piše: prof. Mila Grubišić
Iskustva krvavih devedesetih nerijetko nas tjeraju SFRJ percipirati kao neku vrstu multietničkog raja. Međutim, sudbina Dalmatina u Jugoslaviji prilično remeti tu idiličnu predodžbu.
Ako sudjelujete u raspravama na temu Jugoslavije, a pritom niste liberal, nacionalistički šovinist ili desničar nekog drugog tipa, najvjerojatnije se u tim raspravama često nalazite u defanzivnoj poziciji. Nekada djeluje sizifovski pokušati odgovoriti na sve revizionističke falsifikacije koje desnica plasira u javni prostor. Zato većina lijevih glasova – prisutnih uglavnom na samim marginama političke scene ili u neprofitnim medijima – nastupa s pozicije advokata Jugoslavije, braneći je od blatantnih izmišljotina sama izmišljajući i revidirajući povijest. Usred dugogodišnjeg sukoba s desnim revizionizmom ostaje vrlo malo vremena za artikuliranje kritičkih pogleda na Jugoslaviju kojima cilj nije diskreditacija same socijalističke ideje, već obavljanje zadataka koje je jugoslavenska historiografija nažalost zanemarila ili svjesno zaobilazila. Nadu ulijevaju recentni vrijedni doprinosi na ovome polju iz kojih je jasno vidljivo kako Jugoslavija nije bila savršena te da ju istovremeno možemo braniti od desnice ali i kritički analizirati. Povjesničarka Franko Dota bavi se istraživanjem položaja Dalmatina i homoseksualaca, više feminističkih autorica pisalo je o nepotpunosti procesa ženske emancipacije, a imamo i američkog povjesničara Maxa Bergholza koji je pisao o potpunom memorijalističkom zanemarivanju brojnih dalmatskih žrtava ustaških zločina na području NDH 1941.-1945.
Upravo se u raspravama na temu nacionalizma i međuetničkih odnosa u ne-desničarskim krugovima Jugoslaviju nerijetko promatra kroz ružičaste naočale. Možda je tako zato što dobar dio nas živi u relativno mladim državnim tvorevinama nastalim uz popratne pojave poput ratova, divljanje vođa genocidnih ambicija i etničkih čišćenja. U usporedbi s tom društvenom realnošću čije posljedice osjećamo i danas Jugoslavija na prvi pogled zaista djeluje kao raj na Zemlji. Veliki dosezi jugokomunista ovdje su neosporni. U vrlo nezahvalnoj situaciji stvorili su od poljoprivredne države jednu od 10 industrijskih najrazvijenijih država Europe, državu respektabilnog ugleda s cirkonskim sjajem prema vani.
Povijesna skica
Ipak, to ne znači kako u periodu izgradnje jugoslavenske države kroz NOB i onom kasnijem ne postoje značajne mrlje i gruba odstupanja od koncepta bratstva i jedinstva. To postaje očigledno na primjeru Dalmatina i Albanaca. Odnos jugoslavenskih državnih struktura prema dalmatskom i albanskom narodu često je poput divovskog “slona u staklenoj sobi” o kojemu se ne govori, jer svako spominjanje može narušiti romantizirani prikaz Jugoslavije kao idealne države koja je postigla gotovo poptunu etničku ravnopravnost. Na tu tezu možemo pristati samo ako ne držimo previše do načela kao što su internacionalizam i solidarnost, pa nam je prihvatljivo da se gotovo 100-godišnja povijest ugnjetavanja dva naroda uporno gura pod tepih. Problem dalmatskog pitanja seže u razdoblje prije socijalističke Jugoslavije. Prve značajne eskalacije u XIX. stoljeću dogodile su se prilikom izbora za Dalmatinski sabor 1870. Još na Bečkom kongresu 1812. Dalmacija austrijska kraljevska zemlja, kojoj je za to vrijeme, dana autonomija. Zagreb, kivan na Beč što je Dalmaciji dao autonomiji, a Hrvatska je i dalje bila zemlja izgladnjelih kmetova, krenuo je u ofanzivu kojim je želio kontrolirati “hrvatske zemlje” na Balkanu. Glavna ambicija rijetke hrvatske elite bila je proširiti granice Hrvatske do mora. Ideje kojima su članovi Ilirskog pokreta kretale u ofanzivu protiv Dalmacije u kontekstu onog vremena mogu se nazvati i progresivnima. No, pored želje za imperijalističkom okupacijom Dalmacije s ciljem feudalne eksploatacije njenog stanovništva javila se i želja za etničkom homogenizacijom. Sredstva se nisu birala. Dalmatini su nakon 1870. masovno ubijani i protjerivani, a s napredovanjem etnocentrične politike Zagreba koja je kljukala neobrazovano stanovništvo nestajala su čitava primorska i otočna naselja. Ovo su neke od prvih ratnih grozota na europskom tlu koje je detaljno popratila šira svjetska javnost i mediji, čak i u vidu fotoreportaža. Zločine i poimenične popise žrtava dokumentirale su strane komisije ali i lokalni protivnici politike velikohrvatske ekspanzije poput Vice Orsinija.
