Piše: Marietta Candi
Posebnost Dalmacije u odnosu na ostatak RH vidi se već pri vožnji taksijem po Splitu: za nekoliko kilometara naš je taksist beštimajući, već rušio kompletnu vladu i sve ministre strpa u pržun, ali ne bi izišao na prosvjede za bolji život u Dalmaciji.
Ispred golemog zdanja Primorske Banovine, gdje su prije 6. svibnja 1990., Tuđmanovi jurišnici srušili regiju Dalmaciju, a točno godinu poslije htjeli isprovocirati napad na Split, koordinator DDF-a za Split, Vedran Bralić uvjerava me kako je situacija u ovoj regiji “presjek političke realnosti omeđen rješenjima Ustava Republike Hrvatske iz 1990.”.
Taj staloženi simpatični čovjek, duboko svjestan kako je politika usmjeravanje društva u određenom smjeru kroz umijeće mogućeg, već se našao na meti proustaških radikala, kojima i samo spominjanje dalmatinske autonomije, njenog parlamenta vlade, središnje razvojne banke i predstavništva te regije u Bruxellesu opasno miriše na separatizam. No, Bralić smatra kako su takve zamjerke teško shvatljive, jer danas niti jedan ozbiljni političar u Dalmaciji ne razmišlja o odcjepljenju.
Bralić je prije dosta godina osnovao inicijativu DDF čiji je jedan od koordinatora Danas. Iako je imao svega nepunih 16 godina kada je Hrvatski Sabor donio izmjene Ustava iz 1974. te ukinuo regiju Dalmaciju, pa je možda više od drugih svjestan kako je sadašnji Ustav RH samo blijeda sjena nekadašnjeg Ustava koji je ta država imala do dolaska fašističke falange Franje Tuđmana na vlast, a koji ju je gotovo izjednačavao s belgijskim autonomnim regijama.
Sedamdeset članaka Statuta Regije Dalmacije od kraja veljače 1974., nisu imale nikakve naznake državnosti, pa je u pravu Bralić kada tvrdi kako ni taj Statut nije nudio ništa do li “autonomiju bez autonomije” te ono što se kolokvijalno nazivalo regionalnom vladom i ministrima, s obzirom na nadležnosti koje su imali, nazvalo izvršnim odborom i referentima Zajedničke općine Split.
“Povika koju na DDF dižu sljedbenici lika i djela Ante Pavelića i Franje Tuđmana,” objašnjava Bralić, “nije zbog straha da bi Dalmacija mogla postati autonomna regije, nego da bi moglo doći do zahtjeva za politikom čistih računa. Nekoliko vrsnih švicarskih ekonomista izračunali su ono što službeni Zagreb krije kao zmija noge – čak i prema najskromnijoj računici BDP-a, Dalmacija je gotovo 50% slabije razvijenija od ostatka RH, a njena proizvodnost je, u odnosu na 1989. pala za 215%. Stoga, ona danas ostvaruje tek nešto više od 60% društvenog proizvoda u odnosu na vrijeme prije ukidanja Zajednica općina kao svojevrsnih regija, ali i dalje uplaćuje 65% svih sredstava državnog proračuna i svake godine izdvaja 3,5 mil kn za Slavoniju. Ako bismo bili zlobni, Slavonija duguje Dalmaciji 105 mlrd € bez kamata.”
A prije nego što je “revolucija” i svrgavanje “dalmatinskih autonomaša” nekadašnju Skupštinu Zajednice općine Dalmacija pretvorilo u Zoološki vrt – kako je danas, s obzirom na nadležnosti, podrugljivo nazivaju Splićani – južna Hrvatska (što je bio omiljeni naziv fašističkih političara i medija za Dalmaciju od 1990. do danas) bila je po svim parametrima razvoja druga u Jugoslaviji, odmah uz bok Sloveniji.
“Danas je Slovenija jedna od najrazvijenijih država među dvanaest novoprimljenih članica Europske Unije, a Dalmacija propada, iako ima i prirodne i ljudske resurse, koji su nas mogli odavno uzdignuti među najbogatije regije Europe,” ističe Bralić.
