Piše: Mirko Galić
Biti svjestan svoga dalmatinstva i pritom priznati je kao takvu, sebi i drugima, prakticirati je, imati odnose s drugim ljudima svjesnima vlastitog dalmatinstva, ne mora nužno značiti i prestanak autodalmafobnih manifestacija.
Put do potpune sinteze identiteta uključuje i preuzimanje političke odgovornosti i opće pozicioniranje u odnosu na uvjete i okolnosti sustaca unutar kojeg živimo. Ovakva struktura i način propitivanja identiteta ne mora se odnositi samo i isključivo na dalmatsku zajednicu. Ovo se može interpretirati i kao odnos pojedinca/pojedinke i opće političke kulture u bilo kojem drugom kontekstu. U odnosu na autodalmafobiju to bi značilo osvještavanje bitnosti političke validacije dalmatskog/dalmatinskog identiteta. Političko u ovom kontekstu ne podrazumijeva isključivo pravne regulacije ovih pitanja, nego način preispitivanja sveopćih društveno-kulturnih standarda.
Internalizirana dalmafobija ili autodalmafobija podrazumijeva proces u okviru kojeg internaliziramo, usvajamo, prisvajamo i manifestiramo stavove i mišljenja dalmafobne prirode, primarno prema sebi, vlastitom nacionalno-regionalnom identitetu koja ne pripada normiranom hrvatskom političkom spektru, ali također i prema drugim za koje pretpostavljamo ili znamo da su primjer nenormiranog političko-nacionalno-regionalnog identiteta. Pod pojmom nenormiranog identiteta podrazumijevamo sve oblike nacionalno-regionalnih identiteta koji ne pripadaju zakonski ili na bilo koji drugi način normiranom političko-nacionalnom identitetu, odnosno podrazumijevamo sve ljude koje nisu dijelom dominantne političke strukture.
Dalmatini, etnički stanovnici Dalmacije romansko-latinskog porijekla, i Dalmatinci, osobe slavensko-ilirskog porijekla koji se regionalno izjašnjavaju, nisu izolirana komponenta, nego su dijelom društva koje ima izražene dalmafobne stavove, te svojom zgrčenom normalizacijom odnosa Hrvata prema Dalmaciji kao jedinog ispravnog puta daje definiciju političkog, pa i identifikacijskog standarda u okviru kojeg se odgaja, odrasta i živi.
U periodu kada regionalni i nacionalni identitet, odnosno dalmatinstvo, naiđe na spoznaju, pa i onu najmanju, dolazi do reprezentacije prethodno usvojenih dalmafobnih stavova. Kako živimo unutar pohrvaćenog političkog standarda, ovo je izazov s kojim se susreće veliki dio dalmatske i dalmatinske zajednice, a naročito unutar konteksta. Internalizirane, usvojene stavove jako je teško prije svega racionalizirati, prepoznati i mapirati, te je u odnosu na to prilično teško suočiti s vlastitom autodalmafobijom.
Različite su varijante, intenziteti i načini manifestiranja autodalmafobije. U odnosu na to, autodalmafobija može biti izražena kroz autodestruktivan mehanizam koji podrazumijeva mržnju usmjerenu prema samom sebi, odnosno dalmatskom/dalmatinskom identitetu – “mrzim što sam Dalmatin(ac)/(Dalmatin(k)a”; može se manifestirati kroz sustav potiskivanja, usmjeravanja na vrijednosti koje bi naizgled učinile nestajanje razmišljanja o Dalmaciji, zaboraviti ih; može dovesti do potpunog negiranja općeg pripadanja nekoj naciji – “ja sam građanin svijeta”; može utjecati na izbor našeg partnera/ica; a to su pritom samo neke od zaista mnogobrojnih reprezentacija autodalmafobije.
