Piše: Robert Carusa
Primitivci na vlasti su strašni. Ali, još je gore kad primitivci govore pod ponosnim imenom Dalmacije. Ovo više nije farsa ni tragedija. Ovo je beznađe.
Donedavne usporedbe Dalmacije s bivšim afričkim kolonijama vrijeđale su intelektualnu javnost. A onda su se početkom ‘90. u središtu pozornosti našle postkolonijalne države Sjeverne Afrike, njihovo revolucionarno iskustvo inspiriralo je velike ‘Rvat’ne, a buntovne beduine više ne smatraju zaostalim divljacima, koje je sramotno oponašati.
Postavlja se legitimna pitanja: tko su ti primitivci? Po čemu se razlikuju od civiliziranih ljudi? Egzotična odjeća? Boja kože? Mjesto boravka? Nikako – to je arhaični tip razmišljanja.
Civilizirana osoba razmišlja logično i racionalno, identificirajući uzročno-posljedične veze između svojih postupaka i krajnjeg rezultata. Primitivca karakterizira mistično i magično razmišljanje. Vjeruje kako su njegove želje u stanju misteriozno preobraziti okolnu stvarnost. On živi u svijetu svetih čarolija i rituala, prekrasnih fetiša, kultova i totema, moćnih idola i zlih demona.
Čini se kako smo mi u Dalmaciji već u doba Ilira uspješno prošli fazu primitivizma. Ali rudimenti primitivnog razmišljanja i načina ponašanja prečesto se probijaju na površinu, brišući površnu civilizacijsku ploču. Prolazni primitivizam dobro je opisan u klasičnom romanu “Gospodar muha”. I, nažalost, Dalmacija XXI. stoljeća ide stopama mladih heroja Williama Goldinga.
Koliko su davno velikohrvatski vlastodršci ponudili Dalmaciji koherentan, jasan i promišljen program djelovanja? Strategija razvoja korak po korak? Sustavni mehanizmi za reformu gospodarstva, socijalne sfere, pravosudnog sustava? Sva ova svakodnevna rutina zamijenjena je čarobnom čarolijom mantri.
Primitivni pristup konačno je trijumfirao 1990. godine, kada su građani, navodno, na proljetnim izborima odobrili apsolutno besmisleni program stranke opasnih namjera, HDZ, pun zvučnih mantri: “blagostanje”, “hrvatstvo”, "vjera", "sloboda", "život" itd. Istodobno je naglašeno kako inovativni način obraćanja narodu – politički populizam – po prvi put sadrži, ne brojke iza kojih ne stoji ništa, već političku filozofiju iza koje nema ničeg. Te 1990. godine Socijalistička Republika Hrvatska bila je spremna za stvarne strukturne reforme kako bi se približila EU s ciljem ulaska u tu organizaciju do 1995. Ali samouvjereni svećenici Tuđman, Sanader, Šušak, Krpina, Gregurić, Šarinić i ostali namjerno su propustili ovu priliku – uz pratnju živahnih ratobornih, ratnohuškačkih i drugih izjava.
Od tada Republika Hrvatska, pa samim time i Dalmacija nije se uspjela osloboditi svojih primitivnih okova. Dostojanstveni šamani birali su jednu, pa drugu sferu propasti nekad najbogatije regije na Mediteranu, potpuno emakulirajući njezinu bit i ostavljajući od nje samo beskorisne mantre u mitološkim zabavnim pjesmuljcima s grčkim melosom. Umjesto stvarnog poboljšanja demokratskih mehanizama, dobili smo svetu demokraciju, umjesto funkcionalnog pravnog sustava – apstraktnu pravdu, umjesto produktivnog posuđivanja europskog znanja – svetu europsku integraciju. Rezultat je razočaravajući: više od 20% stanovništva iselilo se iz Dalmacije u zadnjih 10 godina, a Dalmacija je najsiromašnija regija u Europi nakon Transnistrije.
Danas je na dnevnom redu nova serija čudesnih čarolija: profesionalizam, stabilnost, reforme, meritokracija i razna druga čudesa.