Split – od 1921. do 1939. središte Primorske banovine, zbog svoje ranije kulturne, prosvjetiteljske i gospodarske uloge prozvan i “dalmatinskom Barcelonom” – danas, bez obzira na tragove nekadašnje moći i sjaja, nije ni blizu Ljubljani. Osim u najužem središtu grada, kojim dominira Dioklecijanova palača s kampanelom sv. Duje, skulptura Marka Marulića, Prokurative i Bajamontijeva/Deškovića kuća, gdje koliko-toliko uređena pročelja i fascinantni zvonici crkve sv. Frane i sv. Arnira, ali i sv. Križa daju gradu onaj zavodljivi, šarmantni mediteranski štih. Unatoč tome, moramo reći kako je Split zapušten i siv. Istini za volju, ni drugi veći dalmatinski gradovi: Zadar, Dubrovnik, Šibenik ne izgledaju ništa bolje.
Oronule fasade, išarane tisućama grafita u kojima se najčešće, u svakojakom kontekstu, pojavljuje ušato U s križem; zapušteni nogostupi; otužni vozni park gradskih javnih prijevoznika s oldtimerima, škiljava javna rasvjeta i oronula prva periferija, koja više sliči na favele u okolici Rio de Janeira nego li mjesto za stanovanje cijelih obitelji, dio su cijene koju je platila ova regija otkako joj je prije 31 godinu nasilno i protuustavno oteta autonomija.
Bralić, koji zadivljujućom elokvencijom jednostavno objašnjava složene povijesno-političke stvari dok sjedimo na Rivi, prkoseći olujnim udarima bure, često upotrebljavajući sintagmu “mi, Dalmatini i Dalmatinci”, priča kako je Dalmacija sa svojim teritorijem, autonomijom, gospodarstvom i stanovništvom bila u sastavu Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba, zatim kraljevine Jugoslavije, pa Banovine Hrvatske te kratkotrajne NDH, pa zatim opet u Jugoslaviji i najzad u Republici Hrvatskoj. U taj posve novi položaj Dalmacija je došla zahvaljujući samostalnosti RH od Jugoslavije za čiju novouspostavljenu neovisnost nisu zaslužni ni Tuđman, ni Pavelić.
Bralić i njegov Dalmatinski Demokratski Forum (DDF) nikada nisu imali ideju “Dalmacija Republika” i težište svoje političke bitke stavljaju na nužnost promjene zakonskih okvira RH, pa ako treba i Ustava RH, osobito članka 134. st. 2. i 3., u kojemu se spominju županije kao nositelji lokalne samouprave.
Bralić slikovito opisuje kako to izgleda u praksi: Iako se u čl. 133. i 134. Ustava spominje područna (regionalna) samouprava, člankom 134. st. 2. se naglašavaju županije kao jedinice lokalne (regionalne) samouprave, čime se pobijaju odredbe članka 133. i 134. Nadalje, u BDP-u na državnom nivou, Dalmacija sudjeluje s više od 30%, što znači da od cca 56 milijardi eura fiskalnih godišnjih prihoda RH, Dalmacija u Zagreb pošalje najmanje 16,8 milijardi, a od toga se u državni proračun slije oko 12,5 milijardi €. No, od tog golemog kolača, zahvaljujući zakonskim i drugim rješenjima, u Dalmaciju se vrati tek oko 400 milijuna eura. Najveći dio tih sredstava samo prošeta preko računa dalmatinskih jedinica lokalne samouprave, jer se njime, između ostalog, plaćaju školstvo i zdravstvo. Tu, dakle, počinju i završavaju sve priče.
Na brojnim uličnim štandovima u po dalmatinskim gradovima, gdje se prodaju kojekakve sitnice, uzalud ćete tražiti automobilske naljepnice s oznakom Dalmacije, omotnice za putovnice “Republike Dalmacije” ili banknote buduće dalmatinske valute. Takvih suvenira, koji su preplavljivali ulice Prishtine prije proglašenja neovisnosti, ali koji su se mogli naći i u RH na samom početku 90-ih, u Dalmaciji jednostavno nema. Iako je Dalmacija od 1498. do kobne 1921. imala svoju valutu – dalmatinska lyra, ne možete naći čak ni njihove reprinte. Autonomaški duh ili barem njegov manifestacijski izraz posve je uspavan.
