piše: Mikula Zancchi
Upravo u trenutku promjene globalnih trendova u oporezivanju kapitala, RH je odlučila nastaviti utabanom stazom i dodatno olakšati život najbogatijima poreznim izmjenama. I to sve pod krinkom brige za siromašne.
Početkom ovog mjeseca premijer Plenković održao je jednu od svojih mnogobrojnih performansa za javnost. Bilo je to za političke prilike standardno premijerovo obraćanje u kome je on između ostalog govorio o suradnji s Bruxellesom i o napretku gospodarstva, Pelješkom mostu u samo njemu svojstvenom maniru.
Ipak, negdje između “u Hrvatskoj se nikada nije živjelo bolje” i bajki o balkanskom ekonomskom tigru imali smo priliku čuti i “šta je naša nova politika posebno za mlade ljude”. Ispostavit će se kako je riječ o setu novih poreznih mjera koje bi se trebale odnositi na mlade i koje će prema riječima premijera “mnogo značiti ljudima do četrdeset godina”.
Signal mladima kako mislimo na njih
Prva nova porezna mjera, a ujedno i ona koja je s razlogom privukla najveću pažnju javnosti je ukidanje drugačiji obračun isplate minimalne plaće, tako da radnici s najnižim primanjima također mogu dobiti povrat poreza. Ne zna se kada će mjera stupiti na snagu i kada će se krenuti s njenom realizacijom, no dobra volja je tu poručio je premijer.
No, ispod radara je prošla informacija o ukidanju plaćanja poreza na dohodak za građane mlađe od četrdeset godina. “Za one koji ne znaju o čemu je riječ radi se ‘ekstra porezu’ koji plaćaju svi koji imaju plaću višu od prosjeka”, rekao je Plenković i tako javnosti već u drugoj rečenici obznanjivanja novih poreznih mjera plasirao top spin. Sigurno je bilo i onih koji su se poradovali kako će baš njihov sin ili kći biti oni koji će profitirati na račun nove državne mjere. Međutim, sitnica koju je Plenković izostavio je ta kako taj porez na dohodak plaćaju samo oni građani koji imaju plaću najmanje tri puta veću od državnog prosjeka. Broj obveznika ovog “ekstra poreza” kako se on ponekad naziva, u 2019. godini bio je svega 7.866 ljudi, što bi bilo nešto manje od 1% ukupnog broja zaposlenih u Republici Hrvatskoj.
Točan broj mlađih od četrdeset godina koji imaju plaću tri puta veću od prosječne nije poznat, ali taj broj ne može biti veći od par tisuća ljudi. Prema procjenama nekih poreznih savjetnika tek je svaki dvadeseti porezni obveznik do četrdeset godina.
Većina europskih zemalja primjenjuje sustav progresivnog oporezivanja dohotka što u praksi znači da što je plaća veća to je veći porez (ne samo u apsolutnom iznosu, već i u relativnom). Republika Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja EU (uz Slovačku) koja primjenjuje proporcionalni sustav oporezivanja s minimalnim elementom progresije. U Republici Hrvatskoj gotovo svi plaćaju istu stopu poreza na dohodak bez obzira na visinu zarade i ta stopa iznosi 10%. Tek ako spadate u ovih 1% ljudi po visini plaće koju zarađujete platit ćete viši porez u iznosu od 20%. To efektivno znači kako ljudi koji zarađuju minimalnu plaću (oko 370€) i ljudi koji zarađuju do tri prosječne zarade (višu od 3.650€) platit će isti porez na dohodak po istoj stopi od 10%. Osim toga što je dohodovni cenzus za plaćanje većeg poreza veoma visok i stope koje se plaćaju na veće zarade su veoma niske. Možda još važnije, neoporezivi iznos dohotka čija je osnovna svrha smanjiti porezni teret s onih koji zarađuju najmanje jedan je od najnižih u Europi.
Šlag na tortu predstavlja činjenica da je RH jedna od rijetkih država EU koja prilikom oporezivanja dohotka uopće ne uzima u obzir materijalne potrebe domaćinstva u kojima porezni obveznici žive. Drugim riječima, porez na dohodak koji građani plaćaju je isti bez obzira je li neko živi sam ili u domaćinstvu u kome izdržava pet članova porodice. Sve države EU osim Bugarske, Slovačke i RH pružaju neki vid poreznih olakšica ovisno od broja članova porodice koje izdržavaju, dobi, zdravstvenom stanju i sl. Ekskluzivno pravo na poreznu olakšicu ovisno od broja izdržavanih članova porodice pripada samo 1% građana sa najvišim primanjima.