Netko iskreno vjeruje kako će se, ako izgovorite ove cijenjene riječi što glasnije i što češće, gospodarstvo i političke prilike početi oporavljati brzinom svjetlosti, globalna situacija će se naglo poboljšati, a zlatna investicijska kiša će se izliti nad Dalmaciju. Ako je to tako, zašto se dugo očekivano svjetlo još uvijek ne vidi? Možda trebate još marljivije ponavljati svete čarolije? Ili je vrijedno isprobati druge mantre? Ili su možda za sve krive zle čarolije neprijateljskih šamana?
Besmisleni ritual uspijeva samo na Markovom trgu u Zagrebu, gdje se pod utjecajem političke sprege neki bogate do iznemoglosti, dok drugi doslovno umiru od gladi. Mnogo je napisano i rečeno o tome kako možemo oplemeniti i razviti Dalmaciju. No, razumni i konstruktivni prijedlozi gube se među glasnim prozivkama o genetskom kodu hrvatske nacije, povijesnoj memoriji, svetoj “hrvatskoj” zemlji, predziđu kršćanstva, stoljeću sedmom, povijesnoj duhovnosti, mantrama o Hajduku itd., itd.
Vrijedno je upotrijebiti ovu moćnu magiju i Dalmacija će odmah procvjetati! Kako će točno djelovati tajanstvena duhovna magija nije precizirano. Primitivac vjeruje, zna, osjeća, ali logične konstrukcije nisu njegova jača strana. U najboljem slučaju, domaći šamani pokušavaju se pozvati na strano iskustvo, proizvoljno izvlačeći zgodne primjere iz svjetske povijesti.
U međuvremenu, nepristrani svjetski pregled ne svjedoči u prilog velikohrvatskim šamanima. Najveći broj ateista i agnostika ~85% stanovništva živi u prosperitetnoj Švedskoj. Ova brojka visoka je i u drugim skandinavsko-nordijskim državama, kao i u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Češkoj, Kini, Japanu i Južnoj Koreji. Iz navedenih statistika ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke, ali jedno je jasno: ako pod nedostatkom duhovnosti podrazumijevamo skeptičan odnos prema političkom misticizmu, onda takav "nedostatak duhovnosti" mirno koegzistira s visokom kulturom i dinamičnim razvojem.
Ali u vrućoj Africi i burom pritrujenoj Dalmaciji cvjetaju tradicionalna duhovnost i sveta veza s precima, ali to iz nekog razloga ne spašava lokalne domoroce od siromaštva, pustošenja i kriminala.
Mi u Dalmaciji sanjamo o standardima kakav smo nekada imali i o razvoju na razini civiliziranih zapadnih demokracija i pritom marljivo njegujemo primitivne relikvije.
Idolopoklonstvo koje se u Dalmaciji razvija od 1990. traje do debelo u XXI. stoljeću. U 2022. godini i dalje traje borba dvojice praiskonskih, mitoloških bogova: Josipa Broza i Ante Pavelića. Rat pokojnih idola uzima maha, oni se veličaju i proklinju, grade i uništavaju. Nitko se neće odreći svoga u mračnim okvirima stvorenog kulta, jer primitivac bez idola, kulta i totema je nemoguć! II. svjetski rat u Dalmaciji i dalje traje imajući samo jedan cilj: očistiti teritorij od neprijateljskih idola, kulta i totema kako bi se na njegovom mjestu podigao svoje.
Fetišizam crvenog i crnog fašizma cvjeta u Dalmaciji u XXI. stoljeću. Uobičajeno komunikacijsko sredstvo zvano “jezik” za mnoge je od nas dobilo sveto značenje. Postavši sveti fetiš, jezik postupno gubi svoju izvornu funkciju: ne koristi se toliko koliko se za njega bori. A gorljivi pristaše ustašizacije i komunizacije Dalmacije koji ne znaju apsolutno ništa o Dalmaciji te koji ne govore i ne razumiju dalmatski prilično su česti.