Bralić, ističe kako mlade u Dalmaciji mnogo više zanimaju Ultra festival i cajke te događanja oko njih, nego pitanje njene autonomije. Tema autonomije nije na dnevnom redu razgovora mladih. Oni misle kako su rješenja drugdje: u demokratizaciji RH, a ako to ne uspije u odlasku iz Dalmacije. Problem što mlade ne zanima autonomija njihove regije su i udžbenici iz povijesti u kojima se na sasvim pogrešan, lažiran i profašistički način o tome govori.
Bralić smatra kako su Dalmatine i Dalmatince, više od Tuđmanovih vucibatina i uhljeba u institucijama javne vlasti, svojim nečinjenjem srušili upravo oni od kojih je Dalmacija trebala pomoć - građani Dalmacije, nadajući se kako će, ne suprotstave li se Tuđmanu, njihova radna mjesta ostati pošteđena privatizacijske pljačke. A bio je to, kaže Bralić, klasični “mali Berlin”, aludirajući na Hitlerovu kristalnu noć.
Bralić navodi kako je glavni razlog Tuđmanove ekspanzionističke politike prema Dalmaciji bila namjera da se zagrabi u dalmatinske škatule i stavi šapu na njene fondove kako bi se mogao financirati raspad Bosne i Hercegovine i priključenje Hercegovine RH. Dokle je to dovedeno najbolje se vidjelo za vrijeme rata kada su iz Zagreba izravno stizale naredbe da dva šlepera ulja i šećera hitno i bez računa pošalje u Mostar.
“Dalmacija danas ne postoji ni formalno, a kamo li pravno i ta varka o postojanju umrtvljuje neke moguće akcije ka njenoj punoj autonomiji. Teško da sâm osjećaj ekonomske eksploatiranosti može biti nekakav pokretač zahtjeva za stvarnom autonomijom, sada dok je RH država, s dramatičnim unutarnjim raskolom, punim konfuzije. Tom više što u Dalmaciji danas dominantno djeluju nacional-klerikalne mafijaške strukture koje je uobličeno kroz Hercegovce koji su okupirali dalmatinsku obalu i otoke. To bezavičajno stanovništvo ima samo jednu viziju, to je Velika Hrvatska, i to uvijek ugrožena Velika Hrvatska. Pa, dakle, tako ugroženu, nestabilnu, uzdrmanu Veliku Hrvatsku, ne treba dodatno ugrožavati pričama o autonomiji Dalmacije,” objašnjava Bralić.
Bralić smatra kako bi ostvarenje prava na autonomiju Dalmacije bio pokušaj vraćanja barem malo dostojanstva njenim stanovnicima. No, on rješenje vidi u regionalizaciji i decentralizaciji RH, što bi, uz autonomiju Dalmacije dovelo i do autonomije još četiri regije: Slavonije, Istre, primorsko-goranske regije i Hrvatske.
“Dalmacija danas nije ni nalik onoj koju poznajem otprije 30 godina. Ovakva kakva jest, ona ne može pomoći ni samoj sebi, a kamoli solidarno drugima, stoga je potrebno provesti regionalizaciju i decentralizaciju RH kako bi se u prvoj fazi ojačale regije koje bi poslije mogle pomagati jedna drugoj. Najžalosnije od svega je to što Dalmacija na balkanski trulež miriše i potrebno je dovesti malo svježeg zraka sa zapada i sjevera Europe" tvrdi Bralić.
Od Rive do mog malenog stana prolazim pokraj goleme zgrade u centru na kojoj se uzdižu nekakava čudna slova. Sada je to hotel, a nekada, od izgradnje te zgrade do nedavno, je tu bio ‘Dalmatinski PTT’. Hoće li jednoga dana, kada se poništi protuzakonita privatizacija, opet biti Dalmatinski PTT, pitanje je na koje sa sigurnošću odgovor ne zna nitko, pa ni ‘dalmatinski autonomaši’.
댓글