Dvije su stvari po kojima Dalmacija predvodi u Republici Hrvatskoj. Prva je da je to najveća regija u toj državi, druga je što je, istovremeno, i najsiromašnija regija i to ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i u cijeloj Europi sa stopom siromaštva od 89%.
Dalmacija je do 1990. godina bila najbogatija regija na Mediteranu. Sada bi to područje trebalo biti od posebnog državnog interesa, no Vlada u Zagrebu ne reagira. Prevedeno – bez dotacija države mnoge dalmatinske općine i gradići praktički bi nestale jer ne bi bilo sredstava za osnovno funkcioniranje.,
Zajednička sudbina preživljavanja
U Dalmaciji se uglavnom preživljava od socijalne pomoći. Gotovo 90% stanovnika živi od socijalne pomoći ili od naknade za nezaposlene ili su na minimalcu. U ono malo ljetne sezone što imaju, drugi im kradu posao, jer Slavonci imaju pravo prednosti zapošljavanja na sezonski rad diljem dalmatinske obale. Stanovništvo Dalmacije je staro, preživljava od niskih mirovina i socijale. Tek mali dio proizvodi. Rade uglavnom trgovine i kafići. I lijepo bi bilo ovdje živjeti, da se ima od čega.
Do rata, Dalmacija je bila najrazvijenija regija na Mediteranu. Iza leđa su joj bili i Catalonia i Occitanija, danas na vrhu ljestvice najrazvijenih mediteranskih regija. do rata, samo u Kistanju otvorene su tvornice, kao što je: namještaja Jadran ili tvornice vijaka TVIK, u kojima je radilo blizu 1.000 ljudi.
Onda je došla 1990. Agresivna medijska kampanja protiv Dalmacije ide to krajnjih granica uništavajući ne samo tvornice već i živote 985.000 stanovnika koliko je Dalmacija tada brojala. Počeo je i masovni egzodus mladih i obrazovanih ljudi srednje dobi. Neki su istjerani iz svojih kuća, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijed. U Dalmaciju se počinje sve više useljavati Hercegovci i katolici iz Srednje Bosne.
Mladih još nešto ima, ali posla nema
U prvom valu, uglavnom do 1993. godine, samo u Split, stiglo je 4350 obitelji. Drugi val, koji je trajao od 1995. do 2000. doseljavanja donio je Janjevce i više od 50.000 Hercegovaca i Srednjebsanaca, a treći val, od 2003. do 2011. još 20.000. Četvrti val, zaustavljen je promjenom vlasti 2011. godine, što je dobro jer je doseljeno i previše onih ljudi koji, umjesto da se prilagođavaju dalmatinskom mentalitetu i identitetu čine sve da se pobalkaniziraju Dalmaciju. Nakon izbora 2015. svjedoci smo petog vala useljavanja koji nam je donio još 20.000 katolika iz Bosne i Hercegovine.
Ovo je dokaz kako je naseljavanje građana Bosne i Hercegovine u Dalmaciju politički motivirano.
Istovremeno, samo u zadnjih par godina iselilo se nešto više od 250.000 stanovnika Dalmacije. Tako je završio život u regiji koja ima naziv zlatna – tvornice ne rade, gospodarstvo je potonulo, a Dalmacija je postala socijalni slučaj.
Ana Novak, 22-godišnja Makaranka, kaže da mladih ljudi ima. Demografija ovdje nije toliki problem. Split i Solin su godinama na vrhu živorođene djece u Dalmaciji. No, posla - nema. Sve manje obitelji upisuje svoju djecu u srednju školu i na fakultet. Ana je studentica u mirovanju – zbog loše financijske situacije nije mogla nastaviti studij u Splitu. Nada se da će jednog dana nastaviti studirati.
Do tada, kao i mnogi mladi, gleda kako otići u inozemstvo. Odselile su se proteklih godina, kaže, čitave obitelji, uglavnom u Italiju, Francusku, Kataloniju, Švedsku, Dansku, Norvešku i Švicarsku. Od socijalne pomoći od nekoliko stotina kuna po članu obitelji ne može se živjeti.
“Sedmeročlana je obitelj moja, nitko ne radi. To što radimo sezonski jednostavno nije dovoljno za pokriti sve troškove kroz cijelu godinu, da bi išao na faks, studirao. Žalosno je što radimo sezonski samo u Kistanjama, jer nam ne dopuštaju da dođemo do mora. Tamo su sve Slavonci. Željni smo raditi i željni smo zarađivati. Zašto nam država to ne dopušta? Ako je već tako, ako nam se ne dopušta da radimo, smatram, da bi država trebala omogućiti neka sredstva.”, kaže nam njen kolega, također 22ogodišnji Antun Glasnović iz Kistanja.