Prema podacima prestižne World Inequality Database, udio dohotka (prije oporezivanja) 1% najbogatijih u ukupnom nacionalnom dohotku u RH je uvjerljivo je najveći u odnosu na države Europe i iznosi 11,2%, odnosno 8,9% respektivno. A ako promatramo brojke za udio 50% najsiromašnijih građana u ukupnom nacionalnom dohotku, podaci su još više poražavajući. Ne računajući Vatikan, San Marino, Crnu Goru, Maltu, Cipar, Lichtenstein, Andorru, Luxembourg i Monaco zbog premalog uzorka populacije i Tursku koja se većinski nalazi u Aziji, RH ima najmanji udio dohotka najsiromašnijih 50% u ukupnom dohotku u Europi! Upravo se u državi galopirajuće dohodovne nejednakosti kao što je RH ogleda najveća potreba za društveno pravednijim mehanizmom progresivnog oporezivanja dohotka. Na žalost građana RH, kreatori ekonomske politike u zemlji ne razmišljaju na sličan način.
Lažna briga za siromašne
Za one koji su možda mislili kako Plenković nije svjesno pokušao obmanuti javnost kada je građane koji plaćaju porez na dohodak i kojima je upravo ukinuo isti grupirao u “sve one koji imaju plaću višu od prosjeka” zato što to mnogo bolje zvuči od ukidanja poreza svim onima koji zarađuju najmanje tri, a najviše beskonačno puta više od prosjeka, dovoljno je bilo sačekati dio konferencije sa pitanjima novinara. Na moje pitanje ukida li se porez ljudima mlađima od četrdeset godina s najvećim primanjima Plenković je odgovorio: “Ne s najvećim, već s iznadprosječnim primanjima kako se ne bi vraćali na prosječna primanja”.
Ne samo što je ponovio svoj spin, već ga ja u ovoj rečenici dobrano nadogradio. Kao što smo mogli vidjeti u prethodnom numeričkom primjeru, čak i da je porezna stopa ovog vida oporezivanja 100% (a ne mižernih 10%) ljudi koji plaćaju ‘ekstra porez’ nikad se ne bi mogli “vratiti na prosječna primanja” jer se ta porezna stopa ne obračunava na ukupan iznos njihove zarade, već samo na onaj dio preko trostruke prosječne nadnice. Iz kakvog god da je ružičastog ekonomskog imaginarija Plenković izvukao ovu rečenicu previše je, čak i za njegove standarde.
Ova premijerova izjava mnogo je zlokobnija nego što se to u prvi mah čini. Ona nam veoma jasno pokazuje na koji način izvršna vlast u RH shvaća porezni sustav. Gledano iz vizure vlasti porez na dohodak vjerojatno nije sredstvo ublažavanja društvenih nejednakosti zahvaljujući kome bi oni nešto (ili u ovom slučaju dosta) imućniji platili nešto veći porez od onih siromašnijih i na taj način vratili mali dio ekonomskog kolača društvu, koji bi dalje trebali taj novac preusmjeriti prema onima kojima je najpotrebniji. Ne, porez na dohodak u Plenkovićevoj tintari očigledno predstavlja otimačinu od bogatih. Srećom, nisam bio zadovoljan odgovorom pa sam ga koji sekund kasnije pitao zašto se ukida porez bogatima na šta mu je premijer replicirao u svom standardnom bahatom stilu: “Nije to porez bogatima. Nije bogat onaj koji mora da plati 50.000 kuna poreza. Naprotiv.”
Kako bismo vidjeli u kojoj mjeri realnost demantira premijera kad je riječ o tome tko je bogat, a tko ne, morali bismo pogledati kakvo je stanje na tržištu rada (posebno mladih) i stvari promatrati kontekstualno. Prema podacima Eurostata, nezaposlenost mladih u Srbiji RH iznosi 26% što je drastično više od prosjeka EU koji iznosi 12,5%. Prosječna zarada mladih do trideset godina u srpnju 2020. bila je nešto manja od 3,500 kuna. Bitno je imati u vidu da je u pandemijskoj godini veliki broj mladih na niže plaćenim i nesigurnijim poslovima izgubio posao, posebno u Dalmaciji koja je po postotku mladih koji su zaposleni na privremenim poslovima u Europi gora jedino od CG, Portugala, Španjolske i Italije koje sve spadaju u grupu zemalja koje zapošljavaju veliki broj mladih u okviru turističkog i uslužnog sektora u kome mnogobrojna zaposlenja imaju sezonski karakter. A kada solidan broj mladih na niskoplaćenim poslovima biva otpušten, prosječna zarada mladih raste. Da se nešto slično odigralo pokazuje i podatak po kojem je plaća mladih u kolovozu 2020. bila za čak 12,7% veća u odnosu na isti mjesec 2019. godine. Ali čak i ovi podaci ne prikazuju pravu sliku na tržištu rada mladih.
