Piše: Valerio Bardi
Za postapokaliptičnu Dalmaciju mogla bi se primijeniti dijagnoza iz onog crnohumornog vica – umrijeti neće, ali spasa joj nema. Osim ako...
Poslije 30. svibnja 1990. Dalmacija je ostala razapeta između straha od povratka u mračne četrdesete godine XX. stoljeća i nespremnosti ozbiljnijeg iskoraka u pravcu Mediterana i Europe. Oni koji su zagovarali prvu opciju izgubili su, a ovi drugi nisu sasvim pobijedili. Prvi su izgubili jer su ubijanjem i istjerivanjem svog nesrpskog stanovništva, prozivanjem i otvorenim prijetnjama ’izdajnicima’, ratničkom retorikom i nagovještajem mogućnosti samoizolacije zemlje uplašili građane, surovi obračuni sa neistomišljenicima, redovi za kruh, ulje, šećer, benzin, ekstremna inflacija – sve već viđeno u prošlom desetljeću. Drugi nisu uspjeli sasvim pobijediti jer nisu imali smjelosti da do kraja razobliče licemjerje onih koji, gurajući Dalmaciju sve dalje od Europe, a sve bliže Balkanu svoje sebične interese čuvanja monopola vlasti i mogućnosti završetka velike tranzicijske pljačke zaklanjaju iza patritoskih tirada o obrani domovine u ‘nametnutom nam ratu’.
Građani su od njih očekivali podvlačenje crte kako bi se jasno i glasno reklo ne samo da za Dalmaciju mediteranski i europski put nema alternative, i da se taj put ničim ne smije uvjetovati, jer mi jednostavo danas sebi takav luksuz ne možemo priuštiti – a oni to nisu učinili. Ova realnost situacije ’ni tu ni tamo’ najbolje se može oslikati onim što su i jedna i druga strana mogle učiniti kako bi poboljšala svoj rejting, a nije učinila. Radikalni blok, kojeg predvodi HDZ iskoristio je svoj potencijal poticanjem ozbiljnijih incidenata u Kninu, Benkovcu i Obrovcu te je cijelu atmosferu preokrenuo u nacional-fašističkom pravcu na tom području, što je pažnju birača potpuno usmjerilo u drugom pravcu i priču o mediteranskoj i europskoj Dalmaciji gurnulo u drugi plan. Nasuprot tome, proeuropski blok je jednostavnom matematikom mogao izvesti računicu i predočiti je građanima koliko bi Dalmaciju i njene građane koštala jedna i druga opcija – obrana Dalmacije od povampirene ustaške falange koju je predvodio Franjo Tuđman po svaku cijenu, pa i cijenu samoizolacije, s jedne strane, ili izbor jasnog i bezuvjetnog europskog puta uz korištenje svih beneficija koje on nudi, pa i šanse da se na taj način jače zaštite dalmatinski interesi, s duge strane, a ni to nije urađeno.
Tvrdnja radikalnih skupina kako bi se regionalizacijom i decentralizacijom te proglašavanjem pet autonomnih regija provela dezintegracija RH, lako se mogla demantirati zakupom po dvije strane u svim dnevnim novinama i objavljivanjem integralnog teksta parafiranog i potpisanog teksta, pa neka narod vidi tko laže. Ni to nije urađeno, a moglo se.
Čemu sva ova prethodna priča, ako se glavna tema teksta odnosi na to kako Dalmacija izgledati za koju godinu. Priča je važna jer razotkriva jednu ordinarnu istinu, a to je da Dalmacija danas, više od tri desetljeća od uvođenja višestranačja i dvadeset jednu godinu od demokratskih promjena trećeg siječnja 2000. ima još samo simulaciju višepartijskog sistema. Političku scenu Dalmacije drži ravnoteža straha, odnosno sustav ne diram te ne diraj me. Zašto do sada nije razotkrivena niti jedna ozbiljnija afera u Dalmaciji i zašto niti jedna lokalna vlast nije učinila ozbiljniji pokušaj da institucije ozbiljnije profunkcioniraj?. Tko u ovoj regiji barata dosijeima i kad ih i kako (zlo)upotrebljava? Dakle, svi važniji politički čimbenici su korupcionaškim interesima uvezani u nerazrješivo klupko i zbog toga u županijama vlada uvijek ista klerofašističko-zločinačka organizacija, a osnovne poluge, pa i ponašanja naslijeđena iz Tuđmanovog sistema i dalje nesmetano funkcioniraju.
Ovo stranačko bratstvo najbolje je demonstrirano dogovorom oligarhija glavnih parlamentarnih stranaka sa svojim satelitskim parastrančicama (Živi Zid, Slobodna Hrvatska, Naprijed Hrvatska, Pametno, Centar, Most, Hrast...) i političkim udrugama (U ime obitelji, Grozd) o izmjenama Ustava RH sa sadržajem i na način koji vrijeđa svakog čestitog građanina Dalmacije, koji bio trebao biti uvod u građanski neposluh u Dalmaciji. Ovu simulaciju pratimo još od dogovora iz 1998. između HDZ-a i oporbe o izboru sudaca Ustavnog suda, a nastavit će se i u procesu formiranja svih vlada od 2000 do danas. Uz sve priče, ni HDZ i njegova ekipa, ni oporba ne žele dobro Dalmaciji. I jedni i drugi su svjesni kako bi im to mogao biti posljednji krug koji igraju u toj regiji.
SDPu je ljepše da i dalje budu najjača i najpovlaštenija opozicija, a ostalim oporbenjacima da budu jezičak na vagi bez kojeg se ne može, stvaranjem predstave o sebi kao sve modernim strankama ‘europske ljevice’ koje štite socijalno najugroženije slojeve dalje jačaju svoje pozicije. Jedino Petrov, Bulj i Grmoja iskreno žele ovakvu vladu, ali njih poslije izbora na svu sreću nitko ništa ni ne pita, niti će ih pitati, pa se nameču svojim fašističkim narativom i lažnim regionalizmom prizivajući Putinov režim u RH. Prema prognozama politologa preostaje još jedna varijanta, koja bi zadovoljila skoro sve građane Dalmacije – DDF kao jedina prodalmatinska, promediteranska i proeuropska opcija kojoj je cilj reintegrirati Dalmaciju i osloboditi je okova nametnutog fašizma, koji je sredinom ‘80. godina XX. stoljeća stigao iz Slavonije i Hercegovine po nalogu FranjeTuđmana. Uz podršku DDF-u i sudjelovanje u radu ove udruge, Dalmacija će se vratiti svojim korijenima, vratit će se u okvire Mediterana i Zapadne Europe od koje je nasilno otrgnuta zbog konfiguracije vlasti koja njome drma zadnjih 30 i više godina. Mediteran i Europa će nas kao nestašno, ali ipak njeno čedo, polukoracima gurati tamo gdje pripadamo. Tako će Dalmacija razroko zagledana jednim okom u doba njene slavne prošlosti, a drugim u XXI. stoljeće, cotavim koracima ipak ići u pravcu nepitne bliže ili dalje europske budućnosti i otarasiti se Balkana jednom za uvijek.
Sve ovisi na vama, hoćete li se priključiti DDF-u, kao jedinoj prodalmatinskoj organizaciji, i raditi za dobrobit Dalmacije, ili ne.
Comments