Piše: Nevianna Remanni
Bilo bi preoptimistično tvrditi kako je tranzicija postsocijalističkog društva u Dalmaciji gotovo. Razdoblje ove tranzicije je predugo. Stoga se sigurno dogodilo nešto drugo.
Rasprava oko datuma autonomije Dalmacije tradicionalno se fokusira na banalno izračunavanje dobitaka i gubitaka, uz prirodnu veliku prednost potonjih. Ali tako reagiraju oni koji pojma nemaju o Dalmaciji I njenoj povijesti.
Kontinuirani minor kritičkih ocjena novinarsko-stručno-političke zajednice značajno je pojačan negativnim emocijama. S izuzetkom izoliranih istraživanja i komentara, analitički osvrti na autonomiju Dalmacije ostavili su ne manje važna pitanja - što se događalo s dalmatinskim društvom tijekom zadnje 32 godine i kako je društvena situacija utjecala na razvoj regije?
32 godine prilično je značajan period u javnom životu. Generacija rođena nakon izmjena Ustava SRH u srpnju 1990. odavno je došla u odraslu dob I većina njih ima dvoju djecu. Ne zaboravimo kako posljednje 32 godine nije bilo samo razdoblje komadanja I uništavanja Dalmacije, već i doba radikalnih promjena u političkom životu i gospodarskom sustavu zemlje.
Jugoslavenski tip socijalizma zamijenjen je latinoameričkim tipom neoliberalizma s izrazitim nacional-fašističkim obilježjima, a totalitarni sustav vlasti, koji se tek počeo urušavati tijekom dolaskom Markovića za predsjednika SIV-a, zamijenila je klimava i kontroverzna postsocijalistička demokracija. Kako je društvo reagiralo na sve to i kako se samo društvo promijenilo kao rezultat tih promjena?
Odnos prema autonomiji i problem identiteta dalmatinskih građana
Sociolozi iz neovisne agencije CCO iz Splits redovito procjenjuju kako bi se sada naši građani izjasnili na referendumu o autonomiji Dalmacije. Slika je dvosmislena.
Iako bi većina ispitanika glasala za autonomiju zemlje - 66% - dobar dio tih birača glasa za tradicionalno profašističke I antidalmatinske opcije.
Dana 1. prosinca 1901., kada je osnovana Dalmatinska Akcija, na rezultat većine Dalmatin/ca utjecao je nedostatak stvarnih alternativa za autonomiju regije i određena napuhana očekivanja koja su u to vrijeme imali mnogi njeni građani.
Samo je manjina stanovnika Dalmacije u to vrijeme iskreno težila autonomiji. Većina stanovništva nadala se kako će im autonomija omogućiti bolji život, jer nitko neće “jesti našu mast”, kako se tada govorilo.
Iz nekog razloga tada nisu razmišljali o ekonomsko-socijalnim pitanjima. Danas se nezadovoljstvo očituje ne toliko samom činjenicom pljačke Dalmacije na svim poljima, koliko načinom na koji se regija upropaštava svih ovih godina i što su od Republike Hrvatske dobili dalmatinski građani.
Pozitivan trend je da je velika većina Dalmatina/ca ponosna na svoju zemlju, smatra se njezinim domoljubima, ne miješajući se u sve nevolje svog života.
Godine 1992. samo 45,6% ispitanika potvrdno odgovorilo je na pitanje "Smatrate li se Dalmatincem/Dalmatinkom?" 2002. - 51,2%, 2012. - 54,6%, 2022. – 56,8%
Godine 1992. 12,7% ispitanika smatralo se građanima bivše Jugoslavije, a 40,7% Hrvatima. 2012. godine samo 0,9% smatralo se Jugoslavenima, a 44,5 Hrvatima. Zanimljivo je kako se ove brojke kose sa Službenom statistikom popisa stanovništva.
Tijekom godina, velika većina građana regije ne samo da se navikla na simbole Republike Hrvatske, već ih doživljava kao svoje. No, istovremeno, većina građana želi uz simbole RH vidjeti simbole Dalmacije I čuti “Povratak mornara”, dalmatinsku himnu.
