Piše: Nevianna Antonelli
Znam joj skoro svaki pedalj. A nije mi to od poslovnih putovanja, do mene je i do nje – oduvijek i zauvijek.
Sva ostala mjesta po Republici Hrvatskoj obišla sam poslom i tako ju upoznala, pedalj po pedalj, čovjeka po čovjeka, kroz jug i jugoistok, od Vitaljine, preko malih mjesta uz Muru do Iloka, pa sve do čudesnih pejzaža Limskog kanala.
Ipak, Dalmacija je najljepša. Dalmacija je pejzažno potpuno različita svakih pedesetak kilometara. Otoci, plaže koje ljeti smrde po kremama, planine i iza njih visoravni, pa opet planine. Dalmacija je jedna geografska proturječnost i kad joj u sebe upiješ sav taj prostor, lakše i jednostavnije razumiješ kako su ljudi koji tom prostoru pripadaju, koji su svojim naseljima ostavili otisak vlastitog postojanja u prostoru – isti takvi. Razumno i duboko – proturječni. Funkcionalno paradoksalni, rekla bih kraće, a morala bih objašnjavati dugo i široko naročito ušima u koje teško možeš zabosti priče o dobrim ljudima. ili o ljudima uopće. A ponekad su baš i samo zato, zbog tog funkcionalnog paradoksa kojim žive – jednostavno neodoljivi, rekla bih još nakon svih svojih usputnih poznanstava, razgovora, susreta i stvorenih prijateljstava.
Za skoro sva ta putovanja imala sam sjajne vodiče, o njima razgovarala sa sjajnim ljudima sve u pokušaju da se odgovori na čuveno, staro pitanje „šta da se radi?“. Za Dalmaciju sam mnogima ja bila vodič i po prirodi stvari i nakon što sam, davnih dana, razumjela kako se malo ili nikako poznajemo mi što živimo na dvije različite obale Cetine.
Odakle nam Dalmacija? Odakle ta prelijepa, beskrajna raznolikost s toliko uzvišenja koja nazivamo planinama, ti predjeli isušenih močvara, kanala, okruglica, bara i jezera, Zrmanje, Cetine i ono malo Neretve, ti ogromni prostori na kojima su nekad, prije ljudi, bile nepregledne šume koje smo nemilosrdno iskrčili i na kojem su ljudi živjeli od kada je uopće ljudi na Zemlji?
Ljudska staništa po Dalmaciji možemo pratiti od neolita do danas, skoro da i nema europskog naroda koji ovdje nije ostavio neki svoj trag, od zaboravljenih plemena sve do i danas postojećih s kolektivnim i povijesnim pamćenjem o svojim precima. Nedavno, početkom travnja obilježeno je 160 godina Dalmatinskog sabora koji je stolovao u Zadru, sjećanjem na travanjsku skupštinu i političke prilike s druge polovice XIX. stoljeća u Dalmaciji.
Dalmacija je mjesto na koje kao da su svi od nekud došli, nekad, bilo kada, privučeni pejzažom, izgledom za bolji život, dovedeni nekom velikom nevoljom ili ponekad prosto željom da se u Dalmaciju dođe i u njoj ostane. I ima puno etnički različitih ljudi koji slave dane svog zajedničkog dolaska kao nacionalni praznik.
Dalmacija je stanje duha, način života, koje se stvori kad zajedno žive različite nacije, kad se govori, ili se bar govorilo, toliko jezika, kad se zna da su se u XVIII. stoljeću krštenice i dokumenti izdavala na latinskom, dalmatskom, njemačkom i talijanskom, ali i na slavenskom narodnom jeziku, koji se danas nazova hrvatskim jezikom.
Dalmacija su i naselja, sela te gradovi s po najmanje dvije, a često i po sedam različitih crkava, raštrkani zaseoci, uske kale bez dvorišta zelene i azurne škure na ponistrama, đirani na balkonima i oko čatrnje, mandoline, kaštelanski opolo i dubrovački lero, zadarska maraska i miješani brakovi, ‘boli koga briga šta je samo da je čovik’ komentari, „a čiji si ti mali, a?“ pitanja, trpeljivost i tvrdoglavost, ćakule u tinelu, murve kojih rijetko gdje danas ima.