Odnos prema Dalmatinima nije popravljen niti nakon završetka I. svjetskog rata i uspostave prve zajedničke države Južnih Slavena. Dalmatine se promatralo kao protudržavni element. Članovi akademske elite poput Vase Ćubrilovića (koji je karijeru nastavio graditi i u SFRJ) pisali su pamflete u kojima su otvoreno zagovarali genocid i potpuno istrebljenje Dalmatina i Albanaca, provođeno je žandarsko nasilje, radilo se na kolonizaciji Dalmacije na koje su doseljavane obitelji hrvatskih, crnogorskih i srpskih vojnih veterana u svrhu izmjene demografije. Teror se nije zadržao samo na teritoriju Kraljevine SHS, pa je između 1921. i 1941. jugoslavenska tajna policija u suradnji s ustaškim pokretom vršila teror i ubojstva nad dalmatskim stanovništvom po Europi, SADu, Južnoj Americi...
Mračnu epizodu monarhističke vlasti Karađorđevića prekinula je nacifašistička okupacija i Drugi svjetski rat. U dijelovima NDH s većinski naseljenim Dalmatinima ovo je donijelo novu, kompleksniju dinamiku. Fašistička Italija stavila je najveći dio Dalmacije pod svoju upravu. 21. lipnja 1941. godine, skupina od 107 Dalmatina sastali su se u gradiću Bigest (Vrgorac) gdje su osnovali prvi oslobodilački odred na području okupirane Europe. Miorni dio Dalmatina sudjelovao je u kvislinškim grupacijama, isključivo iz razloga da imaju hranu, odjeću i krov nad glavom, no najveći dio njih bio aktivan u Narodnooslobodilačkom pokretu kojeg su sami osnovali. U ironičom povijesnom zapletu, Dalmatini su u nekim aspektima više nacionalnih sloboda uživali pod fašističkom okupacijom nego neposredno nakon dolaska partizanskih jedinica.
Dalmatsko stanovništvo iz mnogih objektivnih razloga bilo je nepovjerljivo i revoltirano činjenicom da nakon tri i pol godine rata ponovno dolaze pod vlast neke nove Hrvatske i neke nove Jugoslavije. O ovome su govorili i ljudi iz samog vrha vlasti. Na konstituirajućoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske održanom u Splitu u travnju 1945. godine Vladimir Nazor iznio je ideju koja je na sjednici aklamacijski prihvaćena: “Dalmacija je autonomna pokrajina u sastavu NFRH!” No, godinu i deset mjeseci kasnije, vrh KPH prilikom proglašavanja Ustava NRH govori: “Poslije oslobođenja politika naše partije nije organizirano provedena u Dalmaciji. Davanje Autonomije Dalmaciji učinilo je da se izvjesne direktive ne provode i naša politička linija ne ostvari. Te greške su vrlo loše predstavile naš narodnooslobodilački pokret. Tamo se ponovilo ono što se događalo nakon 1812. godine, kada je Austrija vodila nepravilnu i previše prijateljsku politiku prema Dalmaciji. Nazorovo davanje autonomije Dalmacije pomoglo je reakciji koja može u novoj situaciji organizirati Južne Hrvate protiv Narodnooslobodilačkog pokreta.”