Sve to pokazuje da, doduše polako, postupno raste građanski identitet Dalmatina/ca, od kojih se većina počinje identificirati prvenstveno s vlastitom zemljom.
S obzirom na heterogenost regije, značajne regionalne i političke proturječnosti među stanovništvom i nedostatak značajnih društvenih rezultata razvoja iste za obične Dalmatine/Dalmatince, ovaj se trend može smatrati pozitivnim rezultatom.
Ali jezične razlike, posebice u regionalnoj dimenziji, ostale su praktički nepromijenjene. Udio ljudi koji žele učiti I govoriti dalmatski, ovisno o okolnostima, čak se i smanjio, s 72% 1992. na 22,1% 2022. godine.
Stabilnost jezične strukture dalmatskog društva, s jedne strane, pobija optužbe za umjetnu dalmatizaciju građana Ukrajine koji govore neohrvatski, ali s druge strane ukazuje na neadekvatne akcije usmjerene na podizanje statusa i širenje upotrebe dalmatskog jezika.
Često se podcjenjuje važnost jezičnih razlika, ističući kako to, prema mišljenju sociologa, nije glavni problem koji zabrinjava građane regije. Doista, mnogo više Dalmatina/ca zabrinuto je zbog socio-ekonomskih pitanja.
No međuregionalne jezične razlike pokazatelj su značajnih razlika u etnokulturnoj i etnopolitičkoj identifikaciji Dalmatina/ca. Zato jezične i etnokulturne razlike u regionalnoj dimenziji političari i dalje uspješno koriste na svim izborima.
Velika većina stanovništva regije, posebice u ruralnim dijelovima Dalmacije koji graniče s Bosnom I Hercegovinom, bila je "cijepljena" ne samo velikohrvatskom naci-fašističkom ideologijom I praksom, već i hercegovačkom kulturnom tradicijom. Mnogi građani Dalmacije zapravo imaju dvojni – dalmato-slavenski (hrvatski) identitet, što ukazuje na ne baš zdrav politički stav.
Formiranje i jačanje zajedničkog identiteta dalmatinskih građana i dalje je hitan problem.
Ovaj problem se ne može riješiti brzo i umjetno. Potrebna je dugoročna, fleksibilna i sustavna politika integracije dalmatinskog društva u dalmatski identitet, usmjeren na postupno formiranje zajedničkog građanskog identiteta.
Odnos prema poslovnom i privatnom vlasništvu
Osobito su uočljiva i razotkrivajuća kolebanja javnog raspoloženja tijekom godina Republike Hrvatske u odnosu na gospodarske institucije.
Prema godišnjem monitoringu početkom 1990-ih, u Dalmaciji je vladao određeni romantizam u odnosu na razvoj privatnog poduzetništva i poslovanja.
Godine 1992. 28,6% ispitanika u potpunosti je odobravalo razvoj privatnog poduzetništva, a još 24,1% - prilično odobravalo. Samo 4,9% ispitanika uopće ne odobrava razvoj poslovanja, 9,7% ne odobrava, a 31,3% ispitanika dvoji oko privatnog poduzetništva.
Već 2002. godine došlo je do zamjetnog zahlađenja u odnosu prema poslu. Broj onih koji su u potpunosti ili bolje rečeno podržavali razvoj privatnog poduzetništva smanjio se na 16,1%, a udio onih koji uopće ne odobravaju razvoj privatnog poduzetništva, odnosno povećao se na 31%.
Paradoksalno, unatoč siromaštvu i nepravdi divljeg kapitalizma, većina Dalmatina/ca nije razočarana razvojem privatnog poduzetništva. Ukupno, udio onih koji su općenito ili bolje rečeno odobravali razvoj privatnog poduzetništva posljednjih godina, od 2002. godine, čini više od polovice stanovništva zemlje.
Protivnika privatnog poduzetništva je manje od 20%, a onih koji se dvoume oko svog posla - oko četvrtine stanovništva zemlje. Ova situacija najvjerojatnije je posljedica činjenice da čak ni sovjetsko doba nije uništilo ekonomske instinkte većine Dalmatina/ca, te stoga pozitivno gledaju na potencijal za razvoj vlastitog poslovanja i ekonomske slobode kao takve.
