Piše: Helena Martinis
Glavno pitanje je pitanje političkog i pravnog, tj. političko-pravnog statusa Dalmacije – u vremenu prošlom, sadašnjem i budućem.
Naravno, ako na to sadašnje i buduće vrijeme u ovoj i ovakvoj Republici Hrvatskoj, gramzivoj, korumpiranoj, netolerantnoj, nedosljednoj, neiskrenoj, nacionalistički zaslijepljenoj, rigidno centraliziranoj, u kojoj su građani podložni lažnim vijestima skovanima u Putinovim tvornicama propagande, uopće imamo ikakve razloga računati na sadašnjost i budućnost!
Kakav treba, kakav objektivno treba biti političko-pravni status Dalmacije? Odgovor na ovo pitanje možemo dobiti samo na jednom mjestu: povijesti.
Od povijesti taj odgovor nismo dobili i mislim da ga nećemo ni dobiti. Povijest nikad nije dala odgovore na pitanje: Koji kapacitet autonomnosti Dalmacija stječe i zadržava nakon sloma Austro-Ugarske monarhije? Zašto suverenitet koji je Dalmacija unijela, točnije darovala u zajedničku jugoslavensku državu nikad nije dobio zasluženi legitimitet? Zbog čega je Ustavom iz 1947. Dalmaciju zaobišao status autonomne regije iako je prvim sjednicom Vlade NFR Hrvatske 20. travnja u Splitu taj status ona dobila? Šta se to bitno prešućuje u političkoj povijesti Dalmacije?
Zašto je Dalmacija srozana na ulogu zagrebačkog ratnog plijena kad RH nikad nije oslobađala Dalmaciju, već Dalmacija nju? Čime to politička i povijesna istina o Dalmaciji ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet RH? Zbog čega je RH tako hipersenzibilna na svako oživljavanje povijesne prošlosti Dalmacije?
Jer, da nije tako, zar bi RH na jednu usputnu fusnostu o političkoj prošlosti povijesti Dalmacije proglasila personom non grata francuskog konzula. Jer, da nije tako, zar bi RH grubo ignorirala sva upozorenja EU na reduciranja pravnog statusa regija te zahtjeva od službenog Zagreba vraćanje regija s funkcionalnim, suštinskim autonomijama? Jer, da nije tako, zar bi RH tako oštro reagirala na svaki pokušaj internacionalizacije dalmatinskog pitanja, a režimski fake news mediji šutjeli o tome?
Konačno, zbog onog što je povijest namjerno prešutjela, ili zbog onog što je izmaklo njenom saznanju, ili zbog jednostranosti povijesne hermeunetike, status quo Dalmacije još uvijek traje. Ova je regija, koja najviše uplaćuje u državi proračun, a najmanje joj se iz njega vraća, još uvijek podijeljena na 6 dijelova i nema svoju funkcionalnu autonomiju. Iz te nezavidne pozicije Dalmacija vodi nezavidnu borbu za svoj politički opstanak, za svoj identitet i svoje humane resurse!
Kakav odgovor sadašnjica i sutrašnjica može pružiti Dalmaciji? Samo onakav kakav će građani Dalmacije stvoriti od nje. Dalmacija je danas, najcrnjim neonacizmom s utjecajem ruske propagande prožeta, regija na periferiji Europe iz koje se godišnje iseljava oko 30.000 ljudi. Dakle, takav, da se o političko-pravnom statusu Dalmacije ni ne razmišlja, iako je iz obrazac županija odavno potrošen i nefunkcionalan!
Zašto je potrošen? Zbog toga što se koristi isključivo kao uhljebnički bazen i kapilarni oblik glasanja neonacista da je doveden do samog apsurda! Najzad, apsurdi županizacije završavaju u protuustavnim pojmovima, pod izrazitim i energičnim utjecajem političkih partija desničarsko i ekstremno nacionalističke provenijencije! Usput, nikad nisu ponuđena jasna značenja pojma županije i nikad nisu ponuđena precizna razgraničenja pojmova od nekih drugih političkih pojmova (regionalizacije, regionalne države, autonomije isl.).
Zašto je pojam županije zastario? Zbog toga što je u sadašnjim okolnostima evidentnog deficita autonomije u centralističkoj RH, “definiranje” ili spašavanje Dalmacije kroz njenu reintegraciju svodi na taksativno nabrajanje osnovnih djelatnosti županija! Drugim riječima, županija se iskazuje kroz “listu trebovanja” prava koja se potom ispostavlja republičkom distributeru i centru državne moći u Zagrebu od čije milosti sve ovisi. Ovim popisom nikad niste sigurni jeste dovoljno tražili, još manje koliko ćete dobiti! Jer, Zagreb uzima s dvije ruke, a dijeli s sva prsta! Uostalom, upravo ta relativnost “kapaciteta” županija najbolje se mogla uočiti prilikom konstituiranja novog Statuta županije Splitsko-dalmatinske, po načelu “hoću – neću”.
Zašto je županija nefunkcionalan pojam? Zbog toga, što ona nije u stanju da izraziti, niti izražavati JAVNI INTERES (i sve što tu spada) svih građana Dalmacije! Zbog toga što nije u stanju legitimirati i zbog toga što nije u stanju servisirati javni interes Dalmacije i svih njenih građana!
To može reintegrirana autonomna regija – u našem slučaju – Dalmacija.
Mislim kako priča o autonomiji Dalmacije mora nadrasti svoju, što bi Kant rekao, “samookrivljujuće infantilnosti”. To neće biti priča o više ili manje autonomije, o funkcionalnoj ili nefunkcionalnoj, o punoj ili praznoj autonomiji, o autonomiji nalik onoj Vojvodine prema Ustavu SFRJ 1974., već priča o konstitucionalnoj i stvarnoj, realnoj autonomiji Dalmacije.
Druga je stvar što taj diskurs Dalmacija – regija pokreće u nekim političkim glavama, u nekim opskurnim mentalnim sklopovima asocijaciju na doktrinu Jelineka i prije njega Ludviga Klübera iz XVIII i XIX veka. Ta doktrina je RH i dovela u stanje u kojem se nalazi sad. Županije nisu osmišljene u suvremenim teorijskim koncepcijama XXI. stoljeća kao što su: “liberalna”, “pluralistička”, “neowebberijanska”, “razvojna”, “strukturalna”, “funkcionalna” itd.
Naglašavam, sve ove moderne (teorijske) koncepcije regionalizma “daleko zaobilaze”, zanemaruju (ignoriraju) tradicionalne atribute klasičnog, shvaćanja autonomije kao nerskidivog trojstva: teritorija, stanovništva i djelomičnog suvereniteta.
Najzad, koncept Dalmacije regije nužno otvara najteže pitanje za RH: to je pitanje prekomponiranja teritorijalne ili vertikalne organizacije vlasti RH. I njegovanja nove političke svesti.
To je put stvaranja moderne Republike Hrvatske.
A na taj put RH može da pođe samo ako je reintegrirana autonomna regija Dalmacija povede! I nitko drugi!
Comments