Dalmacija je i zapis iz crkvene knjige iz polovine XII. stoljeća u koju su se upisivala rođena djeca, gdje pored djetetovog imena, u rubrici „otac“ piše „naišla vojska“, a dijete rođeno, naše, dalmatsko i valja ga prehraniti.
Dalmacija su i seobe do kojih je došlo nakon raznih ratova. Za autonomiju gradova i „elibertacije“ su se sami izborili, a imala je i svoju valutu. Split je bio prvi koji je 1460. dobio pozitivan odgovor na izdavanje dalmatinske Lyre. Za 100 godina svi drugi važniji gradovi u Dalmaciji dobili su svoju valutu. 1 lyra vrijedilo je koliko i 1 mletački zecchino, kasnije kao 1 francuski franak i na kraju kao 1 hasbsburški/austro-ugarski šiling. Sa svojom valutom, dalmatinski gradovi dobili su i pravo na magistrat, na gradske prihode, na pazarne dane, na slobodan izbor sudaca i odluke o registracijama zanata i obrta. Elibertacija kao otkup prava na svoju valutu i vlastite, gradske autonomije smišljane su i pare skupljane tako što su u tome učestvovali i Dalmatini i Nijemci i Mađari i Talijani/Mlečani i Židovi i Slaveni pravoslavci (Srbi). Samo Slaveni katolici (Hrvati) ne.
Dalmacija su i topovi na splitskoj tvrđavi Gripe, za koje se svi prave da ne znaju kako su stigli do Austrije do Splita, i prve tiskare; prve ženske škole i Matica Dalmatska osnovana u Kotoru 1803. pa seljena u Zadar kad joj je za to došlo vreme; i najstarije živuće europsko narodno kazalište - ono u Hvaru na Hvaru i renesansni mislioci, znanstvenici i pisci; spaljen i bombardiran Split 1941., do temelja srušen Zadar 1943. i 1944.; i racije i strahote i I. i II. svjetskog rata i protuzakonito pripajanje Dalmacije Kraljevini SHS/Jugoslaviji 1921. te protuzakonito pripajanje Dalmacije Banovini Hrvatskoj.
Dalmacija je i otpor fašizmu 1941. kada su 21. lipnja 1941. stotinjak muškaraca 100% dalmatske nacionalnosti stalo u obranu svoje zemlje protiv mrskog mu talijanskog neprijatelja, protiv njemačkog nacizma i velikohrvatskog ustaštva; Dalmacija je i ubrzan razvoj poslije II. svjetskog rata i pokušaj ponovnog ostvarenja svoje autonomije, što je završilo regionalizacijom S.R. Hrvatskom te otimanje njenih otoka Paga i Raba od nje, a već prije su joj oteli ono što se danas zove Crnogorsko primorje. Dalmacija je regija koja je između 1974. i 1988. ostvarila najveći dohodak po glavi stanovnika u cijeloj bivšoj SFRJ i bila uz bok S.R. Sloveniji.
Dalmacija je i protuustavno, nerazumno i nasilno ukidanje njene regije u ljeto 1990. i nasilna i protuustavna smjena legitimno izabranih predstavnika u općinama Benkovac, Knin i Obrovac što je izazvalo pobunu lokalnog stanovništva; postavljanje bombe u prostorije Dalmatinske Akcije i hapšenje čelnika stranke; nasilno i protuzakonito gašenje radija Gradska Mreža i nasilno izvlačenje njenog osnivača i glavnog voditelja Vedrana Sesartića kroz prozor na drugom katu kuće Jelaska od strane pripadnika ATJ Lora. Dalmacija je i šutnja na represiju nad istom, potkradanje i izostanak prosvjeda za pravdu i bolji život u njoj; Dalmacija su i lažirani izbori za lokalnu samoupravu, pogotovo županijske skupštine.
