u Splitu bio je etnički Dalmatin. Popisom stanovništva iz 1900. godine utvrđeno je kako je u Dalmaciji većina Dalmatina i Dalmatinaca deklarirala dalmatski kao materinji jezik, dok je samo manjina slavenski narodni ili talijanski ili neki drugi jezik smatrala materinjim. Austrija je tako, voljena u Dalmaciji i još uvijek idealizirana, zadala gori udarac velikohrvatskoj stvari.
Postoji još jedan veliki mit o temeljima nacionalnog preporoda. Češki povjesničar Miroslav Groch rekao je kako nacionalni preporodi malih naroda (mali narodi mogu imati i 40 milijuna ljudi, a mali su jer nisu povijesni) prolazi kroz nekoliko faza – akademsku, kulturnu i političku. Prema mom mišljenju, kada ljudi pišu "akademsku" povijest svoje nacije bez države, oni tvrde kako nisu isti kao netko drugi. Tako počinju raspuštati dominantni sustav. Isto vrijedi i za jezik.
Dakle, formiranje moderne Dalmacije proces je deformacije, preobrazbe i "rasformiranja" južnoslavenskog i "talijanaškog" povijesnog imperijalnog identiteta. Prije nego što neka nacija donese Deklaraciju o neovisnosti, potrebna joj je Deklaracija o ovisnosti – takva deklaracija je tvrdnja kako smo „mi drugačiji od njih“.
Drugi mit je izmišljotina onoga što se naziva filološkim determinizmom. Sastoji se u tome što se činjenice političke povijesti nadovezuju na činjenice lingvistike i filologije. Povijest južnih Slavena ima smisla ako je to povijest jezika i njegovih dijalekata, koji se mogu usporediti: Srbi danas govore na jedan način, Hrvati na drugi, Crnogorci na treći, Bošnjaci opet na svoj način. A tu su još i Slovenci, Makedonci i Bugari.
Kakva je politička povijest južnih Slavena? Svih ovih sedan nacija imaju mnoge zajedničke točke u povijesti s različitim utjecajima. Povijest Bugarske i Makedonije je sličnija od povijesti Srbije, Bosne i Crne Gore. Zato je povijest Dalmacije, Hrvatske i Slovenije opet sličnija nego kod ostalih, s time da se Dalmacija i Istra izdvajaju zbog svojih posebnosti i pogleda prema zapadu i Mediteranu.
Nitko ne izmišlja povijesne posebnosti Dalmacije. One su arhivski dokazive. Sama činjenica kako je Dalmacija do 1939. imala svoj jezik – koji je bio služben i učio se u školama – govori o različitosti između nje i ostatka sadašnje Republike Hrvatske, odnosno ostatka Balkana.
Politička povijest nije odraz filologije. Povijest Dalmacije je povijest veza s Mediteranom i Središnjom Europom. Tu se može vidjeti zašto je o priča „hrvatskim zemljama" mit. Zašto je to mit, vidimo na primjeru Poljske. U XIV. stoljeću Poljaci nisu pomišljali „skupiti“ „etničke poljske zemlje“ u Šleskoj ili Pomeraniji. Zapravo ih je više zanimalo Podilje nego Šleska. Još jedna pogreška kada se govori o formiranju moderne nacije je analogija s biologijom – kažu da se narodi bude, spavaju, rastu iz klica i izrastaju u veliko drvo. Ne, to je društveni, a ne biološki proces, to je povijest njihove interakcije, kontakata, veza.
Obrnuta strana formiranja moderne dalmatinske nacije je proces "transformacije" kako povijesnog naroda Velikohrvatskog Commonwealtha, tako i formiranja moderne hrvatske nacije. Nakon pada Francuske početkom XIX. st, na njeno mjesto došla je Austrougarska. Stanovnici Hrvatske i Slavonije bili su ljuti što je Dalmacija dobila zaseban status pod Austrijom, pa su krenuli u jačanje nacionalne svjesti tražeći da jednog dana sve zemlje uz Jadransko more i BiH pripadnu hrvatskoj državi. Kao reakcija na to javlja se prodalmatinski, autonomaški pokret.