Psihologinja Irena Knežević približava nam osjećaj anksizonosti u trenucima kada naš identitet nailazi na spoznaju, a opet unutar dalmafobnog društva:
“Nacionalno i regionalno sazrijevanje svijesti prate zbunjujuće fiziološke i psihološke promjene, osjećaji krivnje, straha, uzbuđenja… Dodamo li tome ‘problem’ nepriznatog nacionalnog identiteta nepoželjnog u društvu, mlada se osoba suočava s novim setom unutrašnjih konflikata s kojima mora nekako izaći na kraj, kako bi se zaštitila od izolacije. Štiteći proces formiranja pozitivne slike o sebi, iz pojačanog osjećaja krivnje i straha od odbacivanja, u mnogim slučajevima osoba ‘drugačijeg’ nacionalnog ili regionalnog opredjeljenja pokušat će oponašati ksenofobno društvo preuzimajući njegove stavove kao vlastite u nastojanju samokorekcije i kako bi bilo/bila poželjan/a član/ica zajednice. Kao da već nije dovoljno teško priznati sebi svoj identitet sam po sebi, na koji se, posebno u nerazvijenim društvima poput hrvatskog, gleda s podozrenjem, možemo zamisliti kako je tek priznati i prihvatiti svoj identitet koja ‘nikako ne dolazi u obzir’.”
Kako sačuvati mentalno zdravlje
Autodestrukcija koja proizlazi iz autodalmafobije može biti veća ili manja, može ostaviti ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje Dalmatina/Dalmatinaca, može biti prepreka u emotivnom sazrijevanju, unapređenju emotivne inteligencije, može da dovede do samouvjeravanja i skretanja u nove identitete s ciljem potiskivanja originalnog nacionalnog, regionalnog identiteta, što na kraju dana može značajno unazaditi proces općeg sazrijevanja i razvoja osobnosti.
“Prilično je individualno u kojoj mjeri će se autodalmafobija ispoljavati i hoće li ona rezultirati destruktivnim ili autodestruktivnim ponašanjima. Možda će samo, ukoliko se radi o muškarcu, on nastojati njegovati drugačiji izgled i odnositi se s podsmijehom prema onima za koje smatra kako nisu dovoljno Hrvati. Možda će zapasti u vjerski fundamentalizam ili stremiti pripadnosti grupama koje njeguju patrijarhalne stereotipe tipične za ekstremno nacionalistička društva (navijačke hooliganske grupe, nacionalni šovinisti, i sl.). Osoba ženskog spola može izraziti negodovanje prema onim ženama čiji izgled nije tipično ženstven i majčinski ili se truditi flertovati s onim muškarcima koji streme pripadati grupama koji njeguju patrijahalne stereotipe tipičnima za hrvatsko društvo kako bi prikrila svoj stvarni identitet”, dodaje Irena, napominjući kako ne postoje jedinstveni i univerzalni koncepti manifestacije autodalmafobije.
U situacijama gdje autodalmafobija postaje dio sustava destrukcije i autodestrukcija, edukacija postaje najvažniji instrument. Zahvaljujući portalu Autonomija dostupnoj online, dvjema facebook stranicama i grupama DDF i Dalmatinski klub, možemo proširiti spektar svog znanja o ovom zaista velikom izazovu, te se pritom povezati s ljudima koji su se već suočili sa situacijama koje im je autodalmafobija donijela, a koji se zalažu za pozitivne promjene u širem dalmatinskom društvu. To može biti izuzetno značajna iskustvena razmjena, naročito ako imamo u vidu kako se skoro svi članovi dalmatske zajednice sreću sa ovim problemom. Upoznajući druge, slušajući i razmišljajući, možemo doći do onoga što bi se u fazama oslobađanja od autodalmafobije zvalo – sinteza identiteta. To je period koji podrazumijeva kako smo spoznali/e svoje dalmatinstvo, svoj dalmat(in)ski identitet, osvijestili/e ga, kako ga možemo mapirati i prepoznati autodalmafobne reakcije koje smo imali/e, te zaista početi živjeti svoje identitete.
Politička autodalmafobija
Biti svjestan/na svojeg nacionalno-regionalnog identiteta i pritom priznati je kao takvu, sebi i drugima, prakticirati ga, imati odnose s drugim Dalmatin(c)ima, ne mora nužno značiti i prestanak autodalmafobnih manifestacija. Put do potpune sinteze identiteta uključuje i preuzimanje političke odgovornosti i opće pozicioniranje u odnosu na uvjete i okolnosti sustava unutar kojeg živimo. Ovakva struktura i način propitkivanja identiteta ne mora se odnositi samo i isključivo na nacionalno-regionalnu zajednicu. Ovo se može interpretirati i kao odnos pojedinca/pojedinke i opće političke kulture u bilo kojem drugom kontekstu. U odnosu na autodalmafobiju to bi značilo osvještavanje važnosti političke validacije dalmat(in)skog identiteta. Političko u ovom kontekstu ne podrazumijeva isključivo pravne regulacije ovih pitanja, nego način preispitivanja sveopćih društveno-kulturnih standarda.
