Piše: Livia Marini
Suočena sa stagnacijom i provincijalizmom u partitokratskoj i ekstremno centraliziranoj RH, Dalmacija je zarobljena u tycoonskoj i kriminalnoj privatizaciji.
Zadar glavni grad Dalmacije i peti po veličini u Republici Hrvatskoj odavno je prestao biti gradom. U Splitu je situacija još lošija, a Šibenik je potpuno propao.
Dalmacija je danas regija od 850.000 stanovnika, rascjepkana na šest dijelova. Sa svojih cca 12,500 km2 nalazi se u sastavu Europske Unije, na velikom europskom koridoru Trst-Igumenitsa koji spaja sjever i jug istočnog dijela Jadrana, ali i srednju Europu s Mediteranom. U kršu, izbrazdanom rijekama i plodnim ravnicama, smještena je najljepša obala koja desetljećima stranim putnicima namjernicima pruža užitak.
Dalmacija znači zemlja ovčara (dlm. dalma = ovca; dalmat = onaj koji čuva ovce, pastir, ovčar). Kao upravno područje nastala je kao jedna od brojnih ilirskih zemalja, da bi cijelo područje Ilirije Rim proglasio Dalmacijom. Prvi popis stanovnika (“Conscripto Rascianicae Civitatis Dalmatum situata”), onaj iz 360. godine ukazuje na to kako je Dalmacija nastala naseljavanjem raznih naroda zatečenih na njenom teritoriju. Nekih trista godina poslije u regiju dolaze Slaveni. Najbrojniji narod su Romani – Dalmati, zatim Iliri, pa Grci i ostali. Tako ostaje sve do dolaska Turaka kada se stanje mijenja. Grke i Ilire zamjenjuju Turci i južni Slaveni istočno od Drine – koji se danas nazivaju Srbi.
Kao turbulentna regija. brzo se razvija, te se njegovi stanovnici, sada već dobro stojeći trgovci i zanatlije krajem XV. stoljeća, od Venecija zatražiti tiskanje njihove valute koja će se zvati dalmatinska lyra. Lyra je vrijedila 1:1 s venecijanskim dukatom i kasnije 1:1 s austrijskim šilingom. Poveljom o vlastitoj moneti, Dalmacija stječe status „neovisnog kolektivnog plemstva“, s vlastitom vladom, vlastitim sudstvom i glavnim sucem koji samostalno sudi, ali i slobodu da ubiranjem sredstava od sajmova, točenja alkohola, poreza na mlinove i vodenice – puni gradske blagajne, brine o javnim investicijama i daljnjem napretku regije. 1802. za vrijeme prve austrijske uprave, šibenski liječnik i jedan od voditelja splitskog Lazareta, Angelo Antonio Frari dizajnira dalmatsku bicoláuru (dvobojnicu), koja se službeno koristila od 1815. do 1921. Do te iste godine koristila se dalmatinska lyra kao platežno sredstvo.
U revolucionarnoj 1848. godini, Dalmacija biva skoro do temelja uništena jer su zagrebačke težnje za izlaskom na more bivale sve veće. Ipak, iznenađujuće brzo, ona ponovo postaje dio kulturnog i političkog života Austrije. Zbog toga se i prve institucije u dalmatskom narodu stvaraju, ili premještaju u tada čudnu regiju na samom repu Austrije: čitaonice, škole, gimnazije, Bajamontijevo kazalište, „Matica dalmatska“, tiska se veliki broj časopisa i knjiga, djeluje prva politička stranka (Dalmatinska autonomaška stranka). A von Suppé stvara dalmatsku himnu, koja će kasnije ući i u operetu istog naziva – „Povratak mornara“. Među mnogim značajnim ljudima toga doba, osoba koja je u svakom pogledu simbolizirala Dalmaciju bio je Antonio Bajamonti, koji utemeljuje novu, europsku politiku Dalmatina u Austrougarskoj monarhiji, prije svega zasnovanu na poštovanju slobode, zakona i etničkih prava, kroz politički dogovor.
„Mi smo Dalmatini i građani – nikada Talijani,“ govorio je Bajamonti.