Tako se razvoj dalmatinske povijesti XIX. stoljeća predstavlja kao talijanaški, a velikohrvatski protofašizam kao pravedna borba za ujedinjenje „hrvatskih zemalja“. U biti, pobijanje velikohrvatske propagande tema je i knjige na kojoj radim. Tvrdim kako bi Gaj, Drašković i ekipa bili veoma sretni kada bi vidjeli kako je Dalmacija danas potpuno asimilirana i slavenizirana. Jer, to je bio njihov cilj.
Kako bismo razumjeli fenomen dalmatinske nacije, moramo se sjetiti kako su Dalmatini i Slaveni i Talijani istovremeno smatrali svojim sunarodnjacima. Slaveni su govorili: "Vi ste odmetnuti mi. Ako se pokajete i preobratite – spremni smo vas prihvatiti."
Osamdesetih godina XVII. stoljeća, dok su Dalmacijom još vladali Mlečani, u Veneciji je otvorena dalmatinska palača, a dužd je odobrio tu odluku, budući da su Dalmatini Mlecima bili sunarodnjaci, iako drugačiji. Ovaj projekt trajao je dugo. Čak je u XIX. stoljeću među venecijanskim domoljubima bilo mnogo Dalmatina, među kojima i političari, književnici, znanstvenici.
Možemo zamisliti kako bi se novostvorena Hrvatska počela europeizirati da su obrazovani Dalmatini/Dalmatinci pridružili kohorti istaknutih velikohrvatskih ličnosti, postali bi graditelji nove nacije. Taj narod danas ne bi bio velikohrvatski nastrojen, možda ne bi bilo ni ustaškog pokreta, ne bi bio ni samo dalmatski, ali bi u njemu Dalmatini/Dalmatinci – jer su bili više Europljani nego velikohrvati – bili vodeći sudionici državne i kulturne izgradnje zajedničke hrvatsko-dalmatske nacije.
No, Slaveni su (kako Hrvati tako i Slavonci i Srbi) vjerovali kako je europeizacija uspostava represije i okupacija drugog. Nakon hrvatsko-ugarske nagodbe niti jedan grad u Hrvatskoj i Slavoniji nije imao gradsko vijeće, nije bilo samouprave u gradu.
Mogli bismo uzeti primjer Pariza, Amsterdama ili Londona i drugih europskih gradova. Svi su imali svoja izabrana tijela, jasan pravni status. Za Hrvate europeizacija nije uključivala pravni sustav – ono što se danas naziva demokracijom i vladavinom prava. Za razliku od njih, Dalmacija je imala sve legalno izabrane predstavnike vlasti i uzgajala europske demokratske ideje.
Svi govorimo kako je Austrija bila loša, kako su tlačili i proganjali Dalmatine, ali kad malo bolje razmislite, Monarhija se prema Slavenima odnosila puno gore nego prema Dalmatinima. Dalmacija je već 1815. imala, za ono vrijeme, punu autonomiju. U Zadru je bilo zemaljsko vijeće, i nešto što se može nazvati preteća parlamenta, a u Splitu je bila autonomna vojna uprava. Uz to, dalmatinski gradovi imali su pravo na vješanje svoje zastave kao i Frarijevu bicoláuru, a zadržana je i dalmatinska lyra kao službeno sredstvo plaćanja.
Formiranje i priznanje hrvatske nacije u Monarhiji postalo je stvarnost 1910. Dogodilo se to 36 godina nakon što je prvi put u povijesti ime Hrvat službeno izgovoreno. Bilo je 1874. kada je Matica ilirska preregistrirana kao Matica hrvatska. Sve priče o ranijem spominjenju imena Hrvat, osim u legendi Konstantina VII. Porfirogeneta su povijesna laž.
Kao što su pokazali događaji 1910.-1921., u samoj Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo građanskog društva koje bi se moglo ustati i protiv cara i protiv neovisne Dalmacije. Hrvatskoj je svanulo tek kad je 1918. raspuštena monarhija, odnosno kada su 1921. Austrija i Mađarska proglasile svoje, neovisne, Ustave.