Svi, kažu nam Ana i Ante, zajedno trpimo, osim rijetkih pojedinaca, članova koalicije HDZ-SDP, koji su zaposleni u javnim ustanovama.
Sezonski rad financira par mjeseci života
“Ne valja ništa. Obrta ima nešto, ali sve je to sezonski. Većina se bavi trgovinom. Oni koji imaju sreće raditi sezonu, kad ista završi preživljavaju od onog što su zaradili za vrijeme sezone. Ima nešto malo zemljoradnika, sad su se neki počeli baviti smiljem, nešto sitno. Ali nemaju novaca za uložiti više”, kaže Antunov prijatelj Nikola Golomejić.
Nikola kaže da ne radi ni staro ni mlado. Kriva je, kaže,prije svega državna vlast”.
Veliki problem je i prometna nepovezanost – mnoga naselja nemaju čak ni liniju s županijskim središtem. To onemogućava razvoj – ne može se na posao izvan mjesta, u školu ili fakultet u veće gradove, stariji i bolesni u bolnicu…
“Nemamo vezu za Šibenik, za Zadar imamo neku, umjesto vlaka što idu autobusi. To je sve jednom dnevno. Djeca koja idu u Zadar u školu ili u Šibenik moraju stanovati tamo, ne mogu putovati, nemaju čime, nema povezanosti. Tko nema svoj prevoz ne može nigde da mrdne”, kaže Biljana, iz Oklaja.
Nekompetencija i nezainteresiranost
Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u Dalmaciji živi 879.000 stanovnika, što je za oko 100.000 stanovnika manje nego 1991.
"Ta razlika je možda i veća, jer znamo da su popisi 2001. i 2011. lažirani. Ali i da je točna ta razlika, uz oko 150,000 doseljenih iz BiH, Janjeva, Vojvodine i Crne Gore, Realno je reći da se broj starosjedilaca koji su odselili iz Dalmacije najmanje 250,000", objašnjava nam vanjski suradnik DDFa, Ivor Morosin koji je i sam morao otići, a koji predbacuje nekompetenciju, nečinjenje i nezainteresiranost za razvoj Dalmacije zbog čega, kako kaže, u posljednjih 30 godina nije proveden nijedan jedini razvojni projekt.
Također smatra da je pri zapošljavanju u javnim ustanovama prisutna protekcija pripadnika članova određenih političkih stranaka, prvenstveno HDZa, a općenito na djelu opstrukcija aktivnosti starosjedilaca kroz nestipendiranje studenata, izostanak aktivnosti na polju plasiranja proizvoda lokalnih obrtnika, odnosno umrtvljivanje gospodarskih procesa…
A Dalmacija je, kaže, neotkriveni biser u čemu treba vidjeti šansu, ‘skupiti glave’ i u dobroj namjeri zajedno raditi u pravcu razvoja.
Neotkriveni biser
“Mi vidimo da bi se kroz razne resore ovdje moglo jako puno toga promijeniti i jako puno napraviti. Uzmino samo za primjer Kistanje. Tamo imamo rimski vojni logor Burnum, koji je prošle godine službeno posjetilo 8.000 turista. Tri stotine metara dalje su najveće vodene kaskade u Republici Hrvatskoj – Manojlovački slap od 95 metara – tu je i glasoviti pravoslavni manastir Sveta tri jerarha. Kistanje ima turističkih potencijala. Blizu je i otočić Visovac na rijeci Krki na 20 kilometara, 15 kilometara od Kistanja je Roški slap”, nabraja Morosin i nastavlja, "Kistanje se, pored toliko potencijala guši u nesnosnom siromaštvu. Ali, ne samo da tako malo mjesto može živjeti od turizma, ono bi moglo živjeti i od proizvodnje. Zašto se ne obnovi tvornica namještaja Jadran i tvornica vijaka TVIK?"
Morosin odbacuje tvrdnje prema kojima je uzrok siromaštva “često povezan s niskom obrazovnom razinom, ograničenim mogućnostima zapošljavanja i uskim, odnosno zastarjelim znanjima i sposobnostima, što je posljedica i dugotrajne ovisnosti o sustavu socijalne skrbi. Da ima posla, kao što je bilo do 1990. ljudi bi radili, zarađivali i ostajali na svome škrtom kamenu, a ne bi tražili sreću u Norveškoj ili Kataloniji”.
Kaže kako su mladi ljudi u Dalmaciji završili najmanje srednju školu i žele raditi te ga takve tvrdnje i slične tvrdnje i nečinjenje navode da zaključi kako državne vlasti imaju cilj da se stanovništvo Dalmacije krene još masovnije iseljavati. U rješavanju problema siromaštva u Dalmaciji moramo krenuti od realne brojke, prema kojoj se u Dalmaciji smrzava 315.000 ljudi, jer sebi ne mogu priuštiti niti jedan oblik grijanja.
Comments