Ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme liberalizacije jugoslovenskog socijalističkog režima i prije nego što će zmaj nacionalizma na Split izrigati vatru provincijalizma, intelektualnog siromaštva i bijednih predstava o hrvatskom suprematizmu u kulturi i politici, mogao se steći opravdani dojam da u najvećeom gradu u Dalmaciji cvjetaju intelektualne debate čiji je cilj demokratizacija političko-socijalnog poretka, otvaranje javnog prostora za promicanje demokracije, ljudskih prava i univerzalnih ideja građanskog društva u kojemu slobodni pojedinci konstituiraju agoru proturežimskog duha u dosluhu s ključnim vrijednostima slobodnih društava kao što je pravo na kritiku režima i njegovih vodećih protagonista.
Upravo je intelektualna živost Splita, prije nego što će ga staljinističko-imperijalističkom politikom slomiti budući HDZovci, motivirala intelektualce, novinare i aktiviste iz drugih gradova Jugoslavije, da kritički duh Dalmacije prenesu i u svoje komune.
Vodeći barjaktari splitske intelektualne scene, akademici, sveučilišni profesori, kolumnisti, režiseri, glumci, novinari, čak i pjevači, sportaši i voditelji osvajali su republičke i federalne javne prostore svojim razarajućim kritikama komunističkog jednoumlja, afirmacijom demokracije, prava na slobodno mišljenje, na slobodu okupljanja i kritičkog izražavanja. Svi su oni govorili, ali ništa nisu rekli. Nisu nam rekli da iza njihove ingeniozne, hrabre, na trenutke šarmantne vivisekcije komunističkog jednoumlja i afirmacije univerzalnih vrijednosti demokratskih društava, ne stoji ljubav za čovjeka, ne stoji ljubav za humanum, nego samo i samo ljubav za vlastiti džep.
Nije to bilo lako vidjeti, prepoznati, konotirati… Pa intelektualno uzavreli Split tih ranih osamdesetih privlačio je najsnažnije intelektualne autoritete iz drugih Republika i Autonomnih Pokrajina a koji nisu u svojim lokalnim sredinama mogli objavljivati kritičke rasprave! Split je tada bio centar Jugoslavije i najdemokratičniji grad bivše države u kojoj se 1978. osnovao prvi gay disco, a 1985. i prava LGBT udruga.
Dobro upućeni sjetit će se, recimo, izuzetnog mislioca iz Slovenije Tarasa Kermaunera, koji je redovito držao predavanja u Splitu. A onda veliki šok kada sredinom osamdesetih sve se obrće na glavu i mnogi od splitskih kosmopolitskih intelektualaca postaju ono što su negirali i prezirali; nacionalisti, uskogrudi, fanatični, nasilni… i otkrivaju se kao “patvoreni frizerski kosmopoliti”, koji su “od izrazito konciliantnih ljudi, preko noći postajali fašisti,” za čiju je, kako kaže Kermauner, intelektualnu regresiju najodgovorniji Franjo Tuđman kao izraz provincijalnog, arhaičnog, barbarskog…
Upravo će ta šokirajuća transformacija splitske intelektualne scene i “arhaizirajuća mitologija dalmatinske povijesti” navesti mnoge da u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća započne svoja znamenita Pisma splitskom prijatelju u kojima će razbucati hrvatski nacionalizam i postati meta raznih propagandističkih i mrzilačkih pamfleta, koji nekako uvijek krenu kad nekome podastrete istinu. A ta istina, koja se proteže do današnjeg dana je da se hrvatski nacionalistički intelektualci još uvijek ne žele suočiti sa stvarnošću svog položaja i da odbacuju samokritičnu samorefleksiju. Još uvijek nisu sposobni za nju, čak ni njihovi najnapredniji pojedinci.
Karmauner genijalno pogađa suštinu: “splitski kosmopolitizam je propao kao stvar volje koja se nije usidrila u socijalnu grupu-narod”. To jedinstvo socijalne grupe i intelektualaca u našem vremenu došlo je do izražaja, kako kroz dogovorene osvajačke ratove, tako i kroz postratne politike u kojima kosmopolitizam ne postoji ni na koji način, već se etnički prostor i „duh koji raste” na tom prostoru, gradi i servisira kao početak i kraj svega. Uzmimo za primjer HDZ u kojemu i dvadeset pet godina nakon okončanja rata, ne postoji nikakva politika koja nadilazi, relativizira, kritizira politiku krvi i tla.