Balkan bi poprimio druge oblike da su Slaveni prije raspada Monarhije izvršili vojni atak na Dalmaciju. Povijest Hrvatske i hrvatsko-dalmatinskih odnosa išla bi drugačije da je u Hrvatskoj uspostavljena demokratska vlast.
Činjenica je kako su mnogi Dalmatinci, ne i Dalmatini, bili spremni biti Hrvati ako se Hrvatska demokratizira i postane europska zemlja. Hrvatski reformistički liberalni trendovi imali su određeni broj pristaša među Dalmatincima. Nisu svi postali "separatisti" i „talijanaši“.
Za Dalmatince nije uvreda reći kako se moderna dalmatska nacija treba početi formirati. Ali, je uvreda za Hrvate. Hrvati žele Veliku Hrvatsku, od Mure do Janjeva i od Jadrana do Drine. To nije tajna, to je čak i neslužbena politika koju provode sve vlasti od 1990. na ovamo. Za razliku od Hrvata, Dalmatini i Dalmatinci žele modernu Dalmaciju; progresivnu zemlju s pogledom na zapad i na Mediteran; s pogledom na svoju tradiciju i zaštitu svog identiteta.
I sada nastaje problem zbog kojeg trebamo biti u potpunosti iskreni: Za sve nevolje koje se danas događaju Dalmaciji krivi su oni stanovnici Dalmacije koji ne žele shvatiti kako ne mogu istovremeno biti i Dalmatinci i Hrvati. Gradnja dalmatinske nacije će započeti onog trenutka kada stanovnici Dalmacije shvate to i kada prihvate svoju različitost od Hrvata.
Kada o ovome govorim nameče se logično pitanje: za Amerikance je stvaranje njihove političke nacije snažno povezano s imenima Washingtona, Jeffersona, Franklina, Adamsa i Madisona. Za Nijemce je to Bismarck, za Talijane: Garibaldi i Cavour. Tko bi bili osnivači moderne dalmatske nacije?
Ovo je vrlo pojednostavljena formula – Amerikanci zapravo jako poštuju Washingtona i druge spomenute ljude, ali ih ne smatraju kreatorima svoje nacije. Osim toga, pojam "Očevi utemeljitelji" nacije je romantičarska metafora, dobra za djecu u školi.
Otac i majka moderne američke nacije je Revolucija iz 1776. i američki ustav iz 1777., a otac moderne američke nacije je građanski rat 1861.-1865., koji je okončao ropstvo i borbu za afroamerička prava 1960-ih. Tome se mora dodati i borba za prava žena i drugi pokreti.
Ako govorimo o početku formiranja moderne njemačke nacije, moramo govoriti o Herderu u kasnom XVIII. stoljeću. Tu je i Friedrich Liszt, koji je u prvoj polovici devetnaestog stoljeća postao autor koncepta ekonomskog jedinstva u Njemačkoj, koje se očitovalo u obliku izgradnje željeznice, razvoja nacionalne industrije, razvoja njemačke znanosti, kulture, književnosti… U isto vrijeme postojalo je tristo njemačkih država. A Bismarck je žohar koji dolazi na njemačku ideju kada vidi kako se vrijeme neovisne Prusije približilo kraju, te da se moramo složiti s ovim idejama.
Kada je u pitanju Italija, možemo govoriti i o Madziniju, i o Garibaldiju, i o Cavouru, ali tada nije bilo masovnog talijanskog pokreta. Razlika između Firenze, Napolija i Milana, Venecije i Rima bila je ogromna. Italija je kao jedna država postojala samo u doba Rimskog Carstva, a nakon toga bile su različite države. Italija se ne može poistovjetiti ni s jednim "ocem".
Za Dalmatine/Dalmatince kao i za Talijane ne postoji određena personifikacija oca nacije. Niti jedan moderni narod ne smatra jednog pojedinca svojim tvorcem. Narod stvara sam sebe, bira svoje vođe. Razmišljati drugačije znači misliti autokratski.