Buđenje velikohrvatskog radikalizma nasuprot usponu mlade građanske i demokratske elite u Dalmaciji, donio je sukobe među glavnim političkim akterima u Dalmaciji (autonomaši i „narodnjaci“), a posljedica je bila više stotina mrtvih i pretučenih, na stotine zapaljenih kuća, deseci silovanih žena na dan lažiranih izbora 1870.. Unatoč urbanizaciji i izgradnji gradskih centara, zabilježena je stagnacija kulturnog i ekonomskog napretka.
Početak XX. stoljeća donio je oštre međunacionalne sukobe zbog procesa nasilne slavenizacije Dalmacije, a sada provincija (za Zagreb), Dalmacija izlazi iz Prvog svjetskog rata kao neovisna država, ali ruinirana materijalno i ljudski, osvanuvši 1921. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Dalmacija je u toj novoj državi, koja joj je pokušala oduzeti jezik (1922. i 1928.), ali je uspjela oduzeti samoupravu, zastavu i himnu vidno nazadovala. Između dva svjetska rata Dalmacija se ne razvija onako i onoliko koliko su to njeni stanovnici željeli, a generacije prije njih sanjale.
Odmicanje od nacionalnog zanosa bilo je uvjetovano nametnutim fiskalnim i zakonskim mjerama nove države, kroz posljeratne selektivne poreze i štetočinsku agrarnu „reformu“, kao i kadrovskim „pojačanjima“ iz drugih krajeva Kraljevine u policiji, sudstvu i kulturnim institucijama. To je doprinijelo osiromašenju i razočaranju građana Dalmacije novom državom. Istovremeno, jačao je velikohrvatski fašizam koji je mučio etničke Dalmatine do smrti. Do tada dobrostojeće i imućne etničke općine uemeljene na autonomiji, sada su opljačkane i ukinute.
Pokušaj davanja šireg značaja Dalmaciji dogodio se osnivanjem Primorske banovine, kada Split postaje centar jedne umjetne administrativne cjeline, koja nije bila niti povijesna, niti prirodna, a sasvim daleko od stvarnog utjecaja u visoko centraliziranoj i nastankom zloglasnih profašističkih organizacija na horizontu budućeg II. svjetskog rata. Pred sam rat, nastaje Banovina Hrvatska u čijem se sastavu po prvi puta u njenoj povijesti našla i Dalmacija. U okupiranoj i raskomadanoj Dalmaciji, pripaloj različitim fašističkim državama, Zlatna regija će doživjeti progone i mučenja Dalmatina, Srba, Židova, Roma, homoseksualaca, komunista i antifašista. Dalmacija je prva u okupiranoj Europi osnovala antifašistički pokret, 21. lipnja 1941. i dala najviše života za slobodu u omjeru na broj stanovnika.
20. travnja 1945. na sjednici vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske, Dalmacija dobiva autonomiju koja će biti kratka vijeka. Naime, Ustavom iz veljače 1947. dalmatinska autonomija se ukida, a NFRH postaje centralizirana Narodna Republika Hrvatska.
Tek će šesnaest godina poslije rata, 1963. kada je uspostavljeno ponovno povjerenje među stanovnicima Dalmacije i republičke Vlade, Dalmaciji se vraća poseban status, ali bez otoka Raba i Paga koji su pripali novonastaloj i nikad prije postojećoj regiji Kvarner. Razdoblje od II. svjetskog rata, pa do raspada socijalističke Jugoslavije, vrijeme je od četiri decenije urbanog, kulturnog, ekonomskog i privrednog razvoja Dalmacije. Sačuvavši duh poduzetnih stanovnika, regija se ubrzano širi duž istočne obale Jadrana, izmještajući zastarjele tvornice u industrijske zone, a turizam postaje glavna privredna grana. Dalmacija se uspješno brani od poplava i velikih oluja, a razvija se i poljoprivreda, prvenstveno u dolini Neretve i u Sinjskom polju, i postaje visokoproduktivna. Razvijaju se mnogi novi zanatski i privredni objekti, velike tvornice u svim granama, trgovačke kuće, gradi se i uspješno radi međunarodni sajmovi, jačaju i dižu nove medijske kuće (tisak, radio i televizija), osnivaju se sportska društva, renoviraju stare i otvaraju nove bolnice, započinje sa radom Splitsko sveučilište, uređuje se i širi studentnski „kamp“, rade, školuju i stasavaju generacije novih Dalmatinaca. A kao jagoda na vrhu piramide od šlaga bile su Mediteranske igre u Splitu i Jugovizija u Zadru.
