Dalmacija kao pustoš

Piše: Nevianna Remanni

Kosovu je priznata njegova neovisnost jer je tamošnje većinsko stanovništvo bilo izloženo teroru i etničkom čišćenju. I dalmatinsko stanovništvo izvrgnuto je sličnom teroru, pa ništa.

Kako to da je Kosovo uspjelo postati čak neovisna država, a Dalmacija nije niti blizu svojoj reintegraciji i autonomiji? Ovo pitanje treba postaviti onima koji za sebe govoru da su Dalmatinci, a ne bi ni prstom maknuli za promjenu statusa Dalmacije. I ne samo njima, već i onima koji stoluju u Zagrebu.

Kako bismo državnim vlastima mogli postaviti bilo koje pitanje moramo biti svjesni kako je Republika Hrvatska stvorena na genocidnoj politici i etničkom čišćenju.

Gotovo čitav svijet je priznao, osim oni koji se prave blesavi: Republiku Kosovo kao neovisnu državu. Kako bi rekla jedna prijateljica, odluku međunarodnih institucija čak ni Chuck Norris ne bi mogao protumačiti u korist Republike Srbije. S druge strane, Dalmacijom i dalje haraju oni koji nemaju nikakvo povijesno, moralno, zakonodavno i bilo koje drugo pravo za to, unatoč tome što Republika Hrvatska dobiva šamarčinu za šamarčinom, jer nije napravila raskid s Tuđmanovom politikom kad se o sustavu regionalizacije i decentralizacije radi.

A nije da nije mogla, samo nije htjela. Ovdje imamo dva ključna pitanja: je li Republika Hrvatska htjela odmak od Tuđmanove fašistoidne politike i zašto ne? Osim ono malo kampanje pred hapšenje Ante Gotovine, kada je naciji trebalo pokazati kako je spomenuti ratni zločinac i kada su iz Krke izronile njegove žrtve, a na Baniji osvanule masovne grobnice – ama baš ništa drugo nije učinjeno kako bi se prikazali pravi razmjere nevjerojatnog zločina Tuđmanovog režima, koji je proizašao iz režima apartheida prema svih nehrvatskih stanovnika RH i BiH, prvenstveno Dalmatina. Ništa nije učinjeno kako bi se pružio odgovor na pitanje kako je moguće da je jedna država, članica UN, danas i NATO-a i EU vodila politiku “Istjerivanja žabara preko bare”, kako su to – u četiri riječi – formulirali HDZ-ovci.

Današnja Republika Hrvatska dobila je 1939. na poklon Dalmaciju od njene braće u Beogradu, nakon što je Zagreb nije uspio okupirati od početka XIX. stoljeća do tog dana. Politika teških kršenja ljudskih prava i sloboda, kada je odnos između Zagreba i Dalmacije u pitanju, pokazala se tako potpuno isplativom, a Tuđmanov režim se na kraju XX. stoljeća koristio logikom srednjeg vijeka. Ali, zašto to i dan-danas rade i oni koji su, navodno, bili protiv njegove politike?

Odluke međunarodnih institucija zapečatile su sve tupave ideje o podjeli Dalmacije, kojih se vladajući ne pridržavaju, unatoč svim šamarima koje stižu iz Bruxellesa, Strasbourga, Luxembourga i Geneve kad je u pitanju neregularnost i neusklađenost sustava lokalne samouprave i uprave s eopsim i euroatlantskim institucijama koje je RH članica, ali i Pristupnom ugovoru RH s Europskom unijom. Lokalnu samoupravu u RH krojili su oni koji su – umjesto da pod stare dane slažu pasijans – razlišljali o tome koliko bi vladajuće strukture mogle oteti od nje. Pa su, u alkoholnim i duhanskim parama, u nekoj baraci negdje na Jarunu zbrajali: “rastrgat Dalmaciju kako bi lakše mogli prigrabit Herceg-Bosnu… Hm..., nije loše kad već ne može bolje… Bar dok ne ojačamo…”

Prema očekivanju, sirovi Čović odmah je nakon odluka međunarodnih institucija istupio i izjavio kako će takvo pravno tumačenje biti odličan putokaz i za gore spomenutu Herceg-Bosnu, jer se ona “već duže vrijeme ne osjeća dobro u Bosni i Hercegovini”. Siguran sam kako se ni Bosna i Hercegovina ne osjeća dobro u društvu Čovića, Dodika i njima sličnih. Čović odlazi kod Dodika na protuustavne proslave republike Srpske i lupeta u predizbornom maniru, iako mu je sasvim jasno kako je novi korak – lagano nestajanje HDZ-a BiH zbog umješanosti u razne kriminalne poslove.