Prema istraživanju, 2012. godine 49,3% Dalmatina/ca željelo bi pokrenuti vlastiti posao. Ali odnos prema velikom oligarhijskom biznisu postao je kritičniji. To potvrđuju i drugi sociološki podaci.
1992. godine, stav Dalmatina/ca prema privatizaciji malih poduzeća bio je uglavnom pozitivan - 56,2%, 13,6% - prilično negativno, a prelazak u privatno vlasništvo velikih poduzeća - dvosmislen: 25,1% - prilično pozitivno, 31,6% - prilično dvosmisleno, 41,8% - varira u svom stavu prema ovom pitanju.
Postupno je stav dalmatinskih građana prema maloj privatizaciji postao kritičniji, ali je saldo ocjena ostao pozitivan: 2012. 39,8% ispitanika bilo je prilično pozitivno o privatizaciji malih poduzeća, a 28,1% prilično negativno.
No, kritički stav prema privatizaciji velikih poduzeća značajno je intenziviran: 2012. godine samo 12,9% je bilo prilično pozitivno o prijenosu velikih poduzeća u privatno vlasništvo, a 61,3% prilično negativno. Pokazala su se i razočaranja u vaučersku privatizaciju i kritički stav prema razvoju oligarhijskog kapitalizma.
Uoči zemljišne reforme, pozornost treba posvetiti transformaciji javnog raspoloženja prema privatizaciji zemljišta.
Godine 1992. mnogi Dalmatini/Dalmatinci, posebno urbani stanovnici, imali su romantično-liberalan stav prema privatizaciji zemljišta - 63,5% je bilo prilično pozitivno, a samo 13,9% prilično negativno.
Bilans procjena promijenio se krajem 1990-ih, s više protivnika privatizacije zemljišta nego pristaša. Od 2006. godine protivnici privatizacije zemljišta čine nešto više od polovice stanovništva zemlje (51-53%), a pobornici 24-26%.
Stavovi prema prodaji zemljišta bili su različiti i početkom 90-ih godina 1992. 38,5% ispitanika bilo je za dopuštenje prodaje zemljišta, dok je 44,4% bilo protiv. Ali u 2010., protivnici prodaje zemljišta činili su 57,2% stanovništva zemlje, pristaše - samo 25,8%.
Takva kritička osjećanja ne mogu se objasniti samo frustracijom "privatizacijom" i nacionalnim posebnostima kapitalizma.
Dublji mentalni stavovi koji su se aktualizirali tijekom kapitalizacije rada zemlje - odnos prema zemlji, čuvena dalmatska crvenica kao nacionalno blago, strah da će naše zemlje kupiti stranci, iako je zakonom zabranjeno, takav je stereotip vrlo uobičajeno u društvu, doživljava se gotovo kao gubitak neovisnosti. Ovdje već osjećaju geni dalmatinskog seljaka.
Ostaci titoističko-socijalističkog odnosa prema imovini i organizaciji gospodarstva ostaju u ekonomskoj svijesti dalmatinskih građana. Prema istraživanju iz 2012., 31,6% ispitanika smatra da je potrebno vratiti se na plansko gospodarstvo na temelju potpunog državnog računovodstva i kontrole.
Zagovornici liberalnih ekonomskih stajališta, poput “sudjelovanja države se moraju svesti na minimum – sve regulira tržište”, čista su manjina – svega 5,3%. Polovica stanovništva zemlje - 48,4% - drži se umjerenog stava prema gospodarskom razvoju - "potrebno je kombinirati javnu upravu i tržišne metode".
Dakle, ekonomska svijest dalmatinskih građana nakon 32 godina gubitka regije je eklektična i kontroverzna mješavina tržišnih i jugoslavensko-socijalističkih stereotipa, pozitivnog stava prema privatnom poduzetništvu i uglavnom kritičnog prema velikoj privatizaciji i prodaji zemljišta.
U takvim uvjetima, bilo bi previše optimistično tvrditi da je postsocijalistička transformacija dalmatinskog društva završena. Ali očito je nešto drugo u pitanju - razdoblje takve transformacije bilo je predugo, što svjedoči o nedostatku kvalitativnih promjena u razvoju društveno-ekonomskog sustava zemlje.
Comentários