piše: Mikula Zancchi
Pojam „Švicarska na jugu Europe“ postaje zalog i najbolji mogući model rješavanja kompleksnog sustava i rješenja etničkog, kulturološkog, administrativnog, ali i ekonomskog i socijalnog u Dalmaciji.
Danas, kada se, nakon tolikih neuspjelih reformi i besprimjerne tridesettrogodišnje centralizacije, ponovo definira država Hrvatića, postoji potreba za pojmom „Švicarske na jugu“. O tome nema referenci na internetu. Ova se sintagma treba sagledati i ponuditi kao uputstvo za promišljanje dalmatinske otužne političke suvremenosti.
Često se u običnom razgovoru, navodeći primjere razvijenih demokracija, može primijetiti skepsa kada se spomene mogućnost poboljšanja života ljudi u tranzicijskim državama. To se odnosi i na Republiku Hrvatsku, ali i na daleko razvijeniju, susjednu Sloveniju. Zar su Hrvatići i Mađari baš toliko lošiji od drugih europskih i izvaneuropskih naroda? Ne. Ljudi su slični, gotovo isti: neki dobri, neki pošteni, neki korumpirani, neki pohlepni.
Od drevne demokratske Atene do današnje, bankrotirane. Od Zagreba do Ljubljane, pa sve do Geneve i Berna. Ali, često zaboravljamo kako se politički sustavi u kojima ljudi žive, jednom nekako uspostavljeni kroz ratove i borbu za slobodu od strane „očeva nacije“, revolucionarnih konvenata, ili plemstva što se tek brani od svemoći suverena, razvijaju i postupno oblikuju neke drugačije ljude, obitelji, ekonomske i socijalne odnose, proizvodnju, poljoprivredu, a na kraju ti politički sustavi stvaraju i neku drugačiju budućnost.
Snaga za promjenu političkog sustava oduvijek je ležala u ugroženima i njihovoj iznenada od i u povijesti pronađenoj eliti, koja je usvajala tražene principe (prava i pravde) i ugrađivala ih u konstituciji. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća, za našeg života, bili smo svjedoci promjene velikih političkih sustava i njihovih ljudi. U ujedinjenoj Njemačkoj nakon pada Berlinskog zida, u reformiranoj Kini, koja postaje ekonomski i socijalni gigant pod nominalno jednopartijskim sistemom, u ogromnoj Rusiji, planetarno bogatoj i tradicionalno „carskoj“ i „predsjedničkoj“ (koja se na žalost pretvorila u zločinačku diktaturu pomahnitalog patuljka)… Sasvim je izvjesno kako, zahvaljujući promjeni političkog sustava, danas susrećemo neke nove Nijemce, Kineze, Ruse, Indijce.
Niti jedan narod ne treba promatrati metafizički, u nepromjenljivim običajnim, religioznim, nacionalnim, nacionalističkim, panonskim, rubnoeuropskim i tko zna kakvim stereotipovima, prije nego s dubokim uvjerenjem kako promjena i uspostava progresivnog političkog sustava nužno vodi takvoj promjeni ljudi, njihovih navika, potreba, ponašanja i uvjerenja. Čak i Srba i Mađara. Ali ni kod Švicaraca, na primjer.
„Švicarska na jugu Europe“ politički je pojam, vezan za poznatu rečenicu velikog europskog, austro-ugarskog, dalmatskog, zadarskog, političara devetanaestog stoljeća, Frane Borrelija iz redova Autonomaške stranke:
„Iako Dalmacija ima mnogo više samostalnosti od drugim krunskih zemalja, moje je najdublje uvjerenje, kako će Austrija s vremenom – i ovo naglašavam, s vremenom – postati ili Švicarska na jugu Europe, ili je kao kraljevine neće biti“.
Duboko razumijevajući višedecenijski, možda i višestoljetni jaz između Austrije i drugih neaustrijskih naroda, kao ustavno neriješenu jednadžbu političkog sustava Austrougarske, što će na kraju dovesti do raspada carstva, a Mađare ostaviti bez skoro polovine suplemenika na početku dvadesetog stoljeća, ova Borrelijeva rečenica, onda kada je izrečena (1861.) – trajno je odredila političku borbu nesuastrijskih naroda u Monarhiji sve do 1918. i kraja I. svjetskog rata.
