Piše: Daniel Remanni
Stradalnici demokracije ne bi bili toliko daleko od istine kad bi izišli na izbore i kaznili HDZ i njegove satelite i na drugi način se borili za Dalmaciju, ali…, uvijek postoji to neko ali…
Alternativna povijest može biti fascinantna i poučna.
Primjerice, američki pisac Harry Turtledove slikovito je opisao kako Joe Steele, potomak gruzijskih imigranata, pobjeđuje na izborima 1932. u Sjedinjenim Državama. Umjesto “Novog kursa” – “Četverogodišnjeg plana” nacionaliziraju se banke, stvaraju se javna gospodarstva, grade ceste i brane, a Faberovci razotkrivaju fašističku zavjeru na Vrhovnom sudu koji je predsjedničke inicijative smatrao protuustavnima.
Postoje i ne tako fantastične pretpostavke.
Nakon što smo proveli tridesetdvije godine pod čizmom HDZ-a, ne možete se ne zapitati – što ako je netko drugi pobjeđivao na izborima od 1990. do danas? Koliko je Dalmacije izgubila zbog tridesetdvogodišnjeg niza lažiranih izbora? Kako bi izgledala hipotetska Dalmacija da su rezultati izbora bili u skladu sa stvarnim glasovima dalmatinskih birača? Bi li to i dalje bila misteriozna i opljačkana zemlja s naglaskom "što ako"?
Ovo nikada nećemo saznati. Ali, surov život tjera građane kojima je stalo na povratak aktivizmu. Oni inzistiraju na buđenju svijesti kod dalmatinskog čovjeka kako bi napravili nešto za ovu regiju, a tako i za sebe, svoju djecu, djecu svoje djece...
No, za razumijevanje prošlosti i budućnosti potrebno je analizirati alternativnu sadašnjost. Pa, idemo stopama gospodina Turtledava i pokušajmo modelirati propalu Dalmaciju s ljudskim licem.
Ne sumnjam kako Dalmacija, kao politička zatvorenica Zagreba, HDZ-a i njegovih satelita, iskreno mrzi diktaturu. Lav Trocki, protjeran iz SSSR-a, s istom je iskrenošću osudio sovjetsku tiraniju. Kao što znate, sjedište određuje kut gledanja, a u slučaju Dalmacije ova stara mudrost ima poseban odjek.
Ali uoči lokalnih izbora u Splitu održanih prije 10ak dana, ovaj grad imao je drugačija stajališta. Sve se činilo kao u jednom davnom govoru ukrajinske željezne Yu (Yulije Tymoshenko): "A tko vam je rekao da ljudi ne žele diktaturu onih koji rade protiv interesa ove zemlje?" Tymoshenko je tu 2011. mislila na Yanukovichevu diktaturu u Ukrajini, ali ova rečenica jako dobro korelira sa situacijom u Dalmaciji.
Naravno, birači nisu htjeli diktaturu, ali im se dogodila. Dogodio im se njihov Pinochet (Tuđman), njihov Putin (Plenković), Lukashenko (Puljak)... Daljnji događaji su pokazali kako stanovništvo Dalmacije neće braniti demokratske vrijednosti, a autoritarnom napadu na Banovinu u sumnjivim i unaprijed dogovorenim izborima, praktički nema nikakvog otpora. Stoga se pitanje sudbine splitske i dalmatinske demokracije pod Puljkom može smatrati retoričkim.
Druga stvar je zanimljivija: kako se pretpostavljena igra diktature razlikuje od stvarne igre diktature?
Neke razlike leže na površini. Ivicu Puljka i njegovu svitu, nitko ne povezuju s kriminalnim radnjama, iako je Sondra Zebich u dva članka o ubojstvu članova obitelji Morosin i Vastić dokazala njegovu umješanost u u ta kaznena djela; Puljak je isto tako 2014. dobio 2,5 milijuna kuna za osnivanje svoje prve HDZ-ove satelistske parastrančice Pametno. Ivošević je, svjesni smo toga, spavao s maloljetnicom, a drugoj maloljetnici slao opscene poruke. Prijetio je smrću novinarki Slobodne Dalmacije. Visokopozicionirana članica nove puljkove, odnosno HDZ-ove satelitske parastrančice Centar, Dalia Orešković, ispijala je kave s Ivom Balen, kćerkom Ivice Todorića dok je bila predsjednica Povjerenstva za sukob interesa, a radnici Agrokora joj slali mailove s činjenicama što se u tvrtci događa.
