Zdravlje ekonomije ovisi prvenstveno o ishodu sukoba između ekonomista i lijenih birokrata. To ne znači da one kojima je djelatnost zabranjena ne treba obeštetiti, ali također ne znači da moramo svakodnevno podnositi besmislice i jednih i drugih o funkcioniranju ekonomije.
Ponovo smo završili u istoj ideološkoj stupici. Kao i za vrijeme proljetnog lockdowna rasprave o ekonomskoj dimenziji corona-krize opet su se svele na pitanje ugostiteljskih objekata i pravedne kompenzacije za njihovo zatvaranje. I ne bi bilo ništa sporno u tome da rasprava ostaje na razini samih kompenzacija i olakšica. Svima kojima je država zabranila rad zbog zaštite stanovništva od zaraze trebaju biti ponuđeni neki oblici pomoći. Sporno je to što se diskusija odvija na razini ekonomije kao takve, a okvir je pojednostavljen do bizarnih razina.
Kao što je poznato, ugostitelji su nezadovoljni mjerama pomoći koje nudi Vlada. To je njihovo sasvim legitimno pravo kao i bilo kojeg drugog sektora. Međutim, problemi se javljaju u pozadinskim objašnjenjima funkcioniranja ekonomije i njihove uloge u njoj. Obzirom na to da su najglasniji i da dobivaju najviše medijskog prostora stječe se dojam da se ekonomija vrti isključivo oko njih. Tako se iz njihovih usta mogu čuti različita tumačenja ekonomske dinamike koja doslovno nadilaze granice pristojne argumentacije.
Možemo prihvatiti da je donekle razumnjivo kako se različitim interpretacijskim avanturama nastoji ugostiteljski sektor prikazati važnijim kako bi se u pregovorima s Vladom stekla snažnija pozicija. Kao i to da je ugostiteljstvo u Republici Hrvatskoj zbog slabosti ekonomije i isključive turističke orijentacije RH jako bitan sektor. Ali takve argumentacije iskrivljavaju sliku ekonomije tako što probleme i karakteristike jednog sektora predstavljaju kao zadatu ekonomsku prirodu. U tome im sekundiraju libertarijanski medijski analitičari koji su im odmah pohrlili pridržati ljestve i za sve optužiti javni sektor. Jedan od zahtjeva ugostitelja je smanjenje PDV-a u njihovoj djelatnosti. Vladino odbijanje ideje odmah se na glavnim fake news portalima, Indexu i Telegramu, protumačilo prilično jednostrano. Tamo se tvrdi da Vlada ne želi smanjiti PDV ugostiteljima jer inače ne bi mogla plaćati previsoke plaće u javnom sektoru. Tako javnost doslovno dobiva sliku o ekonomiji kao igri nulte sume između između PDV-a u ugostiteljstvu i plaća u javnom sektoru.
Okvir ovakvih rasprava je problematičan. Nitko ne želi spomenuti kako je PDV regresivan porez koji najviše pogađa upravo najsiromašnije jer ga jednako plaćaju kao i bogatiji što u konačnici znači da im je stopa zapravo viša. Nemamo ni istraživanja o tome jesu li se i koliko mijenjale cijene u prethodnom periodu kad je PDV u ugostiteljstvu bio smanjen na međustopu. Kao što ne znamo ništa ni o tome koliko bi državni proračun izgubio smanjenjem PDV-a. U krajnjoj liniji ne znamo ni koliko bi pad plaća u javnom sektoru utjecao na smanjenje prometa u ugostiteljstvu, a sigurno bi. Da ne govorimo o tome kakvim bi se drugim porezima, poput progresivnijih varijanti poreza na dohodak, moglo kompenzirati smanjenje PDV-a. Sve su to neophodne stavke rasprave koje uporno izostaju, a mi dobivamo samo sliku ekonomije koja se sastoji od dvije posude: u jednoj su sredstva privatnog sektora, a drugoj javnog, a sva dinamika se odvija prelijevanjem iz šupljeg u prazno.
Pored svih tih fiskalnih nijansi, uporno se zanemaruje ekonomska logika funkcioniranja ugostiteljstva. Ugostiteljstvo, kao i većina uslužnog sektora, ne može rastom produktivnosti spustiti cijene svojih proizvoda i tako potaknuti veću potražnju. Ona cijene može sniziti jedino nižim porezima i nižim plaćama koje u javnom sektoru uglavnom imaju veći udjel u cijeni finalnog proizvoda nego u industriji, odnosno smanjenjem prekobrojnih radnih mjesta u javom sektoru. Naravno, potražnja se može povećati i kvalitetom usluge. Drugi način za povećanje potražnje je povećanje plaće u ostalim privatnim sektorima. Ovaj drugi način se uglavnom ne uzima u obzir, jer koga briga što magistar prava radi 360 sati mjesečno kao zaštitar za 4.000,00 kuna.