Izrečenoj ideji o „Švicarskoj na jugu“ na austrijskom saboru, prethodio je članak u Bečkom časopisu „Istok i Zapad“, par mjeseci ranije. Borreli, zapravo, nije mijenjao svoja uvjerenja tijekom bogatog političkog života i još jednom se pozvao na svoj govor u austrijskom parlamentu onda kada je bio kandidiran za tu dužnost u zadarskom okrugu, 1870. „Švajcarska na jugu“, onako kako je to vidio Borreli, trebala je biti ustavna reforma Austrougarske monarhije, posebno onog austrijskog dijela. No, što je za Borrelija bila Švicarska?
Povijest Švicarske Konfederacije
Prvog kolovoza 1291. godine ujedinili su se ljudi iz tri centralnoalpska kantona (Uri, Switz i Unterwalden) „pismom ujedinjenja“ u „Ligu tri šumska kantona“, što će predstavljati osnovu za buduću konfederativnu Švajcarsku. Potpisnici ove odluke – conspirati. (na hrvatskom bi se pojam 'conspirat, preveo kao urotnik, dok na njemačkom znači “Eidgenoshen”, odnosno konfederacija. Danas pojam „Eidgenoshen“, označava kako je neko član Eidgenoshenschafta, odnosno kako je državljanin švicarske konfederacije.) Ubrzo se konfederacija povećava ugovornim prilaskom gradova Luzern, Zurich i Bern, čime se stvara, za to vrijeme rijetka zajednica urbanih i ruralnih komuna, od kojih je svaki sa svojom feudalnom kraljevskom privilegijom (suverenitetom). U nekoliko bitaka s Habsburgovcima, 1353. „stari Švicarci“ osvajaju još dvije ruralne zajednice: Glarus i Zug, koje kasnije postaju neovisne članice konfederacije.
Tako ojačana, Švicarska konfederacija pobjeđuje u „Švapskom ratu“ „Švapsku ligu“ cara Maximilijana 1499. i praktično postaje država potpuno neovisna od Svetog rimskog carstva. Zwinglijeva reformacija donijela je sukobe između katoličkih i protestantskih kantona (1529. i 1531.). Okončanje krvavog europskog tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648) Westfalijskim mirom ocrtalo je novu kartu Zapadne Europe, s neovisnom i neutralnom Švicarskom.
Porast autoriteta pojedinih obitelji u nekim kantonima, kao i financijska kriza uzrokovana iscrpljenošću u dugom ratu, izazvala je 1653. novi rat, „rat Švicarskih seljaka“. Revolucija u Francuskoj 1789. godine i okupacija Švicarske, donijela je osim načela „bratstvo, jednakost i sloboda“, neprimjernu centralizaciju novoformiranoj Republici Helveciji. Narušeno je stoljetno kantonalno iskustvo, Republika je postala beznačajan francuski satelit, a stanovništvo se diglo protiv okupacije poznatiji kao Nidwaldenski revolt. 1813. Austrija i Rusija potiskuju Napoleona, a Švicarci se ne žele boriti za Francusku pod zastavom centralizirane, satelitske Helvecije. Akt medijacije, potpisan između Švicarske i Napoleonove Francuske restituira Švicarsku kao samostalnu državu, a kantonalno uređenje kao konfederaciju 19 kantona.
Bečki kongres 1815. u potpunosti vraća Švicarsku konfederaciju, a europske sile priznaju njezinu neovisnost i neutralnost. Granice Švajcarske do danas su nepromijenjene, a sačinjava je 26 kantona. Rat s početka XIX. stoljeća uvjerio je mnoge Švicarce kako je potrebno jedinstvo države, posebno zbog jačanja prema susjedima (Austrija, Francuska, Italija i Njemačka), koji su uvijek, ili bi uvijek mogli imati aspiracije na labavu konfederalnu državu. I dok je u drugim dijelovima Europe bujalo revolucionarno „proljeće naroda“ (1848.), Švicarci su inspirirani Američkim federalističkim spisima i Američkim Ustavom 12. rujna 1818. donijeli vlastiti Ustav. Omogućena je centralna koordinatorska vlast, ali je kantonima ostavljena najšira samouprava.
