Piše: Daniel Remanni
Reformi u društvenoj i soc-ekonomskoj sferi jednostavno ne može biti sve dok neonacisti na utakmicama Hajduka i dalje uzvikuju parole utjerivajući strah u kosti svakom normalnom čovjeku.
To se isto odnosi i na defiliranje Vukovarskom ulicom svakog 18. studenog u koloni pomahnitalih fašista slaveći kulturu smrti. Uostalom, kakve logičke veze Split i Dalmacija ima s Vukovarom? Osim što je 1939. spojena u jedinstvenu Banovinu Hrvatsku protiv volje građana Dalmacije!
Nažalost, pogledi svih političkih opcija u RH, pa tako i u Dalmaciju na ekonomiju su slični, a vidljivi su u uspostavi neo-neoliberalnosg sustava koji obiluje: stranačkim zapošljavanjem nesposobnih, a podobnih; rasprodaja tvrtki za 1 kunu kako bi iste bile upropaštene; ručna kontrola nad rastom i razvojem; nasilne metode prema onima koji žele vidjeti uređeno ekonomsko društvo; pooštravanje poreznog pritiska; ravnodušan odnos prema pravima vlasništva, točnije pljačka tuđeg vlastništva; destruktivni predizborni populizam i prisilna rezanja samonapuhanih socijalnih rashoda.
Ovaj stil upravljanja nije bio dobar nagovještaj kako za poduzetnike, tako i za radnike, ni za dalmatinsko gospodarstvo u cjelini. Ali ne mjeri se sve čistom ekonomsko-socijalnom slikom!
Pod bilo kojom drugom strankom preraspodjela imovine ne bi izgledala kao mafijaški reket prema Dalmaciji – kao što to izgleda sad pod HDZ-om, već kao borba između države i buržoazije. S ekonomskog stajališta nema temeljne razlike: vlasnička prava se nagrizaju, investicijska klima se pogoršava, a smisao dugoročnih ulaganja nestaje. No reakcija svjesne javnosti bila bi drugačija.
Iako se obični pljačkaš i boljševički eksproprijator bave istim poslom, različito ih se percipira. Demonstracijski napadi na kapital impresioniraju običnog čovjeka i podižu moral masa.
Andrej Plenković portretirao je snažnog domaćina i obećao 2016., pa 2020. "poboljšanje života danas". Poboljšanje nije uslijedilo, a građani su shvatili kako je kralj – potpuno gol.
Za razliku od HDZ-a i svih drugih stranaka, prodalmatinska ocija okupljena oko DDF-a nudi građanima Dakmacije borbu za pravdu. To je samo slučaj kada je proces važniji od rezultata, a turbulentna aktivnost vlade može odvratiti ljude od bezizlazne ekonomske situacije.
Naravno, zbog tog poziva na borbu, zbog govora istine, ti isti građani Dalmacije preziru DDF. Razlog tome je bacanje bisera činjeničnog stanja pred njih, kao da su bačeni biseri pred svinje. Razlog je i atak na konformizam. Jer, odakle nekome ideja pozvati drugoga na borbu kada se može uživati na kavi žaleći se kako ništa ne valja? Ili još gora situacija: odakle nekome ideja pozvati drugoga na borbu kada se mogu postati totalne idiotarije na društvenim mrežama?
Informacijsku politiku treba pripisati nerealiziranim adutima DDF-a. Kako ni dalmatska demokracija, vidljiva kroz Ustavom zajamčenu slobodu govora, tako ni građani nisu imali šanse preživjeti splitske lokalne izbore. Ali, HDZ-ova cenzura i cenzura njegovih satelitskih parastrančica je kao pas na sijenu – ne jede ga i ne daje ga drugima. Nakon što je HDZ već između 1989. i 1995. uspostavio kontrolu nad apsolutno svim masovnim medijima u Republici Hrvatskoj, vladajuća ekipa 2000.-2003. i 2011.-2015. nije bila u stanju izgraditi bilo kakvu pobjedničku medijsku sliku.