Česi ocem svoje nacije smatraju Františeka Palackog, a ne Massaryka. Tomas Garig Msasaryk je tvrdio kako ne postoji češka nego čehoslovačka nacija. Sredinom XIX. stoljeća Palacký je u povijesti Češke dokazao kako su „Česi bili kulturni narod prije više od 1000 godina“.
Prije 30 godina objavljena je monografija o Massarykovom političkom mišljenju. Zainteresirao me kao čovjeka koji se borio protiv nacionalnog ogovaranja, netrpeljivosti, ekstremizma.
Kao mladi znanstvenik, Massaryk je kritizirao navodne srednjovjekovne tekstove češke književnosti koji su bili dio češke povijesne mitologije. Prema njegovim riječima, radilo se o krivotvorinama prve polovice XIX. stoljeća. Tomasz Massaryk je rekao kako se nacije ne trebaju graditi na lažima, već trebaju biti poštene, a ne graditi novu demokratsku državu na temelju srednjovjekovnih fantazija.
Zastupao vrlo moderne ideje, na primjer, kako treba postojati sloboda mišljenja, govora, kako se manjine ne smiju diskriminirati. Prema njegovim riječima, sve ljude treba tretirati bez predrasuda, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru, jezik, pismo, boju kože, pa čak i seksualnost – što je u ono vrijeme bilo preprogresivno.
Još dok je bio zastupnik u austrijskom Parlamentu održao je veliki govor u kojem je rekao kako su Dalmatini i Ukrajinci narod koji imaju pravo na slobodu. Ali, Massaryk je u mnogočemu pogriješio: u njegovo vrijeme nije bilo čehoslovačke nacije, a takva se nacija nije mogla stvoriti ni kasnije – Česi i Slovaci su 1993. godine stvorili zasebne države, jer su shvatili kako su različiti.
Nova dalmatinska inteligencija koja me zanima pojavila se krajem XIX. stoljeća. Zamislite: netko piše svoja djela, ali trebaju oni koji će ih čitati, prijatelji, istomišljenici koji će ih objaviti. Neki od tih prijatelja moraju podmititi cenzora kako bi objavili ono što su napisali, dok se drugi moraju pobrinuti za knjigu kako bi se mogla tiskati i distribuirati u knjižarama i bibliotekama.
Ovo je prva generacija dalmatskih intelektualaca, koji su po zanimanju državni službenici, liječnici, inženjeri. Oni su ti koji počinju stvarati strukture u kojima dalmatska književnost može postojati, objavljivati se i prodavati na način da se u njoj pojavljuju čitatelji.
Kako bi postojala nacionalna buržoazija, najprije mora postojati nacionalna inteligencija. Rana dalmatska inteligencija počinje razvijati povijesni koncept koji pokazuje kako Dalmacija nije ni Venecija, ni Francuska, ni Austrija, ni Hrvatska, ni Srbija jer ima drugačiji jezik, drugačije se nazivaju njeni ljudi, imaju tradiciju demokracije, izbora, prava i sloboda. To stoji u tekstovima koje ti ljudi pišu.
Objavljuju se kronike i tekstovi. U "Razgovoru s Dalmacijom" Stephana Divija stoji kako „Dalmacija nije Venecija, Francuska, Austrija, Turska, Hrvatska, Srbija jer ima svoje zakone, svoje običaje, svoju tradiciju, svoj jezik, svoj identitet i svoju valutu, ali je slobodno prihvatila vlast austrijskog cara. Slobodan izbor monarha je europska ideja.“
Dalmatski intelektualci prve generacije prvi su graditelji dalmatske nacije. Ali nisu prvi koji razmišljaju europski. Prije njih bili su: Marulić, Zoranić, Bošković, Lucić, Držići, Hektorović, Vrančić… Oni su, za razliku od svojih renesansnih prethodnika, razmišljali u nizozemskom, engleskom, francuskom obliku, jer je za Dalmaciju Europa bila izravno poznata kao Zapad, ali sadržajno su njihove ideje europske.