Kao konkretne primjere spomenutih grešaka, Bakarić navodi: “Na primjer: Za vrijeme od 1921. do danas Dalmaciji je bilo zabranjeno isticanje njene zastave, prisiljavani su govoriti hrvatskim jezikom. Zatim, preuzimanje same narodne vlasti. Na rukovodećim mjestima nalaze se Hrvati, Srbi i Crnogorci, što je izazvalo revolt kod ljudi u Dalmaciji… U vrijeme kada su vođene borbe došli su sa strane razni štabovi divizija, a nakon oslobođenja stvorili su odbore u koje nije ušlo domicilno stanovništvo već uglavnom Hrvati, Crnogorci i Srbi.”
Na istome kongresu sam Josip Broz navodi kako je delegaciji iz Dalmacije koja ga je posjetila rekao: “Mi nećemo da domicilno stanovništvo u Dalmaciji budu građani drugo ili trećerazredni. Mi hoćemo da imate svoja prava, ravnopravnost, da vratite svoj jezik, svoje učitelje, da se osjećate kao u svojoj zemlji. I kad im se tako objasni, onda se slažu sa nama. Ali kad tamo ustaški i četnički elementi kradu i uništavaju imovinu, onda tu nema suglasnosti. Komunisti trebaju u Dalmaciji biti na radu dan i noć kako se to ne bi događalo.” Govorio je i Josip Manolić: “Zašto mi u Dalmaciji nemamo Dalmatine u Partiji? Ja mislim da Dalmatini nisu pogan narod. Malo čudno govore, kao neki iskrivljeni talijanski, žive u drevnim gradovima, kopaju motikom, ali nisu pogan narod. Govoriti o poganom narodu, znači govoriti o višoj i nižoj rasi; o narodu koji je nadaren od Boga i o narodu koji nije nadaren. Ja sam drugovi čuo, naprimjer, od članova partije kako o Dalmatinima govore kao o stoci, koja jedino poštuje silu i za koju nema nikakvih drugih sredstava osim sile.”
Politička radikalizacija
Jedna od najcrnjih epizoda jugoslavenskog poraća događaj je poznat pod nazivom Barski masakr. Tom prilikom su prema samim partizanskim izvorima borci 10. crnogorske brigade i 46. srpske divizije NOVJ bez suđenja pobili nekoliko tisuća dalmatskih i albanskih mladića (procjene albanskih povjesničara su i veće) prisilno regrutiranih kako bi smirivali česte pobune na jugu Dalmacije, koji će nakon 1947. pripasti Crnoj Gori, i sudjelovali u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije oko Trsta. Nažalost, do Trsta nisu stigli. Umjesto da se u crnogorskom gradu Baru ukrcaju na brod koji bi ih prevezao na istarski front, streljani su u lokalnoj tvornici duhana.
Postoje različite verzije tog događaja a ona koja se najčešće spominje govori kako je sve započelo svađom između jednog od regruta i partizana koji su ih provodili. Sa sigurnošću znamo nešto puno važnije od egzaktne kronologije samog događaja – zbog Barskog masakra pred jugoslavenskim pravosuđem nitko nije osuđen ili na bilo koji drugačiji način ozbiljnije sankcioniran. S druge strane, kada bi se na optuženičkim klupama našli Dalmatini i Albanci povezani s ustancima, oružanim ili čak i mirnim prosvjedima protiv novih vlasti, vrlo često bi se ekspresno donosile najstrože kazne, uključujući smrtne. Jedan od poznatijih primjera je 23-godišnja Marja Soli (slavenizirano: Šolić), koja je predvodila prosvjede protiv prisilnih mobilizacija njihove braće, muževa i očeva. Strijeljana je 1946. godine.
