Piše: Mikula Zancchi
Dobrodošla, Katolička crkvo u Hrvata, na proces u kojoj je Dalmacija već 160 godina glavni optuženi i jedini krivac!
Prije rasprave u načelima i o detaljima, trebamo postaviti pitanje legitimiteta Hrvatske biskupske konferencije i njenih službenika - svećenika - da govore o svjetovnim stvarima u Dalmaciji: To je ista ona HBK čiji su nadbiskupi zabranjivali kazališne predstave, svećenici zaključavali ljude u crkve kako bi ih prisilili na potpisivanje peticije o provođenju sramotnog i protuustavnog referenduma o braku, svećenici s oltara grme kako će svi oni koji ne glasaju za ultra fašističke stranke (HDZ, MOST, Domovinski pokret, HSP...) završiti u vječnom paklu. Da, to su isti oni koji uređuju propise lokalne samouprave, pa se sada u turističkim mjestima preko centra naselja u sred ljeta može proći isključivo zakopčan do grla, jer ne dao bog da se vide nožni prsti. Da to su isti oni koji od ruke zakona kriju pedofile svećenike koji mame ministrante i druge dječake i prisiljavaju ih na seks! Da, to su isti oni svećenici koji su nedavno izbačena iz ekumenskog vijeća, nakon „mudrog rukovođenja” i svađe s cijelim svijetom. Da, to su oni svećenici koji su iz Dalmacije protjerali sve svećenike koji su rođeni u Dalmaciji, s izrečenom i nikad zaboravljenom rečenicom, a koja se još krišom i nevjericom ponavlja po stanovima: „… treba istrijebiti ovo autonomaško smeće...“ Da, to su oni ista koji se visokoumno i bestidno pojavljuju u matičinim masonskim salonima, onim salonima koji su nastali na tradiciji slobode, prosvjetiteljstva i vrijednosti „pčela radilica“.
Šta nije u redu između Katoličke crkve u Hrvata i Dalmacije? Sadašnji zamjenik kardinalov i potpisnik zabrinutosti HBK u jednom tekstu iz devedesetih godina još ne može oprostiti Niccoli Tommaseu njegov europski vapaj i razvoj Dalmacije kao autonomne zemlje. Jednako kao što HBK ne može zaboraviti Antoniju Baiamontiju obračun s biskupom splitskim Markom Kalođerom - koji je predvodio izazivanje požara u Baiamontijevom kazalištu na današnjim splitskim Prokurativama. HBK je sve – osim nastavljač Tommaseove i Baiamontijeve misli.
Njihova misao i nastala je protiv zatucane i bečkom dvoru odane hijerarhije u Zagrebu, jednako kao što je danas ovdašnja hijerarhija odana zagrebačkoj vladi. Da, to su oni isti svećenici koji ne mogu ni danas oprostiti Radmanu što je u Dalmatinskom saboru govorio dalmatskim jezikom i rekao da će prije umrijeti nego li će Dalmacija ikada biti zagrebačka, spašavajući dalmatski narod i omogućavajući mu svakovrstan potonji napredak i stvaranje nove dalmatske kulture, zbog čega je Zagreb morao nasiljem, ubojstvima i paljenjem kuća i zgrada te prepravljanjem izbornih rezultata dobiti većinu u Dalmatinskom saboru. Da, to su ti isti svećenici koji iskrivljavaju povijest Dalmacije i koji kriju ili se nerado sjećaju kako su najzaslužniji građani RH, idejni začetnici i provoditelji Ilirskog pokreta sve od reda bili – nehrvati (Ljudevit Gaj – Slovenac, Stanko Vraz – Slovenac , Janko Drašković – Srbin, Josip Runjanin – Srbin, August Šenoa – Slovak...). To su oni isti svećenici koji kriju gdje su pokopani najznačajniji ljudi jedne velike, europske epohe dalmatskog naroda: Natale Filippi koji je 1870. zadobio Privilegije od bečkog cara za svoj narod, na osnovu kojih je sačuvan ne samo narod nego i njegov jezik. Crkva krije i gdje leži i prvi, od građana „izvikan“, dakle demokratski izabran guverner Dalmacije – Spiro Petri (na BCHS: Špiro Petrović), austrijski vojnik i borac za pravo Dalmacije, kojem će predvoditelj Narodne stranke, Gajo Bulat izreći jedan od najljepših nekrologa u dalmatinskoj povijesti.
Umjesto hodočašća u slavu ovih ljudi, do njihovih grobnih mjesta danas se stiže teško - jer se kriju njihovi grobovi; umjesto njegovanja europskih horizonata dalmatskog naroda, danas se ih se HBK srami. Srami se dalmatske arhitekture dalmatinskih crkava iz XIX. st., pa danas po Dalmaciji gradi neke arhitektonske užase, srami se biskupa Aloisa Pinija koji je stao uz autonomaše, srami se splitskih Biskupovih dvora u kojima je Pini pripremao mise na dalmatskom jeziku, srami se naravno same sebe i svoje povijesti. Nikad, u zadnje 82 godine nije obilježen taj dan, taj 25. prosinca, jer je biskup Pini pred okupljenim narodom u katedrali sv. Duje godine govorio misu na dalmatskom jeziku, jasno stavljajući do znanja svima, kako ne misli odustati od autonomije Dalmacije, ni malo ne mareći što se fašističkoj ilirocentričnoj vrhuški u Zagrebu diže kosa na glavi.