Zbog izrazite ekonomske nejednakosti, najčešća plaća mladih je daleko niža od prosječne. U starosnom uzrastu od 25-29 godina, plaća do 3,500 kuna je uvjerljivo najčešća i nju prima više od dvije trećine ljudi u ovoj starosnoj grupi, dok je za mlade između 18. I 24. godine ona još dominantnija s učešćem od 74,3%. Plenkovićev zamišljeni pojedinac koji plati 50.000 kuna poreza godišnje trebao bi ostvariti godišnji bruto dohodak od otprilike 3,886.000 kuna. Ako to prevedemo u neto plaću na mjesečnom nivou to bi bilo negdje oko 235.000 kuna ili 31.300€. Biti bogat je relativna kategorija. Nije isto biti bogat u Somaliji i SAD-u i upravo u tom kontekstu je Plenkovićeva tvrdnja kako nije bogat onaj tko zarađuje 235.000 kuna mjesečno u državi u kojoj 53% ukupnog radnog stanovništva prima plaću nižu od 3.500 kuna suluda. Pogotovo ako je taj neko mlađi od četrdeset godina.
Premijer je istog dana u svom obraćanju javnosti najavio još dvije nove porezne mjere koje se tiču mladih. Prva od te dvije je trogodišnje oslobađenje plaćanja poreza i doprinosa u iznosu od 70% na zarade zaposlenih koji prvi put ulaze na tržište rada, ali samo onih koji ostvaruju najmanje prosječnu platu i to kod poslodavca koji tijekom te tri godine “ne smanjuje broj zaposlenih”. Nije precizirano hoće li ovaj uvjet značiti nemogućnost davanja otkaza tijekom te tri godine za firme koje uzmu sudjeluju u ovome ili je riječ o nesmanjivanju broja zaposlenih promatrano agregatno. Bilo kako bilo, znamo kako poslodavci ne gledaju blagonaklono na bilo koji manjak fleksibilnosti, pogotovo kad je riječ o potencijalnom otpuštanju pa ostaje pitanje u kojoj mjeri će im ovakav poticaj biti privlačan.
Ipak, mnogo je veći problem kada je riječ o ovoj mjeri je to što se ona odnosi samo na one koji ugovore najmanje prosječnu plaću na svom prvom poslu, što naravno predstavlja jako mali broj ljudi. Možda je najbolja ilustracija toga prošlogodišnji projekt Vlade pod nazivom “Moja prva plaća”. U okviru tog projekta našlo se 10.000 radnih mjesta za mlade u pretežno privatnom sektoru koji su tek završili školovanje. Problem je bio u tome što je zarada koju su mladi dobivali iznosila svega 2.000 kn za one sa završenom srednjom školom i 2.400 za one sa završenim fakultetima. Radni staž im se nije računao, imali su samo djelomično zdravstveno osiguranje, a pravo na odmor i mnogobrojna druga prava za sudionike ovog projekta bila su misaona imenica. Čak je i uredba na kojoj počiva ovaj program od dijela stručne javnosti bio ocjenjen kao protuzakonit. Posebno je ironično da su se u okviru državnog projekta koji se zove “Moja prva plaća” isplaćivale zarade od 2.000 do 2.400 kn koje su miljama udaljene čak od minimalne plaće. Toliko o brizi o mladima.
Posljednja mjera koja je najavljena bila je oslobađanje plaćanja poreza i doprinosa na zarade zaposlenih koji rade na projektima istraživanja i razvoja u iznosu od 70%. Ovo je mjera koja bi se mogla pokazati kao vrlo korisna za mlade, iako ponovo nije precizno definirano šta se podrazumijeva pod projektima istraživanja i razvoja. Dodatnu sumnju budi činjenica da je Plenković obrazlažući ovu mjeru govorio o našim privatnim kompanijama dok država i sveučilišta nisu spomenuti. Mnogo bi svrsishodnije bilo kad bi se povećala državna ulaganja u istraživanje i razvoj pošto RH godišnje izdvaja svega 0,89% BDP-a za ove namjene što je skoro 2,5 puta manje od prosjeka Europske Unije. Pritom, dok su ova izdvajanja 2019. u EU u prosjeku rasla u odnosu na 2018. godinu, naša su se smanjila.