"Ljevica" je za jačanje ekonomih aktivnosti, ali i za progresivne poreze, a desnica (koja uključuje i liberale) samo za ekonomsku aktivnost kao takvu. Međutim, u ekonomskim raspravama liberali su bliže argumentacijskoj pobjedi iz prostog razloga što se državni proračun financira iz ekonomske aktivnosti koja se odvija s usmjerenjem na profit. Naravno, ne može se automatski ponuditi ideja ekonomije koja se ne odvija na profitnim osnovama i implementirati. Ali može se širenjem okvira rasprave liberalima izbiti sve argumenate iz rukava ma koliko im sama priroda ekonomske aktivnosti išla na ruku. U krajnjoj liniji, lako je zastupati kapitalističke vrijednosti u kapitalizmu o čijoj uspješnosti ovisi puko preživljavanje milijuna ljudi. To je kao da navijaš za ribu da pliva ili za pticu da leti.
Porezi i javni sektor su kroz XX. stoljeće, a pogotovo nakon Velike Depresije, postali neizostavni dijelovi kapitalističke ekonomije. Njima su se štitile strateške proizvodne grane od konkurencije, bili su neophodan faktor za istraživanje i razvoj i posljedično inovacije što si pojedine kompanije ne bi mogle priuštiti, njima je izgrađena infrastruktura nužna za proizvodnju i cirkulaciju roba koja je također razinom investicijskog zamaha premašivala profitne kapacitete individualnih poduzeća. Također, porezima se financirao ključan dio javnog sektora, plaće zaposlenika i socijalna država. Iako posljednjih četrdesetak godina svjedočimo suprotnom trendu; uspostava neo-neoliberalnog ekonomskog modela smanjila je izdvajanja za javni sektor, a profit je jedino i skiljučivo bitan; nema ništa inherentno neprijateljski u socijalnoj državi naspram kapitala. Ona je sigurno nastala kao posljedica radničkih borbi, ali i kapitalu može pružati benefite. Kroz obrazovni i zdravstveni sustav se dobiva “besplatna” obrazovana i zdrava radna snaga, pokriva se skrb o djeci, a i naknadama za nezaposlene se rezervna armija rada održava spremnom za uskočiti kad zatreba.
Postoje, dakako, i različiti interesi između pojedinih kapitala i interesa kapitala općenito. Pojedini će se buniti zbog poreza kojim se financiraju socijalni transferi, ali na općoj razini će se lakše sagledati ukupni benefiti. Naravno, kad profiti iz bilo kojih razloga padnu ispod određene razine, što se počelo događati od uspostave neo-neoliberalnog ekonomskog modela, i zahtjevi za smanjenjem poreza i radničkih plaća postaju unisoni zbor. Međutim, svakoj nacionalnoj ekonomiji je u nekom obliku neophodan javni sektor. Bez njega se ne može planirati razvoj – od istraživanja do subvencija – niti se mogu ublažiti kapitalističkog uništavanja ljudskih života. Pored činjenice da porezi i javni sektor nisu ništa socijalističko, Republici Hrvatskoj uporno promiče činjenica da se ekonomija ne odvija samo u njoj i da se globalni kapitalizam nalazio u problemima i prije pojave pandemije.
U RH se stječe dojam kako kako samo ona zapinjeme zbog poreza, loše vlasti, prenagomilane birokracije i uhljeba. I pritom se uporno zaboravlja da glavni problem kapitalizma je njegova neefikasnost u alokaciji sredstava. Jednostavno je neuspješan i to mu je ključna boljka jer se profit ne prelijeva u opći standard stanovništva zbog specifične valorizacije rada. U kapitalizmu ne postoji dovoljna balorizacija radnika. Priča o tome da je kapitalizam dobar zbog sustava "kapanja prema dolje"je priča za malu djecu. I kako se u tom kontekstu treba postaviti Republika Hrvatska? Republika Hrvatska bi trebala štititi najsiromašnije slojeve stanovništva i radništvo odbacijući načela Čikaške škole, odbaciti regresivne poreze, uvesti progresivne poreze, smanjiti broj jedinica lokalne samouprave i smanjiti broj zaposlenih u neproduktivnom javnom sektoru (birkokracija) te regionalizacijom i decentralizacijom što, dakako, uključuje i fiskalnu decentralizaciju te državnim intervencionizmom na međunarodnom tržištu. Radi se o tome da ekonomsku sudbinu određuje sukob između inovativnog gastrotainera i lijenog birokrata.
Bez obzira na pandemiju, probleme hrvatske ekonomije možemo riješiti rješavanjem problema u javnom sektoru i rezolutnim smanjenjem uhljebničkih bazena (županije i općine). Oni se rješavaju na najvišoj političkoj i ekonomskoj razini. Za sad jedino tko djelomično radi svoj posao je narodna banka koja većć desetlječima pumpa novac u ekonomiju. Omiljena uzrečica Margaret Thatcher glasi: “Problem sa socijalizmom je taj što će kad-tad nestati tuđeg novca.” Hrvatski liberali upotrebljavaju je za objašnjenje funkcioniranja javnog sektora. Međutim, priroda suvremene ekonomije sugerira da je prikladnije neoliberalizam zamijeniti realnom socijal-demokracijom.
Komentar