To i danas Dalmacija želi: priznanje kako je kroz povijest bila i ostala zemlja s više-manje autonomnim statusom (sve do 1990.). Crkveni apologeti predstavit će to slavno razdoblje na potpuno suprotan način od onoga što on zbilja jest: od toga kako se radi o talijanskom iredentizmu do toga kako treba štititi “hrvatske zemlje” od onih koji žele destabilizirati RH, odcijepiti Dalmaciju i pripojiti je Srbiji. Oni će biskupa Pinija predstaviti tako što će mu promijeniti cijeli identitet: od toga kako je porijeklom izvan Dalmacije (to se mora naglasiti) i da je imao crnu kočiju i da je išao caru u Beč, dok su drugi vodili bitku za „ujedinjenje hrvatskih zemalja“ (čitaj: okupaciju Dalmacije) i da nije bio baš nešto prosvjećen i pa će mu čak promijeniti ime od Alois u Alojzije, pa se može danas čuti kako se zvao Vjekoslav. Samo neće reći istinu: zagrebački nadbiskup Josip Haulik je predvodio napade na Pinija, zbog čega je ovaj morao odstupiti, plaćao je Narodnjacima da uguši dalmatinsku građansku, slobodarsku opciju, planirao je atentat na Pinija, zagovarao u Beču ukidanje Autonomaške stranke te ukidanje dalmatinske autonomije, kolaborirao je sa feudalnom strukturom Austrougarske monarhije...
Za vraga Statut Autonomne kraljeve zemlje Dalmacije, k vragu ožujske žrtve iz 1870., k vragu Dalmacija, morat će ona još čekati neko bolje doba, bitno je da crkva u Hrvata i njen ustroj ostane kapa naci-fašističke ideologije i neprikosnovena vlast. I danas to HBK želi. Međutim, kada je sve to tako, upitajmo se: je li to ona ista crkva, koja je poslije svega toga bila spremna uništiti i nekaknonski ukinuti Salonitanski dekanat, uz pomoć dva radikala dovezena iz Slavonije, neposredno nakon što je Dalmacija na Bečkom kongresu dobila autonomiju, a sve s ciljem iste centralističke ideje koja je i danas u zabrinutom priopćenju prisutna? Rezultat ukidanja Salonitanskog dekanata je i potonji egzodus Dalmatina, jer je u pitanju nemogućnost pozivanja na gruntovne papire posjeda na ogromnim površinama u Dalmaciji i to papire koje Europa jedino priznaje u postkomunističkoj eri, onda kada se (valjda jednom) bude zemlja vraćala prvobitnom vlasniku.
Razgradnjom Salonitanskog dekanata današnja HBK je sama ukinula titulara. Rezultat ukidanja je svođenje višestoljetne, najstarije svećeničke škole u Dalmaciji, jer naravno, samo Zagreb i još koji grad može imati bogoslovni fakultet. Ovo je smišljeno planski kako bi se prestalo odgajati svećenike koji će se boriti za prava Dalmacije i njenu autonomiju, štovati dalmatski jezik i služiti misu na tom zabranjenom jeziku. Ali ne treba se čuditi tome, to ona ista crkva koja služi mise za ustaše i njihovog vođu Antu Pavelića, koja je prije par godina odbila odati počast žrtvama racije, pokazujući otvoreni prijezir prema narodnoj volji.
To je ona ista crkva koja odmah istjeruje građanske udruge iz „svoje“ zgrade u Zadru, dok plaća neofašističkim stankama i antigrađanskim udrugama političke i druge kampanje. To je ista ona crkva čiji je sin, pok. don Ivan Grubišić stalno govorio protiv nje zalažući se za pravedniji ekonomsko-socijalno uređenje RH u kojoj će Dalmacija biti autonomna regija. To je ona ista crkva koja je ima vodeće ljude u radiodifuznoj instituciji RH, s predsjednikom biskupom crkvenim, što je svjetski presedan i presudan utjecaj na uređivačku politiku u HRT-a, što je dovelo do najniže gledanosti ikad. To je ona ista crkva koja u svom krilu odgaja antidalmatinske, militantne formacije spremne da na mig visokih poglavara skinu glavu ‘izdajnicima Hrvatske’ u Dalmaciji?
Da, to je ta crkva, koja i dalje u Dalmaciji vodi svoju pogubnu antieuropsku, antiprosvjetiteljsku, antiemancipacijsku, antihumanističku, antidalmatinsku politiku, politiku sukoba; politiku koja rađa zloslutne grafite, koja prema potrebi prijeti malo Dalmatincima, pa malo Hrvatima, pa malo Srbima (onoj šačici koja je ostala u svojim kućama za i nakon Oluje) kako bi se ustalasale mase i konačno i u Dalmaciji spustila krvava zavjesa, naočigled i u blizini multikulturalne Europe.
To je ta crkva koja je u kontinuiranoj želji za vladavinom mraka.
Comentários