U zrelim demokracijama, samo je ovo dovoljno da stranke Pametno i Centar nestanu s političke arene, a da neke druge opcije budu prave za osviještene građane. No, kako mi ismo zrela demokracija i kako nemamo osviještene građane, branitelja demokracije na ovim izborima bilo je manje nego ikada prije. Razlog je tome što, mnogi građani nisu toliko ogorčeni autoritarizmom koliko "antidalmatizacijom" aktualnog režima što je dovelo do apstinencije oko 70% birača.
A priori neprihvatljivi HDZ tjera građane na ponavljanje navodnih demokratskih mantri. Oni misle kako je Puljak manje odiozan od Đogađa ili Zlodre, Matijevića, Franića i ostalih kandidata za gradonačelnika, ne shvaćajući kako su svi oni iznikli iz iste antidalmatinske i dalmatofobne velikohrvatske kaše. Oni ne shvaćaju kako je bilo kakava suradnja s HDZ-om, a tu znači i neizlazak na izbore, klasični flagrantni kolaboracionizam.
Druga temeljna točka je represivna politika. Je li moguće zamisliti bilo kojeg političara kako zlonamjerno gazi zakon i obračunava se sa svojim političkim protivnicima? Naravno! Je li moguće zamisliti suce kao marionete vlasti, koji izvršavaju direktive iz centra neke političke stranke? Naravno!
Ali nemoguće je zamisliti naše političare u ulozi branitelja interesa Dalmacije; nemoguće ih je zamisliti kao hrabre, odvažne, nepokolebljive, koji izgovaraju vatrene riječi za političkom govornicom i izazivaju praznovjerni strah na Markovom trgu. Iz nekog razloga sada iskrsavaju druge slike: masovna kapitulacija regionalaca, panični bijeg u inozemstvo, premlaćivanje Vedrana Bralića, i spremnost na priznanje bilo kakvih grijeha u zamjenu za najveći oprost.
Usuđujem se pretpostaviti kako bi se pod vlašću jake regionalne snage u Dalmaciji ostale stranke raspale u vlastitom kukavičluku, smanjili bi intenzitet strasti. Ne bi bilo svijetlih vođa – ne bi bilo ni posebno dramatičnih represija. Članovima neke regionalne političke opcije lakše bi bilo očistiti političko polje, a teže tešku ekonomsko-socijalnu sliku Dalmacije u kojoj 48% djece živi ispod razine apsolutnog siromaštva, no i to bi se riješilo.
Ipak, građani Dalmacije, prvenstveno Splita kao najvećeg grada u regiji, nisu pružili takvu priliku. Njima je draže postati gluposti po društvenim mrežama, baviti se malomnim tričarijama nego bilo što drugo. Da gu građani Dalmacije drugačije, ne bi ovoj regiji prijetila totalna unutarnja izolacija, već bi bilo autnomna regija sa svim pravima i obvezama kao što ih imaju, npr. danske regije.
S druge strane, bilo koja regionalna stranka u Dalmaciji teško da bi mogla postati veći antagonist Zagreba od samog HDZ-a. Samo vrlo naivna osoba može povjerovati kako bi se preko noći dogodila demilitarizacija Dalmacije pod regionalcima. I nije stvar u međusobnim simpatijama između Dalmacije i službenog Zagreba – ovo je surova geopolitička stvarnost.
Tko god misli da probleme u Dalmaciji, nametnute iz Zagreba, može riješiti preko noći – taj se vara. Dalmaciju neće spasiti izbjegavanje izlaska na izbore, tuča s policijom na autocesti, parole „mrzim Dinano“ i slične tričarije. Dalmaciju od anakondinog stiska Zagreba može spasit samo prodalmatinski aktivizam i ništa više.
(nastavlja se)
Comments