Današnji Plenkovićevi pokušaji u oponašanju Putina izgledaju jadno, a čak i najnezahtjevnija javnost baca trule rajčice na njega. Ovo kako je on srozao medije i medijsku sliku zadnjih šest godina (+ ona godina vladavine Tomislava Karamarka) Franjo Tuđman, ma kakav pomahnitali diktator bio, nije mogao ni sanjati.
Stoga Republici Hrvatskoj, a prvenstveno Dalmaciji treba netko poput Yulije Tymoshenko: bistra osoba, vješt/a populist/ica i demagog/inja koji/koja bi zavladao/zavladala umjesto raskalašenog brda neplodnih mužjaka u steriliziranom informacijskom prostoru.
Samo za usporedbu s hrvatskom cenzurom: u rukama nesuđene ukrajinske predsjednice Yulije Tymoshenko, cenzura je riskirala postati vrlo moćan, odnosno vrlo učinkovit alat koji utječe na umove i duše stanovništva. U njenim rukama, cenzura je Ukrajinu vodila ka boljoj budućnosti, prema Europskoj uniji i NATO-u, rastu produktivnosti i BDP-a, rastu plaća u realnom sektoru, rastu zadovoljstva građana Ukrajine i smanjenju stope emigracije. Dakle, svemu obrnutom od trenutne slike u Dalmaciji.
Upliv politike u informacijski prostor teško može izvesti Dalmaciju iz slijepe ulice u kojoj se već 32 godine nalazi – jer uz svojevrsnu cenzuru trebaju biti posloženi i svi ostali kotačići u tom stroju – ali se iluzija o izlazu ne bi tako brzo i nemilosrdno raspršila. Dalmacija nekog našeg nalik na Yuliu Tymoshenko barem je neka vrsta tampona između nade i surove stvarnosti, više mogućnosti za samoostvarivanje, rađanje nekog dalmatinskog sna i gaženje puta u zemlju snova za neke nove generacije ua one koji će sutra htjeli raditi na dobroj i poštenoj vlasti te preko njih ostvariti najbolje.
Pa dobro, što je s nezadovoljnima i razočaranima? Potisnuti gospodarstvenici? Potlačeni novinari kojima bi se Ivošević krvi napio? Druge žrtve režima?
Prirodno je kako ljudi traže promašenu alternativu, a vladavina Splitom HDZ-ovog satelita, stranke Centar, u suradnji s još jednim HDZ-ovim satelitom, Mostom, neminovno je iznjedrilo legendu o manjem zlu pred statistički i službeno neizabranim HDZ-ovm. Stoga se kod prosvjećenih građana Splita ovih dana može čuti: "Bilo bi bolje da je pobijedio HDZ! Ovi će i onako otvoreno provoditi HDZ-ovu politiku!"
Za mnoge bi „poraženi“ HDZ ostao skup bezopasnih budaletina, nesposobnih da odlučno steže remenje i tako bio bolja opcija od kavazi liberalnog „Centra“ i realno klerofašističkog „Mosta“. Zatim se zapitaju: što će biti sa Splitom? Što će biti s Dalmacijom? Gdje će sve ovo završiti?
Je li ispravno reći: bit će ono što ste svojim aktivizmom i izlaskom na izbore učinili? Je li ispravno reći: koliko ste se potrudili da se stanje u gradu i regiji promijeni takvi su rezultati izbora i takve su postizborne koalicije?
Za kraj, svi oni koji pate za demokracijom u Dalmaciji ne bi bili tako daleko od istine kada bi shvatili kako je Puljak političar i željan diktatorske moći kao što je to i Đogaš i Matijević i Franić i Zlodre i svi ostali. Ali, uvijek postoji jedno značajno "ali", ako osoba nije sposobna biti diktator (kao što to nije sposoban Puljak), to ne znači da neće postati diktator. A da je diktator, a ne demokrat, bilo je vidljivo onoga trenutka kada se nije odrekao Ivoševića.
Ne rad i nebriga za Split i za Dalmaciju, koje su neki svjesno žive pokopali, doći će njenim građanima na naplatu i to s kamatama. To vrijeme polako, ali sigurno dolazi.
Comments