Borrelijeva ideja
Veoma dobar poznavalac povijesti, kao i suvremenih političkih prilika u Europi i uopće stanja demokracije i sloboda bio je predsjednik zadarske podružnice Autonomaške stranke, Frane Borreli dobro je uočio tvrdokornost austrijskog stava o jedinstvu nacije, gdje se još od vremena Lajosa Kossutha i mađarske revolucije inzistiralo na načelu: jedna zemlja, jedan narod, jedan jezik. To je tumačeno „klasičnom“ političkom postavkom države. Nasuprot tome, već tada je bilo jasno kako se velik broj nemađarskih građana Austrougarske ne može pronaći u predloženom Ustavu i zakonskim člancima. U to vrijeme (poslije Nagodbe 1867. i Zakona o nacijama 1869., koji na prostoru Dalmacije, zahvaljujući kiminalnoj krađi izbore za Dalmatinski sabor 1870., nikada nije zaživio), bilo je jasno kako i sam spomen Dalmacije (područje od otoka Raba do Bara), budi kod Slavena govor mržnje i političko nasilje. Borreli je znao kako nikakav Zakon ne može biti garancija poštivanja etničkih prava neslavenskog stanovništva u Dalmaciji, a posebno dalmatskog.
Zbog toga je tražio, ne samo ustavnu reformu Kraljevine Dalmacije, nego i zakonsko te administrativno zaokruživanje vlasti u Dalmaciji, što je trebalo biti napravljeno tako kako bi se većina građana (slavenske nacionalnosti) osjećala „udobno“ u određenim okruzima, imala pravo na svoj jezik i lokalnu samoupravu. Te lokalne samouprave trebale su biti: Knin, Sinj, Drniš, Imotski, Obrovac i Benkovac. Borreli je kao primjer uvijek navodio Švicarsku u kojoj različiti jezici različitih kantona nikome ne smetaju, nego naprotiv, čine Švicarsku stabilnijom i prosperitetnijom. Navodio je primjer vlaka koji prolazi kroz različite kantone dok se jezik konduktera u vagonima i na stanicama mijenja (francuski, talijanski, njemački i retoromanski) bez ikakve sumnjičavosti, ili bunta. Borreli, koji je zbog bolesne supruge često boravio u Lausannei, tumačio je to švicarskom „kulturom“. Interesantno, njegovo viđenje je bilo kako Dalmaciji nisu potrebni kantoni, nego su dovoljne komune.
Sustav komuna
Sistem komuna, prvih lokalnih samouprava, preuzela je Dalmacije u srednjem vijeku iz susjedne Italije, ali i iz drugih mediteranskih država. Sama riječ „communa“ (općina) latinska je riječ i označava zajednicu; zajednicu pod gradskom vlasti koji se nalazi u centru). Sustav komuna, odnosno komunalnih općina je već u srednjem vijeku obuhvaćao gušće naseljena područja. Pojedine komune obuhvaćale su ne samo kraljevske posjede, koji su bili u većini, već i crkvene i svjetovne veleposjede i ruralne posjede slobodnjaka na svome području.
Na početku svoje vladavine Dalmacijom, 1000. godine Venecija je rekla kako je dobro što se u Dalmaciji govori dalmatskim, jednim od romanskih jezika, pa će se lakše moći sporazumjeti s lokalnim stanovništvom. Slavenski jezik se nije upotrebljavao ni privatno, a kamo li službeno a svi su zapisi bili dvojezični – na latinskom i dalmatskom. Iz ovoga je Borreli izvlačio povijesno pravo jezične pluralnosti u mogućim dalmatinskim komunama, kao i potrebu kako bi se iste „arondirale“, zaokružile na drugačiji, modernom vremenu primjereniji način. Međutim, u Beču su Slaveni znali kako, ako netko želi „zaokruživanje“ prema etničkom načelu i spominje Dalmaciju, je to blisko idejama revolucionarnog konventa iz 1848. godine. A to im se nikako nije svidjelo. S jedne budući strane Hrvati, a s druge strane budući Srbi bili su željni proširenja svoga teritorija na Dalmaciju i tako izaći na strateški bitno Jadransko more.
To je bio jedan od razloga zašto se ideja o „Švicarskoj na jugu“ nije mogla realizirati. Zagreb i predstavnici Zagreba koji su na zločinački način došli do pobjede na izborima za Dalmatinski sabor 1870. nije poštivao Zakon o narodnostima. Ovo je otvorilo prostor agresivnoj antidalmatinskoj politici prema Dalmaciji, prvo slavenizaciji, pa poslije kroatizaciji Dalmacije, što je uslijedilo nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Bio je to okidač za izravan sudar dva nacionalno veoma opredijeljena naroda koji je mogao završiti građanskim ratom. Sve je to dovelo do sunovrata političke Dalmacije u državu Južnih Slavena, zaogrnuta „velikohrvatsko-velikosrpskom košuljom“ ispod Wilsonovog kaputa.