Zapadni intelektualci su ih odgojili, ali oni ne žele biti nešto drugo, žele biti Dalmatini/Dalmatinci. Oni sebe smatraju Europljanima, a sebe nazivaju Dalmatinima. S tim ciljem je Frari dizajnirao dalmatinsku zastavu: bicolauru (dvobojnicu) s plavim poljem gore i žuto-zlatnim poljem dolje.
Zbog raspada Mletačkog carstva, podsjećaju što je nekada sve pripadalo Dalmaciji. Oni su ti koji sastavljaju kartu Dalmacije, koja će uključivati ove one zemlje koje je Venecija zvala Dalmacijom. Prvi takav opis Dalmacije je "Topografski opis namjesništva u Zadru", objavljena je u Parizu na dalmatskom jeziku 1798. godine, a autor je Sylvain Marul, za kojeg se smatra da je u rodu s Marcusom Marulom (slavenizirano: Marko Marulić).
Marul ističe kako je ova zemlja vjerski i nacionalno podijeljena, ali smatra kako svi moraju raditi za dobrobit nje i svog njenog naroda kako ne bi došlo do novog porobljavanja. Upravo ta rana dalmatinska inteligencija razmišlja politički, povijesno i provodi svoju povijesnu liniju političkim argumentima.
Prvi svjesni Dalmatini govorili su kako su zasebna nacija, različiti od svih ostalih, čak i od Talijana jer su potonji govorili “pane”, a oni – “pun”. Nisu pošli od vlastitog zasebnog jezika, već od svoje zasebne političke povijesti.
Sada moramo shvatiti kako je netočno poistovjećivati socijalizam s komunizmom ili marksizmom. Vidite, dogodilo se kako su Marxovi sljedbenici postali socijaldemokrati. Tako je bilo prvo među Nijemcima i Skandinavcima, odnosno Nordijcima, pa među pripadnicima zapadnoeuropskih naroda, pa onda među Poljacima i Česima. U UK i Irskoj postali su laburisti. U RH su Marxovi sljedbenici postali neoliberalisti.
Čini se kako su u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća graditelji dalmatske nacije – uključujući i socijaldemokrate i dalmatske nacionaliste – također usvojili demokratsko-liberalna načela države, neovisnih sudova, izbora itd. U hrvatsko-slavonskoj uniji i Srbiji nije bilo marksista koji su se mogli smatrati demokratima. Ili su bili rigidni komunisti ili nacionalisti.
Vidite: u Dalmaciji je postojalo civilno društvo, postojale su masovne ženske, zadružne, sportske, čak i LGBT organizacije, čak su i u doba Mlečana doba postojali dalmatski gospodarstvenici, izdavačke kuće, masovni mediji, sportski klubovi. Dalmatinske političke stranke bile su u osnovi demokratske, dok nije došla 1860. kada su se, uz financijsku i drugu potporu Zagreba formirale antidalmatinske i antidemokratske stranke.
Bile su to nacionalističke, unionističke stranke. No, kako je dalmatsko društvo funkcioniralo prema načelu liberalnog, pluralističkog, demokratskog, pravnog društva tada se dopustilo formiranje takvih antidemokratskih i antidalmatinskih stranaka – što se pokazalo kobnim.
Obzirom na to kako Dalmatini/Dalmatinci u Monarhiji i obje Jugoslavije nisu funkcionirali unutar normalne države, o takvim stvarima nije bilo govora. U Jugoslaviji je, npr. bilo teško biti Dalmatin/Dalmatinac, liberal i demokrat, jer je od 1921. vladala diktatura koja je 1928. i ustavno određena.
Zato, ovoriti o sukobu marksizma i nacionalizma pojednostavljenje je problema u ideološkom smislu. U priči ima više priča. Ovdje trebamo voditi računa o terminologiji. U shvaćanju graditelja moderne nacije, "nacionalisti" su bili i klerici, i liberali i demokrati i konzervativci. Ali, svi su imali isti cilj: osloboditi Dalmaciju od velikohrvatskog nacionalizma.
Listopadsku revoluciju ne smatram obnovom. Ovo je čin samouništenja ruske europske nacije i građanskog društva. U listopadu 1917. rusko građansko društvo je već postojalo - postojale su političke stranke, dobrovoljna društva, znanstvene zajednice, izdavačke kuće, mediji, samouprava, zemske uprave i tako dalje.