Ako to još nekome treba objašnjavati, ogromna je i fundamentalna razlika između Kosova i Dalmacije: Republici Kosovo priznata je njena neovisnost jer je tamošnje većinsko stanovništvo bilo izloženo teroru i etničkom čišćenju. I dalmatinsko stanovništvo izvrgnuto je sličnom teroru, pa ništa. Kao takva, Dalmacija je opasan presedan u današnjem svijetu koji počinje priznavati primat ljudskih i regionalnih prava i sloboda nad državnim suverenitetom. Kao takva, ona je zaista primjer što se događa na jednom području kada narod dopusti pobjedu kleronaci-fašizma. Dogodi se to se najbogatija regija na Mediteranu rascjepka na šest dijelova i osiromaši do te mjere da postane najsiromašnija u Europi nakon Transnistrije (koju Rusija drži pod okupacijom od 1991. Na žalost, zbog pasivnosti ljudi u Dalmaciji ova njena vivisekcija traje već 32 godine.

Nema, dakle, nikakve sumnje kako će odluke međunarodnih institucija o lokalnoj samoupravi u Republici Hrvatskoj sada pojačati glad ovdašnjih memorandumskih ideologa i njihovih političkih pijuna za dalmatinskom kulturom i umjetnošću; materijalnim, rudnim i inim bogatstvom; daljnjom revizijom povijesti Dalmacije i njenih stanovnika... Isto tako, nema sumnje kako se to neće dogoditi i kako je to pametnima bilo jasno još prije najmanje 30 godina. Ali, pošto će o tome sve više biti riječi, na žalost nema sumnje ni u to kako se mainstream matrica ovdašnje ideologije neće pomaknuti dalje od veličanja Jelačića, Pavelića i Tuđmana… To je i dalje ista srednjovjekovna priča o teritoriju, o mitovima, o nebeskim narodima. Što opet svjedoči o tome kako svi ti hrvatski nacionalisti ne mrze Tuđmana zato što je klao po Dalmaciji i BiH, već zato što im je ukrao njihov “policy paper” i nije klao dovoljno.

Ima li Dalmacija snage izvući se iz tog zagrljaja “patriotskih” hulja i nitkova, koji su se debelo obogatili na mitološkoj mantri o Dalmaciji kao koljevci hrvatstva, svetoj Herceg-Bosni, i svim svetima, na čiji su račun izgradili sebi dvore od zlata i čardake ni na nebu ni na zemlji? Dalmacija ima kapacitet za to, no, pitanje je želi li se krenuti u tu avanturu. Nadalje, pitanje je ima li političara (osim u DDF-u) i intelektualaca koji su spremni suočiti se s rugobom vlastite države. To suočavanje značilo bi i konačni pronalazak vlastitog identiteta: riječ je o maloj regiji, malom broju stanovnika, velike povijesti, ali skromnih povijesnih postignuća, koji je nekada bio na strani dobra, a sada na strani zla (isključivo je njeno nečinjenje protiv zla čini da bude na strani zla). Niti je Dalmacija leader niti će to ikad biti, ali treba biti dovoljno moćna kako bi se uspjela izboriti za svoje interese i obranu svoga mediteranskog identiteta.

Kao i čitav Balkan, Dalmacija je postala mača na zemljopisnoj karti koja, i kad bi nestala, gotovo nitko to ne bi ni primijetio. U dalekom svijetu kada pokažete dalmatinsku, frarijevu bandiru obično upitno odgovore: “Dalmatia? You are part of Ukraine!?” Dakle, asociramo na ukrajinske stepe, na pustoš.