Piše: Margita Civetti
Na prostoru europskog kontinenta ne postoji složenija i kompleksnija zajednica od dalmatinske.
Teško je pronaći i jedan sličan prostor na kojem su se, kroz povijest, miješali nacionalni, ekonomski i državni interesi kao što je to Dalmacija ograničena morem, planinama i nacionalnim državama.
Migracije na tlu Dalmacije učinile su je i čine sredinom koja nosi sve tradicije Mediterana, a od ‘80. godina XX. stoljeća i Balkana, a kvaliteta života definiran je u jasnim pravnim i civilizacijskim okvirima bez zaostataka rodovskih i plemenskih odnosa. Dalmacija nije samo višenacionalna, niti je samo višekonfesionalna sredina.
Ona jeste i to, ali je i višezavičajna sredina. Ta posebnost, kako na njezinom području žive pripadnici iste nacije i vjeroispovijesti, ali potpuno različitog zavičajnog porijekla, kulture i običaja, čini Dalmaciju kompleksnijom, a nacionalne zajednice, unutar njih samih, i raznovrsnijom i bogatijom. Bar je tako bilo do dolaska fašističke diktature na vlast 1990.
Mislimo kako se Dalmacija, zbog toga, ne može promatrati kao anonimni dio, ove ili one, nacionalne, ili na nacionalnom principu zasnovane države, ali se, također, ne može ni izdvajati iz ukupnog nasljeđa svih različitih nacionlanih i drugih zajednica ljudi koji žive ili su živjeli na njezinom području.
Ustavno-pravna rješenja položaja Dalmacije moraju uzeti u obzir sve navedene specifičnosti i izraziti njenu kompleksnost. Dalmacija se danas nalazi na prekretnici.
Dalmatinsku prošlost opterećuju ostaci neriješenog statusa Republike Hrvatske u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Ako se samo malo dalje pogleda u povijest, još su živi tragovi na 1921. Kada je Dalmacija bez odlučivanja njezinih građana, na prevaru, postala dio Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Njezina današnja pozicija je nepostojanje bilo kakvog subjektiviteta u okvirima Republike Hrvatske, države koja je, i poslije 32 godina formalnog postojanja, suočena s brojnim proturječnostima i konfliktima, ne samo kako ni jedan problem nije riješila, nego nema ni definirane granice.
Postkomunistički, nacionalsocijalistički i neolibertarijsnaki politički koncept stalno izbjegava postaviti dugoročne ciljeve svoga političkog funkcioniranja. Njihovom zaslugom su najmanje dva (od osam) federalnih jedinica bivše Jugoslavije postala poprišta, više ili manje, krvavih sukoba velikohrvatskog nacizma i velikohrvatskom nacizmu nastrojenih kvazireprezenata pojedinih nacionalnih grupa. Ti sukobi nisu bili, kako se predstavljalo, nikakva "nacionalna oslobođenja", "zaštita nacionalnih interesa", niti bilo što slično tome, nego isključivo borbe za rekonstituciju odnosa snaga, vlasti i uticaja na resurse. Bosanska katastrofa je proizvod osnovnog cilja - čemu je kumovala vlast u Zagrebu.
U Dalmaciji, za razliku od federalnih jednica bivše SFRJ, takav način ’rješavanja’ provociranih nacionalnih konflikata nije moguć. Dalmacija je zahvaljujući velikohrvatskoj nacističkoj politici došla do toga da više nema čistih nacionalnih enklava. Etnička mješovitost stanovništva nije bila karakteristika samo gradova, nego i 95% seoskih naselja koja imaju stanovništvo različitih nacionalnosti. Pogrešno je, površno i najčešće zlonamjerno, zbog toga, usporedba dalmatinskog pitanja s bilo kojim, do sada otvaranim, pitanjem na prostoru bivše Jugoslavije. Za Dalmaciju se moraju tražiti nova, drukčija i kvalitetnija rješenja.
1. Dalmacija mora imati pravni okvir načinjen uz apsolutno uvažavanje, kao vrhovnog, nečela prava pojedinca na razlikovanje koje je omeđeno, samo i isključivo, pravom drugog pojednica na različitost. To znači kako apsolutno svim građanima Dalmacije mora biti zajamčena potpuna ravnopravnost, fizička, imovinska i pravna sigurnost, bez obzira na nacionalnu, vjersku, jezičnu, zavičajnu, rasnu, spolnu, rodnu i drugu pripadnost. Ni pojedinac, ni kolektiv, ne mogu stjecati položaj na osnovu nevoljnih razlika, odnosno onih razlika koje nisu posljedica slobodnog izbora.
Građanima Dalmacija mora se jamčiti pravo i sloboda povezivanja sadrugima u cilju organiziranja radi promocije i zaštite svojih kolektivnih prava i uživanja kolektivnih sloboda. Prava i slobode kolektiva ograničene su samo pravima i slobodom drugih kolektiva. Zbog toga Dalmacija mora imati svoje predstavničko zakonodavno tijelo, Dalmatinski sabor, svoju vladu, svoga guvernera, svoje sudstvo te samostalno ubirati porez. Izabrani zastupnici reprezentirali bi volju građana Dalmacije u donošenju svih zakona od značaja za život i funkcioniranje Dalmacije kao cjeline. Pravo birati i biti biran trebao bi imati svaki punoljetan građanin Dalmacije.