Diktatura je prvo uništila dalmatinski intelekt, ali nije bila ograničena na to. Događaji ’20. i ’30. godina XX. stoljeća su pogodili proletarijat, a potom i seljaštvo. Velika glad 1945.-1953 . bio je nastavak antidalmatinske politike koja se proteže od Ljudevita Gaja. Sve je to dio smišljene akcije kako bi se korak po korak uništio dalmatski narod, neovisno društvo, one ekonomske i društvene snage koje ga hrane. Bila je to nacionalizacija ljudi.
Događaji od lažiranja izbora za Dalmatinski sabor 1870. bili su katastrofa za dalmatsku demokraciju. Smodlaka, Nobilo, Trumbić i ekipa bili su briljantni ljudi, a kao političari nule. Za šaku judinih škuda, odbili su sve dalmatsko. Morali su znati kada su 1920. spletkarili za ulazak Dalmacije u SHS i podržali Kraljevinu da će antidalmatinske snage u Zagrebu i Beogradu spletkariti protiv nje – što se dogodilo Rapalskim ugovorima. Trumbićeva ostavka 1921. nije osvjetlala njegov obraz, samo je dokazala tko su Slaveni (Hrvati).
Trebali su znati kako je Dalmacija izdržala Turke, Talijane, Francuze, Austrijance i, vjerojatno, su mislili kako će na isti način preživjeti Slavene. Ali, nisu shvatili kako Slaveni nisu Turci, ni talijanska, odnosno francuska gospoda, nego nešto sto puta gore.
Teško je današnjim povjesničarima reći jesu li Trumbić i ekipa doista mogli zamisliti kako će Srbi i Hrvati uspjeti eliminirati seljaštvo kao klasu. U njegovom sustavu koncepata elite dolaze i odlaze, iskorištavaju narod, ali narod nastavlja. Bilo je moguće uništiti buržoaziju, ali kada se pred smrt vratio u Dalmaciju 1937, je li mogao zamisliti kako će biti uništeno i seljaštvo?
Revolucije su prirodna pojava. Arapsko proljeće 2011.-2014. je prirodno stanje. Živimo u globaliziranom svijetu u kojem mlada generacija zna što se događa u svijetu. Mladi u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji znaju kako postoje zemlje u kojima postoji sloboda govora, kretanja i vjerovanja. Znaju da se u 15 država EU + UK istospolni parovi imaju pravo vjenčati, a u njih 8 imaju pravo na civilno (životno) partnerstvo.
Naravno, misle ako su Amerikanci slobodni. Misle: ako je u Italiji i Francuskoj nešto dopušteno, zašto nije njima? Imamo apsurdnu situaciju: u arapskim državama je homoseksualnost zabranjena i kažnjava se od zatvorske kazne do smrtne kazne, a dva se muškarca mogu držati za ruke kada šetaju gradom. Sada kada imamo svojevrsnu univerzalizaciju koncepta ljudskih prava u različitim dijelovima svijeta, mladi ljudi i u Kairu i u Damasku i u Kopenhagenu razmišljaju u istom smjeru. Stoga bi i ljudi u Dalmaciji trebali djelovati u istom smjeru. Jedno od ključnih stavki u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a iz 1945. godine je pravo svakog naroda na samoodređenje. Problem u Dalmaciji je taj što njeni stanovnici ne shvaćaju kako su oni poseban narod. A problem je nastao zbog nasilne asimilacije koja se provodila od početka XIX. st. na ovamo, posebno zadnjih 30 godina.
Na formiranje moderne Dalmacije treba gledati kao na proces koji se odvija u vezi s formiranjem drugih europskih modernih nacija pod utjecajem njihovih studenata. Oni koji su završili škole sredinom XVIII. stoljeća postali su pisci koji su budili dalmatsku nacionalnu svijest 10-20 godina poslije. Negdje u tom razdoblju, dizajnirana je dalmatska zastava, ljudi su počeli okupljati u razne organizacije, sve se činilo kako će stvari ići u pravom smjeru. I onda je, pod pritiskom iz Zagreba, sve stalo.