Dalmacija su i sukobi i rasprave prosvjetitelja i crkve: Marko Marulić, Faust Vrančić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Hanibal Lucić, Marin i Dživo Držić, koji je pljunuo na kneza dubrovačkog pa morao pobjeći iz Grada; Dalmacija je i Tereza Kesovija, grupa ‘Stijene’ i slavodobitna grupa Riva - čiji uspjeh u švicarskoj Lausannei 1989. i danas dobro pamtimo; Dalmacija je prije svega Noccolo Tomasseo i Antonio Bajamonti; klapska pisma, ali ne ona u kojoj je stina kušin; Cynthia Hansel-Bakić, Zoja Odak, Boris i Dino Dvornik, dalmatska himna ‘Povratak Mornara’ koju je napisao Francisco de Suppé, poznatiji kao Franz von Suppé i dr. Angelo Antonio Frari koji je osmislio predivnu dalmatinsku bandiru – onu plavo-žutu bez grba.
Dalmacija su i škoji i pescari (dlm. peškari - ribari) koje ranim jutrom možeš sresti na nekom muletu i koje uvijek treba pažljivo slušati jer znaju mnogo priča koje pričaju kratkim, škrtim jezikom kao i svi ljudi koji su više sa vodom i prirodom nego s drugim ljudima.
Dalmacija je i siromaštvo Bukovice i na desetke pustih naselja koja se zovu Blaca te onaj nametnuti i nimalo duhoviti kampanelizam. Tako sam u Šibeniku imala prilike čuti „on je xx divan čovjek, samo što je iz Trogira“. Takvih vrckavih, iskričavih opaski možete čuti svuda po Dalmaciji. Ponekad je nevjerojatno koliko su ljudi „biljke s korijenom“ i koliko duboko umiju biti vezani za svoj lokalni identitet. Isto tako jasno se može primijetiti kako svi gradovi imaju svoj lokalni govor, svoj akcent, pa od ‘kartofi’ u okolici Zadra do Dubrovnika će doći do ‘patate’ do ‘krompir’ u Baru; neovisno od karakterističnih izraza koje upotrebljavaju po kojem tako lako prepoznaš odakle je tko vidiš to i po ponašanju.
Kada nas iz Dalmacije nazovu „Dalmošima“ uvijek upitam „jeste li svjesni kako je to zlonamjerno smišljeno kao izrazito uvredljiv naziv?“ i uvijek mi s čuđenjem odgovaraju „ama, ne, zašto pobogu?!“. a onda moram „svratiti u politiku“ u spise iz XIX., jer je zaboravljeno kako i zašto su nas oni sjeverno od rijeke Kupe tako prozvali. Oni koji su se gadili promjena, prosvjetiteljstva i europskog duha, oni koji su bili kmetovi na mađarskim veleposjedima nazivali su nas „talijanašima“, a oni koji preziru ljude nazivali su nas i „slinavcima“. Odgovarali smo najčešće kulturno i uljuđeno kako je to u prirodi Dalmacije, a onda se rodila ideja o okupaciji Dalmacije te Bosne i Hercegovine kroz nekakav Ilirski preporod, jer u vlastitom strahu od Mađara jedino što mogu je izmišljati alternativnu, mitološku povijest i govoriti ljudima u Dalmaciji da se moraju osloboditi okova Austrije i priključiti se u … što? Njih je u biti strah jer ne znaju činjenice, strah ih je odlijepiti se od vlastitog sljepila da svaki čovjek uvijek može više, brže, bolje, pa zato okupiraju i vrijeđaju - liječe svoje komplekse, a se neko takav obraća – u ljudskoj si obavezi objasniti mu/joj činjenice kako znaš i možeš. I zato smo oduvijek slabo marili kako nas nazivaju….odmahneš rukom i tjeraš dalje po svome. Jer, mora se raditi, mora se puno raditi ako stvarno hoćeš nešto napraviti boljim nego što je.
Dalmacija i ja smo imale sreće naći jedna drugu, nepredvidljivom slučajnošću mjesta u kojem se rodiš i spremnošću tog prostora da ti kroz knjige, spise, predjele, pejzaže i ljude „ispriča“ skoro sve o sebi. Dalmacija je samo jedan od mnogih razloga zašto sam ja ponosna na sebe, bila i ostala. Zašto je ona nešto posebno? Svatko od nas ima prostor u kojem je rođen, koji pamti i za koji je neraskidivo vezan uz odrastanje ili za dane i godine dobrog, skladnog života u odrasloj dobi, svako od nas ima neko mjesto koje kao „madelaine“ kolačić nosi u sjećanju, pa po čemu je onda Dalmacija tako različita od svih drugih mjesta? E, to ne znam.
Comments