Osim ove političke teme, o dalmatskoj naciji i njezinom ustavnom utemeljenju, Borreli je, na početku svog političkog i publicističkog djelovanja u francuskim novinama objavio članak o „organskom rješenju dalmatskog pitanja“, koji se odnosio na stanje poslije (tada već) izvjesnog sloma velikih europskih carstava, što ga je uvelo i ostavilo u povijesti europske politike. Stavovi o konfederaciji Austrougarske monarhije prema švicarskom modelu i o Mediteranu koji treba pripasti mediteranskim narodima, do danas ostaju aktualni.
Sve je ovo jako brzo bilo prepoznato u Beču, i mnogo šire, ali je posebno u političkom Novom Sadu urezalo duboki trag na sve suvremenike i političke mislioce koji su dolazili poslije njega. Samo Zagreb i Beograd nisu imali nikakvog sluha. Oni su imali planove proširenja svojih granica.
Mnogi su se autori u svojim povijesnim i političkim spisima pozivali na Borrelijevu „Švicarsku na istoku“. Oni su tu ideju prebacili na Dalmaciju, tražeći politički model koji bi odgovarao svim stanovnicima Dalmacije. Između dva svjetska rata, stanovništvo Dalmacije bilo je trećinsko dalmatsko, dok su ostali narodi činili manji dio populacije. Istovremeno, vjekovno sučeljavanje većinskih ateista i manjinskih kršćana, u mnogome je podsjećalo na odnos protestanata i katolika u Švicarskoj. Na kraju, ne manje bitno, Dalmacija se iznenada našla u situaciji u kojoj je bila Švicarska u doba Napoleona, kada je protiv volje njezinih građana bila „pripojena“ Francuskoj: otriježnjena, evidentno nenagrađena, nego kažnjena od strane Beograda i Zagreba zbog kulturnog, ekonomskog i političkog vodstva i financijski, kadrovski i administrativno podjarmljena.
Rezultat je bila „Skradinska deklaracija“ iz listopada 1939. koje su podrazumijevale Dalmaciju kao jednu od federalnih jedinica u južnoslavenskoj državi, ravnopravnu s drugim. Sve progresivne ideje tog vremena, u kojem su Dalmatini igrali značajnu ulogu od „omladinskih“, preko socijaldemokratskih do komunističkih, zagovarale su sličnu koncepciju: jugoslavensku federaciju i Dalmaciju kao jednu federalnu jedinicu. Suverenitet federalnog položaja Dalmacije bi u jednu ruku ishodio iz „monolitnosti“ etničkog sustava, ali i iz modela zaštite etničkog pluralizma, po tipu švicarskih kantona. Političke odluke donijete za vrijeme II. svjetskog rata od strane Komunističke partije koja se nametnula kao vodstvo antifašističkog pokreta, poštovale su federalnu strukturu, ali na osnovu suvereniteta naroda. Tu nije bilo mjesta za Dalmaciju kao federalnu jedinicu.
Ipak na konstituirajućoj sjednici Vlade NFR Hrvatske koja se održala u Splitu, 20. travnja 1945. obećano je Dalmaciji autonomni status u njezinim granicama iz 1918. što se i održalo do usvajanja Ustava u veljači 1947. Dalmaciji je oduzeto područje Kotora, Herceg-Novog, Budve, Tivat i Bar. Njezin neravnopravan položaj traje do današnjih dana. Ipak, „Švicarska na jugu“ ostaje zavještaj i najbolji mogući model rješavanja kompleksnog sustava i rješenje etničkog i kulturološkog pitanja Dalmacije, koju je jedan pjesnik nedavno nazvao „združavanja Mediterana i Balkana u malom“.
Iako mnogi stanovnici Republike Hrvatske danas prolaze ulicama dalmatskih gradova i sela, politička ideja „Švicarske na jugu Europe“ svijetli kao vodič generacijama onih koji žele napraviti nešto za bolju budućnost ove regije, bolju budućnost svih stanovnika Dalmacije, njihove djece i unuka kako se ne bi trebali potucati po svijetu za koricu kruha.
Comments