Dugi niz godina radim na pronalaženju odgovora na mnoga naizgled jednostavnih povijesnih pitanja kada je Dalmacija u pitanju. Zašto Dalmacija danas nije posebna država iako su postojale sve predispozicije za to i dalje ostaje otvoreno pitanje. Ono što se zna, najveći krivac za to je stanovnik Dalmacije koji uporno odbija shvatiti da se za obranu svoga doma treba boriti.
Ideja dalmatske nacije je potpuno demokratska i europska. Kada Dalmatinci shvate svoju različitost od drugih, kada počnu učiti dalmatski jezik, kada se počnu čitati dalmatske pisce iz XVIII. i XIX. st., a kasnije i Braysa. Kada shvate kako je suprotstavljanje balkanskoj nekulturi pravi put, kada budu učili povijest iz stvarnih izvora, kada krenu graditi dalmatsko jedinstvo – tada će shvatiti da moraju krenuti s izgradnjom nacije.
Jan Kenevich napisao je vrlo zanimljivo djelo o tome kako je svojedobno dalmatski nacionalni pokret bio u sukobu s Italijom, ali se odvijao u sustavu zajedničkih europskih vrijednosti. U biti, ovaj se sukob razlikovao od sukoba s Hrvatskom, gdje se hrvatski nacionalni pokret nije natjecao s ilirskim (hrvatskim), jer je izraz Ilir/ilirski bio zabranjena od strane Monarhije.
U ovom slučaju, Dalmacija se borila protiv autokracije i natjecali se s Italijom kroz alternativnu demokraciju. Italija je imala plemstvo, velike zemljoposjednike, jaku vojsku, a Dalmatini su željeli biti ne samo slobodna europska nacija, nego su željeli i zemlju, a to je bila potencijalna prednost Dalmacije.
Kao što sam već rekla, postoji veliki talijansko-slavensko-dalmatski trokut geopolitičke napetosti, koji završava tek u nakon II. sv rata. Nakon 1945. trebao je biti stvoren dalmatsko-talijanski savez protiv socijalističke Jugoslavije, ali izgladnjivanje Dalmacije nije dovelo do rezultata. Spomenuti trokut pokazuje dimenzije međunarodne povijesti. Umjesto talijansko-slavenske borbe za Dalmaciju, trebao je nastati je dalmatsko-talijanski savez protiv zajedničkog neprijatelja.
Henry Kissinger je jednom napisao kako bi Beograd i Zagreb, da su mudriji, dopustili da Dalmacija bude svojevrsna Italija. Tada Dalmacija ne bi stvarala savez s Italijom protiv jugoslavenskog komunističkog sustava.
No, ne radi se samo o pogrešnoj procjeni Zabreba i Beograda. Još u XIX. stoljeću Slaveni nisu shvaćali kako je Italija nakon ujedinjenja postala vrlo ozbiljna europska nacija. Početkom istog XIX. stoljeća Dalmatini su vidjeli kako u Europu nije potrebno ići preko Slovenije u Austriju. Do nje se moglo doći izravno na zapad preko Jadrana do Ancone. Gaj to nije razumio. Kada je kritizirao Dalmatine rekao je kako smo mi provincijali s nerazvijenih periferija. Po njegovu mišljenju, blatnjavi Zagreb je za Dalmatine put u civilizaciju.
Gaj nije shvaćao kako je Dalmacija imala izravan kontakt s Europom prije nego je potpisana Pacta conventa. Dalmatini, pogotovo intelektualci znali su, uz dalmatski: latinski, grčki, toskanski (talijanski), mletački i francuski jezik; vidjeli su Europu vlastitim očima u Anconi, Veneziji, Firenzi, Bolognji, čak u Zadru. U Zadru je od 1396. postojalo sveučilište, među čijim studentima je bio i Adam Petro, pisac prve dalmatske enciklopedije. Ne znam je li "civilizator" Gaj, koji je učio Dalmatine kako biti Europljanin, znao barem, uz njemački, još jedan od europskih jezika.
Comments