Vidljiva je ta arhaizirana ideologija “hrvatskog jedinstvenog prostora” kroz otvaranje duhovnog bojnog polja Rimokatoličke Crkve u Hrvata prema Dalmaciji pogotovo nakon dolaska HDZa i Franje Tuđmana na vlast 1990. Ta je ideologija dovela do novogodišnjeg Zakona o područjima županija gradova i općina 1992. u kojem se nasilno Dalmacija sasjekla na četiri dijela, a u Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi donesen istoga dana, Dalmacija izgubila sve ovlasti koje je imala od 1974. te na taj način postala zagrebačka provincija. Nitko od intelektualaca koji su dizali glas ranih 80ih, nije dignuo glas za spas Dalmacije. Osim male regionalne stranke Dalmatinske Akcije koja je doživjela bombaški napad na svoje prostore i svaku moguću degradaciju njenih članova, od deložacija do premlaćivanja u kazamatu u Lori.
Upravo iz toga huči logika nacionalizma koji misli da nije nacionalizam, koji traži da duh dalmatinstva bude zarobljen, sasječen zakonom, institucionaliziran i pohrvaćen. Takvo razmišljanje, takva nacionalistička piemontizacija Dalmacije pod svoje imperijalne šape onemogućava dovršetak razvoja RH na jedini pravedan način: da se svaka regija konstituira kao svijet za sebe, pri čemu svaka regija po sebi za sebe određuje u kakve će odnose stupiti sa drugim regijama. Ovakvo viđenje je neprihvatljivo za teritorijalno-sakralni nacionalizam i nacionalističke lige posttuđmanovskog antikosmopolitskog Zagreba koji svako dovođenje u pitanje ove latentne agresije, prije svega prema Dalmaciji, smatra antihrvatskom rabotom iako veće antihrvatske rabote od koruptivno-klijentelističko-kriminalnih radnji HDZa i drugih parlamentarnih stranaka nema. I zato je hrvatski nacionalizam konstrukcijska greška koja onemogućuje potpunu emancipaciju svih hrvatskih regija.
Neprihvatljivo je da i 27 godina nakon bacanja bombe u prostorije Dalmatinske Akcije, u Dalmaciji još nema političke stranke koja se nedvosmisleno bori za Dalmaciju, koja razvija politički program emancipacije Dalmacije od Zagreba, koja pušta Dalmaciju da živi sama sobom, koja priznaje agresiju Zagreba na Dalmaciju i koja poziva hrvatske stranke u Dalmaciji da politički relativiziraju Zagreb i započnu razvoj nove hrvatske paradigme prema Dalmaciji. Postoji inicijativa DDF koja se zalaže za sve navedeno, ali je klerikalni nacionalizam ušao u sve pore dalmatinskog stanovništva da se ponekad trud članova DDFa čini uzaludan. Dakle, tek kada se pojavi politički pokret koji će etički i politički materijalizirati vrijednosti i ideje Dalmacije, i koji će krenuti u potragu za istinom, a ne za novim porcijama mita, moguća je dalmatinska politička modernizacija i ekonomski progres. Toga nema ni na vidiku, jer se blokira put DDFu da iskaže istinu i zato rastu sumnje u dalmatinski politički kontigent. Ta blokada dovela do zastrašujuće činjenica da je Dalmacija danas jedina regija u RH koja nema svoju regionalnu stranku.
U Dalmaciji očito vlada razumijevanje za umor građana Dalmacije od višedesetljetne vlasti HDZa koja je opteretila dalmatinsko društvo klijentelizmom, korupcijom i organiziranim kriminalom. Stoga se ne može razumijeti blokiranje napretka inicijative DDF od strane građana Dalmacije umjesto da se uključe u aktivnosti te inicijative i od Dalmacije naprave dobro mjesto za život. To je razlog zašto postoji sve manje simpatija za postjugoslovensku mladež koja u HDZu ili SDPu ili nekoj trećoj klijentelističko-imperijalističkoj stranci koja se vodi iz Zagreba vidi utopijsku nadu za Dalmaciju. To nerazumijevanje znači i neprihvaćanje, jer apstrahiranje problema predstavlja, naročito sa stajališta Dalmacije, novu dionicu naivnosti, koja je za našu nesretnu regiju neoprostiv luksuz, na koji će se u budućnosti platiti enormno visoki porez.