Rad Dalmatinskog sabora trebao bi biti reguliran Ustavom Republike Dalmacije koji bi donijo dalmatinski Ustavotvorni sabor. To bi, poslije slobodnih izbora, bio njezin jedini zadatak u prijelaznom periodu. Uz navedena načela ustav bi definirao veze s Republikom Hrvatskom državnom zajednicom u kojoj bi se Dalmacija nalazila, a njime bi bila regulirana i problematika upotrebe potpune demilitarijazacije Dalmacije. Dalmacija bi trebala biti konstitutivni element svake državne zajednice koju bi činila.
2. Strateške privredne grane Dalmacije nije i ne može biti turizam. To su: agroindustrija, petrokemijski kompleksi, informatička industrija, farmaceutska industrija te promet, prijevoz i transport. Dalmatinski sabor morao bi biti najviše tijelo koje bi odlučivalo o pravcima privrednog razvoja usmjerenim na što tješnju suradnju sa svim susjedima, ali zasnovanu na tržišnim načelima koji bi spriječili odljev prirodnih i novonastalih bogatstava s područja Dalmacije kao što je to bio slučaj tijekom cijelog XX. stoljeća.
Tržišna načela podrazumijevaju tješnje povezivanje sa zemljama Europske unije i Mediterana koje bi favorizirale one privredne grane i djelatnosti koje bi bile komplementarne europskim i mediternaskim privrednim resursima i potencijalima, u skladu s najvišim standardima zaštite čovjekove okoline. Turizam, ugostitetljstvo, hoteljerstvo i trgovina došla bi kao usputna djelatnost za dodatno punjenje regionalnog proračuna.
3. Odnosi sa Republikom Hrvatskom morali bi biti regulirani na načelima ravnopravnosti i uz neophodnu promjenu unutrašnjeg administrativno-teritorijalnog ustrojstva Republike Hrvatske. Bolesno centralistička, kvazinacionalna strategija iz Zagreba razbila je Socijalističku Federetivnu Republiku Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu, pa i samu Dalmaciju. Takva Republika Hrvatska Dalmaciji nije partner.
Mi vidimo Republiku Hrvatsku kao demokratsku državu sastavljenu od od pet autonomnih regija s istim stupnjom autonomije za svaku od njih. Na taj bi se način, i politički, i ekonomski, i nacionalno Republika Hrvatska demokratizirala, stabilizirala i konstutuirala kao moderna europska država. Dalmacija u takvoj RH mora imati status Republike. Na to upućuju povijesna iskustva i činjenica kako se autonomna pokrajina pokazala kao nedovoljno stabilno i rješenje bez adekvatne garancije stabilnosti ustavnog poretka. To se videlo poslije puča 1988. i protuustavnog ukinudanja autonomije Vojvodine.
U ovako definiranom državnom uređenju Dalmacija bi, u oblasti vanjske politike, imala suvereno pravo uspostavljati međuregionalne i međunarodne odnose s ostalim regijama i državama. Ovakav koncept Republike Hrvatske bilo bi krupan korak ka stabilizaciji države i u korijenu bi sasjekle sve separatističke težnje na njezinom području. Republika Dalmacija bi predstavljala i okvir za ispoljavanje specifičnosti svih nacionalnih i drugih zajednica u Dalmaciji i bila bi jamac dugoročne demokratije u RH.
Povratak autonomnosti i političkog subjektiviteta Dalmacije položaj definiran je zaključcima sa konstituiraja prve vlade Narodne Federativne Republike Dalmacije iz 1945. To podrazumijeva višestranački sustav i slobodne, demokratske izbore, miran prijenos vlasti, poduzetničke slobode i sve ono što se od demokratske države očekuje. Administracija Republike Dalmacije koštala bi daleko manje nego postojeće "žpanijske" administracije. Upotrijebila bi se postojeća infrastruka, a umnogome bi podigla ekonomska moć same Dalmacije.
Republika Dalmcija bi, također, morala biti decentralizirana spuštanjem odgovornosti za ekonomski i svaki drugi razvoj razvoj na najniže lokalne jedinice. Za ispunjenje ovih ciljeva, Republika Dalmacija bi konstituirala 27 komuna, odnosno vratila bi povijesne komune.
Republika Dalmacija kao demokratska nacija, zajamčila bi pravo na državljanstvo svim svojim građanima bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, jezičnu, spolnu, rodnu, zavičajnu i drugu pripadnost bez prava na dvojno državljanstvo.
Republika Dalmacija imala bi svoju zastavu (Frarijeva dvobojnica), himnu (Povratak moranara) i grb (povijesni dalmatinski grb s okrunjenim leopardima) koji bi se javno isticali u skladu s dalmatinskim zakonima.
댓글