Piše: Roberto Carrara
U samoproglašenoj metropoli – Zagrebu još uvijek je najutjecajnija ekstremno nacionalističko-centralistička i rigidno državno-unitaristička elita.
U ovom trenutku potrebno je postizanje primjerenog strateškog dogovora ovlaštenih, demokratski izabranih i politički kredibilnih i legitimnih predstavnika Republike Hrvatske s prodalmatinskim inicijativama (DDF i Dalmatinski klub) o trajnim osnovama i načelima na kojima će se temeljiti država u koju se sve njene povijesne regije svojom voljom trajno konstituiraju. U osnove viševjekovne stabilnosti te buduće zajedničke i složene države treba ugraditi bit i načela toga dogovora koji se može zvati Povelja o trajnom ujedinjenju regija Dalmacije, Hrvatske, Istre, Primorsko-goranske regije i Slavonije u Republiku Hrvatsku. U tom dokumentu svakako mora biti usuglašeno kako se sve regije voljom svojih građana i građanki i naroda i nacionalnih zajednica, koji na njihovim područjima žive stoljećima, samokonstituirane u autonomne regionalne entitete, trajno ujedinjuju u zajedničku, međunarodno priznatu državu – Republiku Hrvatsku. Kao izrazito višenacionalna i multietnička zajednica, u kojoj je hrvatski narod većinski, Dalmacija ulazi u sastav te zajedničke države i prihvaća njezino ime, čime Hrvatskoj i na taj način priznaje povijesno pravo na državno-pravni i međunarodnopravni kontinuitet i subjektivitet, a time uvažava i težnje vojvođanskih Hrvata da s Hrvatskom trajno budu u zajedničkoj državi, ali i povijesne težnje Dalmatina i Dalmatinaca za autonomijom Dalmacije. Hrvatska kao regionalna jedinica priznaje Dalmaciji njena neporeciva i nepotrošiva povijesna prava – teritorijalni integritet, politički subjektivitet, punu ustavnu, teritorijalnu, monetarnu i fiskalnu autonomiju, pravo na vlastiti Ustav i konstitutivnu ravnopravnost u zajedničkoj državi.
Pretpostavka za oživotvorenje ovih korjenitih ustavnih reformi, kako bi to definirala Povelja, je promjena stanja kolektivne političke svijesti, prije svega svijesti hrvatskog naroda u Dalmaciji, i stvaranja takvog odnosa političkih snaga i u Hrvatskoj i u Dalmaciji, koji će učiniti stvarno prevalentnim aktivno zalaganje za takav sadržaj, dubinu i pravac ustavnih promjena i time im osigurati političku i izbornu pobjedu i puni demokratski legitimitet.
U samoproglašenoj metropoli – Zagrebu još uvijek je najutjecajnija ekstremno nacionalističko-centralistička i rigidno državno-unitaristička elita. Bili oni svjesni neminovnosti promjena ili ne, one će se dogoditi. To je zakonitost koju, kao nalog nezaustavljivog povijesnog procesa, ne mogu osujetiti nikakvi nazadnjački otpori. Ne treba zaboraviti kako se ponižavajući povijesni krah katastrofične tuđmanovske politike, koja je nažalost bila široko podržavana godinama od strane velike većine teško izmanipuliranog hrvatskog naroda, zbio na istom tragu. Tome je lavovski doprinos davala ista ta – u mitomansku svijest i sama ogrezla – hrvatska nacionalistička elita, koja je najodgovornija i za osmišljavanje, i za nadiranje, i za krah te politike.
Na prostoru bivše Jugoslavije, od osam njenih konstitutivnih entiteta i 24 povijesne regije, sedam je steklo status neovisnih država, a hrvatski vlastodršci uporno nastavljaju političkom prisilom i svakovrsnim manipulacijama negirati povijesna prava, regionalno-nacionalni identitet, politički subjektivitet, pa i pravo na postojanje Dalmacije kao samostalne geopolitičke regije i konstitutivnog entiteta Socijalističke Republike Hrvatske. To je drastično došlo do izražaja i prilikom višegodišnje halabuke zbog postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske Akcije i protuzakonitog uhićenja članova te stranke i nekih dalmatinskih novinara te njihovim premlaćivanjem u kazamatu u splitskoj Lori; gašenja splitskih satiričnih novina Feral Tribune..., kojim je Dalmacija dobila fasadnu i nadziranu, dakle – nelegitimnu vlast u sve četiri županije, kakva je jedino i moguća po slovu i zloduhu važećeg nedemokratskog Ustava RH. Paradoks je za anale povijesti državnog prava kako kampanja protiv Dalmacije i njenih stanovnika traje veše nego šesterostruko dulje od postojanja same Republike Hrvatske; od početka Ilirskog pokreta, u kojem su njegovi začetnici izmislili pojam ‘ilirske zemlje’ koji će se kasnije prekrstiti u pojam ‘hrvatske zemlje’, jer je njime trebao zatrti svaka pomisao na pokretanje dalmatinskog pitanja. Što je naravno nemoguće koliko i kontraproduktivno.
Sve je očitije kako je put kojim državu vodi aktualni vrh političke elite u RH, tu se prije svega misli na trenutno vladajući HDZ, ali ni predstavnici SDP-a i drugih stranaka nisu ništa bolji – oličen u isto toliko državnički nedoraslom i politički nedosljednom, koliko i od svojih bespućanskih otaca ovisnom Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću – put u novi povijesnu slijepu ulicu. To je, unatoč proeuropske retorike, kukavičja politika pomirenja talibanskog nacionalističkog mraka i kvazi europske demokratske nade, koja za rezultat ima dalje jačanje nazadnjačke ekstremne desnice, trijumf snaga i politike tzv. “razumnog tuđmanizma”, puzajući klero-nacističko-rojalistički puč, tešku degradaciju svijeta rada i razaranje srednjih slojeva, jednom riječju – uspješno dovršavanje one ekstremne velikohrvatske nacionalističke kontrarevolucije, čiji je ratoborni vođa i robusni bojovnik bio Franjo Tuđman.
Platforma prodalmatinskih inicijativa izražava autentičnu volju političkih i duhovnih elita svih naroda i svih subregija i područja, prema granicama od prije 1921., koje tvore Dalmaciju kao europski i mediteranski priznatu regiju i kao društvo prepoznatljivo i samosstalno zbog svoje osebujne povijesti, svoje multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i multinacionalnosti.
Unatoč svim otežavajućim okolnostima i subjektivnim teškim boljkama, samo prodalmatinski orijentirane političke snage, to su u ovim trenutku jedino inicijativa DDF i Dalmatinski klub, uz podršku demokratskih snaga regionalnog tipa iz drugih dijelova RH, mogu dovesti do nužnih promjena. A te su promjene sudbonosno bitne za samu Republiku Hrvatsku. Unatoč višedesetljetnih poraza koje doživljava centralistička politika, službena Republika Hrvatska od te politike ne odustaje, a koliko je ekstremni centralizam i rigidni unitarizam poguban za budućnost Dalmacije i same Republike Hrvatske u istoj mjeri urušava i demokratske promjene u RH. Od te pošasti najviše je stradao i danas strada narod u Dalmaciji.
Commentaires