Osamdesetih godina XX: stoljeća, dalmatinski bruto domaći proizvod bio je za 2.000 USD niži od slovenskog. Samo Split ima veći BDP od Crne Gore, BiH i Kosova – zajedno. Regija postaje kulturni centar Republike Hrvatske i šesti najjači kulturni centar u Jugoslaviji. Slom socijalizma kao ekonomsko-društvenog modela i polet neoliberalne ideologije, simbolično predstavljeni u Memorandumu SANU-a i tuđmanovoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“, ubrzo su donijeli krvavi raspad Jugoslavije. Bivše republike postajale su države, vođene nacional-fašističkim rukovodstvima, koja će iskoristiti krvave ratove, kao uvod za tranzicijsku pljačku društvene imovine i stvaranje taycoonskih nestabilnih i nepravednih društava.
Ustav Republike Hrvatske iz 1990. ukinuo je Dalmaciju kao regiju, a Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi i Zakon o područjima županija, gradova i općina stvorio je protuustavne županije, što je rezultiralo nazadovanjem Dalmacije u svakom pogledu. Mnogo školovanih ljudi je protjerano iz njihovih domova, a veliki dio je i napustio regiju, mnoga poduzeća su opljačkana i namjerno ekonomski uništavana, infrastruktura nije obnavljana, blizina ratnih događaja, nestašice, prinudne mobilizacije, izbjeglička kriza i podizanje bespravnih objekata doprinijeli su urbanom i civilizacijskom propadanju regije.
Bombardovanje Dubrovnika, Metkovića, Ploča, Sinja, Šibenika i Zadra bilo je preskup uvod u smjenu antidemokratskog režima u Republici Hrvatskoj. Međutim, ni nova vlast, usmjerena prije svega na procese „privatizacije“ i „rekonstrukcije“, nije uspjela uspostaviti samoodržive i prosperitetne autonomne regije, iako je opteretila građane Dalmacije dodatnim nametima. Propale i neuspješne privatizacije, otpuštanje radnika, gašenje firmi, otežavanje rada privredi i trgovini, visok nivo nezaposlenosti, opterećenost stranačkim nesposobnim, ali podobnim uhljebima u neefikasnim i prenatrpanim javnim poduzećima, kriminal, korupcija, porast bolesti ovisnosti koje su došle s cajkama iz Srbije, promašene investicije, propast infrastrukturnog i komunalnog sustava, pogotovo u uvjetima udaljavanja Dalmacije od njenog mediteranskog identiteta, donijelo je Dalmaciji daljnju neizvijesnost i nesigurnu budućnost.
Dalmacija je kao regija nastala iz europsko-mediteranskog civilizacijskog nasljeđa. Njen razvoj ovisio je najviše od stupnja slobode odlučivanja o samom sebi, koju je imao u različitim državama i različitim političko-ekonomskom sustavima, a to napredovanje bilo je bazirano na vlastitim prihodima, poljoprivredi, zanatstvu, industriji i trgovini. U tradiciju ove regije utkano je bogato kulturno nasljeđe više europskih naroda, koji su se poštovali i svakodnevno prevazilazili nacionalna trvenja, uglavnom diktirana iz AGREBA. Značaj koji je Dalmacija imala ogleda se u najstarijim kulturnim i političkim institucijama, koje su bile i ostale izraz europsko-mediteranskog racionalizma i prosvetiteljstva. Brz i svjestran razvoj u XX. stoljeću, načinio je od Dalmacije regiju u kojoj se na najbolji način spojilo urbano i ruralno, tradicionalno i moderno i gdje je bilo moguće udobno i prosperitetno živjeti, raditi, školovati se i liječiti. Suočeni sa stagnacijom i provincijalizacijom Dalmacije u partitokratskoj i ekstremno centraliziranoj Republici Hrvatskoj sa svim slabostima nepravednog tranzicijskog i tycoonskog društva, Dalmacija stoji pred političkim izazovom od kojeg će ovisiti i bliska i dalja budućnost generacije koja živi danas i generacija koje će u njoj živjeti.
Opmerkingen