Gađenje prema korumpiranoj vlasti se politički materijalizira razvojem snažnih, nezavisnih institucija koje u konačnici mogu dovesti i cijeli HDZ i cijeli SDP i sve ostale političke stranke na optuženičku klupu. Ipak, je li moguća Dalmacija osim kao hrvatski kadiluk ako je ključna struktura vlasti u SD županiji pod snažnim uticajem ljudi kao što je Blaženko Boban, koji je povodom rasprave o Zakonu o izmjenama zakona o lokalnoj samoupravi, uputio Dalmatincima nagnutim na zapad, riječi koje smrzavaju i svojim prijetećim tonom podsjećaju na čuvene Karadžićeve riječi o nestanku bošnjačkog naroda.
Sve su te samrtne, eshatološko-zločinačke ideje odnjegovane u skriptama nacionalističkih intelektualaca čiji je mitološki vokabular opijen imaginacijama o hrvatskoj Dalmaciji. Kada ne bi bilo te kontinuirane negacionističke imaginacije prema Dalmaciji, dalmatinski regionalistički pokret bila bi radosna vijest, jer vlast treba mijenjati čak i kad je najbolja. Ali koalicija HDZ-SDP nije za budućnost Dalmacije, zanemarimo sve ostrašćene navijačke suverenističke tekstove o Dalmaciji, naprosto je činjenica kako cjelokupna hrvatska politička scena nije ZA Dalmaciju, nije za njen razvoj kako bi pomogla ostatku RH da se razvije.
Snaga Dalmacije je istrošena kroz fašistoidno orgijanje unutar navijačkih skupina i beznačajnih koncerata kvazi dalmatinskih pjevača te istočnjačkih narodnjaka i kao takva ne stvara uvjete za promjenu njene tridesetogodišnje vlasti zasnovane na organiziranom kriminalu, korupciji, nepotizmu i klijentelizmu.
Kad bi vodeća politička stranka u Dalmaciji bila zasnovana na vrijednosnim izvorima koji su nasljeđe same Dalmacije, dakle, na regionalizmu i decentralizaciji, poštenju i kosmopolitizmu, a ne fašizmu kreirao političku volju dalmatinskog naroda, kakav bi divan dan mogla biti pobjeda takve stranke! Kakav bi to zamah bio za Dalmaciju, ekonomski, socijalno, duhovno i prostorno. Kakav bi to bio početak kraja vladavine nacionalističkih bagri i sanjajući početak kraja nacionalnih stranaka u postjugoslovenskom društvu! Dalmaciji malo fali za takav emancipacijski poduhvat. Toliko malo da se čini nemogućim unatoč inicijativi DDF.
To nemoguće u Dalmaciji postat će moguće kada ljudi shvate da je DDF jedina inicijativa koja danas postoji u RH, a koja je zasnovana na regionalnoj politici čistih ruku. I tako dolazimo do poante: lijenost nacionalističkog uma, povezana sa kulturom nerada, proizvela je vladavinu zlokobnog mita. Hrvatski geopolitički diskurs nacionalistički je mit u opreci sa stvarnošću i zbog te opreke nije moguće konstituirati jasan i trajan geopolitički poredak kosmopolitske orijentacije u Dalmaciji. Hrvatski nacional-imperijalizam naslijeđuju na najgori način nacističku nacionalističku matricu kao svoj uzor.
Lažni akademici, lažni intelektualci, lažni Europljani, lažni ljudi… desetljećima se u nedostatku duha pozivaju na „duh naroda“. I participiraju u eutanaziji Dalmacije. Pozivajući se na ono čega nema, ne moraju ništa raditi nego izmišljati povijest koja je dovela do ludih ideja, sada utjelovljenih u geopolitičkom kodu: hrvatski narod i hrvatski svijet. Nova metafora starih imperijalističkih ambicija. U Republici Hrvatskoj uvijek su na cijeni bili oni koji literarnu koncepciju povijesti pretpostavljaju onoj koja se odigrala. Ogledni primjer za to je falsifikat dalmatinske povijesti tiskan pod zanivom „Prošlost Dalmacije“ Grge Novaka. To je to o čemu je mudro zborio Taras u svojim Pismima splitskom prijatelju, apostrofirajući vlastitu tugu.
Comments