Primitivna mitologija trijumfira u Dalmaciji u XXI. stoljeću. Oba povijesna koncepta, aktivno se promiču u našoj zemlji - neokomunistički i šovinističko-domoljubni, koji slobodno možemo nazvati neoustaškim - svode se na primitivne epove o čudesnim herojima i zlim čudovištima. Štoviše, pristaše starih i novih mitova smatraju se vlasnicima nekog tajnog znanja, velike povijesne istine.
Najtužnije je što je primitivizam zahvatilo najaktivniji dio dalmatinskog društva – upravo one koji se smatraju alternativom sadašnjem establishmentu. Svake godine potencijalna protuelita sve dublje uranja u svijet iracionalne magije, jezičnog fetišizma i žestoke konfrontacije između idola. Dok je većina Dalmatina i Dalmatinaca u apatiji, da ne kažem u agoniji, brižni građani zauzeti su ritualnim plesovima oko praznika, vjeronauka u školama, istospolnih brakova, ruske agresiji na Ukrajinu... A među aktivnom mladeži ne prevladavaju budući Jobsovi, Zuckerbergovi, Muskovi, već ratoborni razarači, drogirani povijesnom mitologijom i obožavanjem ideološko-mitoloških bogova.
A još ovi primitivci na vlasti su strašni. Ali, još je gore kada primitivci nastupaju pod ponosnim imenom Dalmacije. Ovo više nije farsa, čak ni tragedija. Ovo je beznađe.
Važno je napomenuti kako katalizator divljaštva nisu samo političari, već i snaga osmišljena za obrazovanje društva - humanistička inteligencija. Paradoks? Ne, više kao znanstveni uzorak za analizu u uredu Carla Gustava Junga.
Književnici, novinari, politolozi i filozofi željni su oživljavanja Republike Hrvatske, ali su slabo upućeni u područja kao što su makro i mikroekonomija, pravna politika i inovativne tehnologije. Loše im ide i poznavanje povijesti, pa i dalje mumljaju mantru kako je Dalmacija povijesna hrvatska pokrajina iako je, realno gledajući, po prvi puta ušla u zajedničku državu s Hrvatskom 1921., a po prvi put se našla u sastavu Hrvatske 1939. No, oprostit ćemo im, jer nije svatko u stanju iskreno reći: "Ne znam!" Jer, oni koji su odgajani kako su najpametniji i oni su ti koji su kroz godine kupovanja diploma stekli preveliko samopouzdanje, logično, ne mogu priznati kako nešto ne znaju. Previše je velik taj ego i previše izražena ta teatralnost kako bi se nešto takvo priznalo.
Ambiciozni intelektualci idu drugim putem – lijek traže u uobičajenoj humanističkoj sferi, pripisujući natprirodna svojstva jeziku, književnosti, itd. Revidiranoj i falsificiranoj povijesti pogotovo. Kao rezultat, pojavljuju se redovite čarolije, idoli, kultovi, totemi i fetiši. Nepopravljivim humanisticima to nije neugodno. Oni (ne)inteligentno govore o konsolidirajućoj ulozi mitova i voljno uzgajaju nasilne neobrazovane primitivce.
Lako je razumjeti logiku “inteligencije”, pokroviteljstva domaćeg šamanizma. Njima nije potreban mladi čovjek koji razmišlja, već divljak koji ne razmišlja, ali vjeruje; potrebno je da je glava mladog primitivca puna legendi, mitova i slogana/mantri; potrebno im je da je lice mladog divljaka iskrivljeno od mržnje i bijesa te da se s neprijateljima bori s ne baš civiliziranim metodama. Ali on je na strani velikohrvatske, (crvene ili crne) fašističke mitologije! Dakle, njegova strastvena energija, njegovo neznanje, njegov totemizam poslužit će dobrom cilju.
Uvriježena je zabluda kako se iracionalno misleći primitivac može kontrolirati, ali ako barbarima podijelite puške i mitraljeze, oni će zaštititi vaše interese. Obično ova iluzija završava s prvim metkom koji je primitivac ispalio u svog nedavnog zaštitnika. Povijest poznaje mnoge takve primjere: od ustanka Sparte do prolaznog prijateljstva Rusa s afganistanskim talibanima.
Onaj tko sklopi savez s primitivcima ne postaje jači. Primitivce čini jačima.
Comments