Piše: Julian Morano
Nitko pouzdano ne zna jesu li muke s dalmatinskom autonomijom veće između autohtonih Dalmatina, Slavena Dalmatinaca ili među onima koji gledaju sa strane.
To, naravno, nije novi problem, ali zar mi nismo država u kojoj stari problemi bivaju novi – i obrnuto. Sama povijest dalmatinske autonomije nije nepoznata – napisana je odavno – no vrijeme donosi nove “detalje” u kojima se nije lako snaći. Bilo bi zamorno pisati o tome tko sve nije „davao“ autonomiju Dalmaciji i tko je sve nije ukidao, pa bi je opet dao nekako na poček. Oko njezinog statusa lomila su se koplja – i danas se lome – dok je dobar dio stanovnika šutio, a među njima su i povijesna trgovanja između političkih stranaka uistinu posebna priča ili povijest – ne jednom je bilo kako onaj tko autonomiju „daje” to čini, kako kaže, u ime cijelog naroda odnosno, svih naroda koji žive u Dalmaciji.
Tako je bilo kada je i antidalmatinski fašistički diktator Tuđman ukidao Zajednice općina kao svojevrsne samoupravne regije. Dosta je sličilo na ovo Miloševićevo protuustavno ukidanje Autonomnih pokrajina - ono s Kosovom bilo je fatalno i posljedice toga su Republici Srbiji još pred očima. Sve je bilo u znaku raspada države za koji mnogi kažu kako još nije okončan.
U tom raspadu svi su naravno izgubili, no to ne znači kako je bivša država – Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – bila savršeni model slobode i demokracije. Ostalo znaju povjesničari i razumni analitičari stanja na Balkanu u kojem se trenutno nalazimo. Politički subjekti u sadašnjem trenutku jednako su nesposobni šire gledati sve u vezi s tim – kada se uzroci raspada države jasno vide, a o posljedicama se i ne razmišlja mnogo. Stanje se jednostavno definira Ustavom, no tu počinje novi zaplet. Ustav se brzo relativizira, pa imamo stanje u kojemu smo sada.
Jesmo li republika ili kmetovina – ili nešto između – to nitko pouzdano ne zna. Imamo li sada jednu ili dvije regije u sastavu Republike Hrvatske (Zagreb i Slavoniju s jedne strane te sve ostalo s druge), o tome je bolje ne govoriti – jedni govore kako imamo 20+1 županiju, a drugi kažu kako nemamo regije nikako. Je li problem u tome što stanje u kojem se nalazimo ne valja ili ne valja Ustav. Nitko nam nije jasno rekao. Svi se boje ili se pogađaju pa – kako se trenutno pogode. Ali, te pogodbe političara vrijede i traju koliko mački muž. Kažu Ustav treba mijenjati, ali nitko ne kaže kako to izvesti – to je poček do nekog boljeg vremena.
Naše bi se izlaganje u ovom zapisu činilo kao nabrajanje klasičnih retoričkih pitanja, no ni tu vrstu pitanja ne valja podcjenjivati. U trenutku kad se govori o regionalizaciji i decentralizaciji (bar psihički stabilni ljudi govore o tome) – i tu se, kao, mnogi slažu – ovo s autonomijom postaje nejasno. Niko se ne želi osvrnuti, ili tek rijetki to učine, na europsko iskustvo.
Suvremena Republika Njemačka je sva u pokrajinama i one kao europske regije imaju svoju povijest i prapovijest i funkcioniraju normalno. Država od toga ništa ne gubi, već samo dobiva. I tu su sada pitanja koja više nisu retorička. Dobar glas se čuo nedavno kako je za Dalmaciju najbolje kada bi bila autonomna regija u „normalnoj Republici Hrvatskoj izuzetoj od svakog oblika fašizma”, ali nema suglasnosti o tome što u ovom slučaju uopće znači pojam „normalan”, osim to što je izuzet od svakog oblika fašizma. To bi značilo kao i svugdje u svijetu kako se realno stanje poklapa s onim što je definirano u Ustavu Republike Hrvatske.
Na primjer: Dalmacija je reintegrirana, puna, funkcionalna autonomija u sastavu Republika Hrvatske. No, imamo situaciju – Dalmacija nije reintegrirana, puna, funkcionalna autonomija u sastavu Republika Hrvatske. Istina kaže pak nešto drugo – kada bi sve mogućnosti autonomije bile iskorištene, do problema ne bi ni došlo – ovako smo jednako nigdje u nedefiniranom stanju. Ako svaka regija treba biti autonomna – sjetimo se muka koje su imali komunisti u vrijeme Vladimira Bakarića – onda to ponovo “nije po Ustavu”.
Etatizam nije rješenje i to smo naučili odavno, no rješenja nema pa nema. I sve dok se ne riješi pitanje Ustava, odnosno njegove promjene, povijesne regije ne mogu biti autonomne u svojim povijesnim granicama. Mnogi kažu kako mogu, no svatko je slobodan misliti i izjašnjavati se. Stoga razgovori o tome i zapinju.
Slobodna autonomija po europskom modelu – recimo njemačkom – je najbolje rješenje. Nevolja je u tome što mogućnosti regija nisu sasvim iskorištene na pravi način, ali jesu na pogrešan. A nisu zbog toga što politički subjekti nemaju ideju o tome, ni u Zagrebu, a posebno ne u Splitu. Ustav je temelj svake države, a ona se gradi kao i svaka kuća, od temelja, a ne od krova. To je ono što smo nazvali nerazlikovanje uzroka i posljedica. Stoga i sadašnji razgovori ne nude mnogo.
No, ako bi se osigurala puna autonomija s riješenim širokim nadležnostima, onda se pitanje autonomija ili republika pomiče u drugi plan. Države su najčešće u konfliktu, a autonomije po europskom modelu uglavnom nisu. Njemačka je opet dobar primer, a tu su i Italija, Švicarska, Austrija, Belgija, Španjolska kao i mnoge europske i svjetske države.
Zanimljivo, ova se pitanja otvaraju – a to je i trenutno slučaj – posebno uoči izbora. Ako izbori pokažu jednu normalnu Republiku Hrvatsku, svjesnu sebe kao članice EU, problem dalmatinske autonomije će biti jasniji – makar to – i pitanje se neće vrtjeti oko republika ili autonomna regija, nego oko onog što bi trebalo biti strateško opredjeljenje Republike Hrvatske u okviru Europske unije. Kako autonomija, posebno ova dalmatinska, može biti “motor napretka unutar Europske unije” priznaje čak i HDZ, odnosno njegov leader Andrej Plenković, neslužbeno u pauzi razgovora za francuski Le Monde. Autonomije mogu biti „konstruktivni element” svake države, ali pogodbe još traju u kampanji koja – istini za volju – podsjeća na srednjovjekovnu tržnicu u Islamabadu.
A možda je ovo sve i zbog skorih izbora i u Dalmaciji 1992. protuustavno rascjepkanoj na 6 dijelova i u Republici Hrvatskoj kao državi, a to ostaje mačka u vreći, jer i kuglice – listići – su okrugli kako je govorio pokojni Mladen Delić o nogometnim utakmicama. A on je znao što je što, i to ne samo u nogometu.
A politički leaderi se ponašaju kao zmaj prema zmaju kada trebaju ugrabiti ljepoticu i čekaju neka im sv. Duje riješi problem.
Comentários