Prepisivanje od Orbána i marketing “sa vrha”
Premijer Mađarske, Viktor Orbán početkom ove godine u namjeri privlačenja mlađeg dijela biračkog tijela pred parlamentarne izbore, najavio ukidanje plaćanja poreza na dohodak za mlađe od 25 godina. Da Plenković i Orbán imaju više nego prijateljske odnose domaća javnost se po tko zna koji put mogla uvjeriti kada Vlada nije reagirala na svojevrsnu kartu Velike Mađarske. Hrvatski premijer prošle je godine čak izjavio kako mu “ne pada na pamet” da govori bila šta loše o Mađarskoj i njenom premijeru Viktoru Orbánu.
Ipak, spomenuto predizborno ukidanje poreza na dohodak mladima nije čak ni Orbánov nedavni izum. Vladajuća nacionalistička Stranka prava i pravde u Poljskoj 2019. godine ispunila je obećanje iz predizborne kampanje usvojivši zakon koji ukida plaćanje poreza na dohodak svim građanima ispod 26 godina starosti. Prema tom zakonu, svi građani ovog uzrasta koji zarađuju do negdje 130% prosječne plaće oslobođeni su plaćanja 18% poreza na dohodak koji su do tada plaćali. Prije toga to je učinila Slovačka, a isti potez razmatra i Češka, Bugarska i Rumunjska, a sličan potez najavila je i Srbija – sve one države koje su pod zonom utjecaja Vladimira Putina.
No, za razliku od Plenkovićevog ukidanja poreza jednopostotnom broju najbogatijih mladih ljudi, u ovom slučaju koristi će ostvariti većina zaposlene mlade populacije u Poljskoj. Samo na osnovu ovoga nije teško primijetiti da se u ovom Plenkovićevom potezu koji će “mnogo značiti ljudima do 40 godina” ne krije ništa više od jeftinog političkog marketinga. Za razliku od Poljske i Mađarske u kojima se bez obzira na nepregledno dugačak spisak političkih nedostataka, vladajuće stranke ipak moraju boriti za glasove mjerama koje direktno pogađaju dobar dio mlade populacije, Plenkoviću je važnije lansirati propagandnu poruku njihovim roditeljima da za njihovu djecu postoji “nekakva budućnost” (ako već za same roditelje nema previše nade).
Međutim, ono što je vrlom premijeru hrvatske Vlade možda još važnija poruka od ove nalazi se na nekom drugom mjestu. U vrijeme velikog manjka javnih prihoda koji predstavlja posljedicu pandemije i nesposobnosti članova Vlade, većina zemalja svijeta (predvođena onim najbogatijima) je konačno (iz nužde) odlučila uhvatiti se u koštac sa višedecenijskim globalnim problemom devastiranja budžetskog novca posredstvom postojanja poreznih rajeva. Prema jednom od istraživanja, sve države na svijetu zajedno gube više od $427 mlrd dolara poreza na godišnjem nivou što je ilustracije radi, jednako gubljenju godišnje plaće jedne medicinske sestre svake sekunde. Na posljednjem sastanku OECD-a koji se s pravom naziva povijesnim, 130 država dogovorilo se o reformi poreznog sustava koji bi se uvođenjem minimalnog globalnog korporativnog poreza konačno u određenoj mjeri pozabavio minimiziranjem ovog gorućeg problema. Jedna od dvije države EU koje nisu potpisale ovaj dogovor bila je upravo Mađarska, a druga Republika Hrvatska jer bi zbog veoma niskog oporezivanja stranih korporacija ove države izgubile svoju “komparativnu prednost” u privlačenju stranih direktnih investicija.
Republika Hrvatska, kao “svjetski prvak” u privlačenju stranih investicija na čemu se zasniva najveći dio Plenkovićeve ekonomske politike, “morala ee” na neki način pridružiti Mađarskoj u ovom procesu. Čini se kako je Plenković upravo ovim potezom ukidanja poreza dijelu najbogatijih (koji mu usput budi rečeno neće umanjiti javne prihode) koristi priliku da pošalje signal stranim investitorima (baš kao što je to radio nečinjenjem na kršenja bazičnih radnih prava u firmama nekih stranih investitora na početku pandemije) da ni u trenutku kada se u svijetu mijenja klima po pitanju oporezivanja kapitala čak i ako je na snazi jedan od regresivnijih poreznih sustava u Europi – RH neće promijeniti svoje opredjeljenje prema svojoj strateškoj destinaciji: cilju trke prema dnu.
Comments