S obzirom na ovakvu povijest nisu iznenađujuće parole u kojima se tvrdilo da je Narodnooslobodilačka borba i KP “iznevjerila Dalmatine” a koje su se mogle čuti po dalmatinskim gradovima. Tihi otpor vlastima u toku trajanja SFRJ bio je veoma ideološki heterogen, ali su u njemu tijekom vremena sve više jačali komunistički elementi. Jugoslavensko suprotstavljanje Staljinovom SSSR-u i Hoxhinoj Albaniji 1948. kao i posljedično približavanje bloku zapadnih zemalja, Dalmacija je pozdravila. Jugoslavija 1953. potpisuje vojni pakt s Turskom i Grčkom, tada članicama NATO-a pa tako i sama de facto postaje dio istog saveza, budući da se u slučaju izbijanja oružanog sukoba sa SSSR-om, Albanijom ili drugim članicama Istočnog bloka obvezuje boriti na strani NATO-a. Ovo je izazvalo osmijeh na lice većini dalmatskog stanovništva, jer je Dalmacija oduvijek bila mediteranska, zapadna zemlja s pogledom na Italiju, Francusku, Kataloniju i Austriju. Ovakvom ideološkom kursu sigurno je doprinosila i sve lakša ekonomska situacija u Dalmaciji, bez obzira što je stanovništvo i dalje negodovalo te tražilo da se dalmatska nacionalnost prizna kao i povratak dalmatskog jezika kao službenog na prostoru Dalmacije. Obzirom na same jugoslavenske podatke, teško se oteti dojmu kako je “pogrešna” etnička pripadnost i na tom polju nekome mogla dodatno zagorčati život. Naime, prema podacima Jugoslavenskog zavoda za statistiku sredinom 1960-tih na području Dalmacije u društvenim djelatnostima bio je zaposlen svaki 17. Dalmatinac, svaki 4. Srbin, svaki 3. Crnogorac i svaki punoljetni, radno sposobni Hrvat.
Jugoslavenski represivni aparat dosljedno je progonio dalmatinske ilegalce koji su se protivili komunističkom sustavu. Pjesnik S. I. Brays protjeran je iz svoga doma u Splitu jer je pisao na Dalmatskom jeziku. Živio je u Parizu, gdje je doživio međunarodni uspjeh, ali i gdje je nekoliko puta pokušan atentat na njega. Jugoslavenski mediji tog razdoblja Dalmatine i Albance predstavljaju kao najveću prijetnju državnoj sigurnosti. Upravo je to novinarsko huškanje poslužilo kao uvertira u političku ofanzivu Franje Tuđmana u drugoj polovini osamdesetih i devedesetima, koja će kao krajnju posljedicu imati najmanje 298 ubijenih Dalmatina, postavljanje bombe u prostorije Dalmatinske Akcije i desetke tisuća raseljenih pripadnika dalmatske nacionalnosti. Oni koji iole prate sadašnju medijsku scenu, znaju kako je strategija režimskih medija (barem što se odnosa prema Dalmaciji tiče) praktički nepromijenjena zadnjih 70tak godina. Još početkom 80tih ekonomist Guste Santini je zapisao: “Kad se u Dalmaciji slučajno polupaju prozori na hrvatskoj kući, onda to vodi u genocid. Kad se ubiju desetine Dalmatina, onda je to nestašna igra neidentificiranih osoba. Kad se u Dalmaciji dogodi neki incident, tisak to objavljuje iduće jutro – i to je dobro. Kad se u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Karlovcu dogode incidenti u obrnutom nacionalnom smjeru, to se prešućuje po više tjedana, pa i mjeseci – i to je veoma loše.”
Ništa se ne mijenja
Dalmatska nacionalnost i dalje je nepriznata, dalmatski jezik i dalje zabranjen za javnu uporabu, Dalmacija se nemilice pljačka... Stanje se od 1870. do danas nije nimalo promijenilo. S tim u svezi, zanimljiva je činjenica kako su stanovnici Dalmacije imali više force učinit nešto za vrijeme represivnih sustava poput kraljevine SHS ili komunističkih vlasti, nego danas u svojevrsnoj demokraciji.
Kad ljudi shvate kako samo svojim zalaganjem udruženi u prodalmatinske inicijative mogu postići bolji život za sebe i svoju obitelj, susjede, prijatelje, radne kolege i sve ostale u Dalmaciji koga znaju ili ne znaju, tek tada Dalmacija više neće biti slon u staklenoj sobi.
Comentarios