Ovo pritom ne znači kako svi trebamo biti aktivisti/kinje u formalnom smislu te riječi, zagovarači/ce, pravnici/e, teoretičari/ke… Ne! Ovo znači kako svi/e imamo političku odgovornost u odnosu na sebe i ljude oko sebe. U praksi to podrazumijeva dolazak na proteste koji ustaju protiv dalmafobije ili sveopće fašizacije društva, aktivno podržavanje prodalmatinskih pokreta i inicijativa, solidarnost, poznavanje političkog sustava i načina na koji isti tretira Dalmatin(c)e i slično. Ovdje pritom treba uzeti u obzir i političku nepismenost društva uopće i druge razloge koji problem političke identifikacije čine složenijim, no autodalmafobija je svakako jedna od komponenti koje stoje na putu između Dalmatin(ac)a i političke samovalidacije!
Odnosi sa sobom i drugima
Iako još uvijek sramežljivo, danas se mnogo govori o autodalmafobiji i načinima na koji ona usporava i osobne i političke napretke stanovnika Dalmacije. Kako autodalmafobija sinkronizirano prati izraženu opću društvenu dalmafobiju, prilično je teško naći ljude koji mogu mapirati i imenovati dalmafobiju u svojim životima i onu koju manifestiraju u odnosu na druge. Imao sam sreću razgovarati s dvoje ljudi koji su pristali podijeliti svoja iskustva suočavanja s autodalmafobijom.
“Unatoč svemu, stupala sam u odnose s vjerskim katoličkim fundamentalistima. Osjećaj nezadovoljstva i unutarnje praznine pripisivala sam činjenici kako se ne mogu do kraja opustiti u njihovom društvu, a s vremenom sam se počela uvjeravati u to kako je problem u meni. Moje bivše dečke oduševljavalo to što imamo jako mnogo zajedničkih interesa, fasciniralo ih je moje poznavanje raznih likova iz Biblije i nervirala činjenica što moja garderoba više sliči na njihovu nego na ‘tipično žensku’ garderobu. Moje se oduševljenje držalo u jako malim granicama, no to sam promatrala kao problem druge vrste, jer pobogu, koja to žena nema taj konstantni neugodni osjećaj u odnosu s bilo kim?”, objašnjava Ana, dodajući “Imala sam grupu prijateljica na faksu s kojima sam se družila gotovo svakodnevno, i jednu od njih je redovno fasciniralo kako reagiram kada pričamo o Dalmaciji, njenim ljepotama, povijesti, građevinama... Meni je osobno bilo neugodno, jer bi to rezultiralo ježenjem kože po cijelom tijelu dok bi ona pričala o svemu tome, a meni nije bilo jasno zašto ne mogu tako reagirati kada s nekim pričam o ljepotama drugih dijelova RH. Sada kada se sjetim toga, možda su njima neke stvari bile očite, dok sam ja nastavila plutati na pučini autodalmafobije i samozavaravanja.”
Neminovno je kako autodalmafobija ima i svoje modele, obzirom kako je i utjecaj izražavanja jednako postojan. Ono što se izdvaja kao autodalmafobija sa svojevrsnim ženskim predznakom jednako je očekivanjima i pretpostavkama koje društvo nameće ženi. U tom kontekstu, autodalmafobija stoji na putu i prema slobodi rodnog izražavanja i vrlo lako bismo mogli reći kako ona podrazumijeva i opću društvenu fobiju, što bismo mogli definirati kao strah od narušavanja dominantnih nacionalnih uloga. Hrvati su dominantni u Dalmaciji, a Dalmatini su nepriznati, dakle treba se prikloniti Hrvatima ma koliko štete činili Dalmaciji.
Svoje iskustvo s autodalmaobijom odlučio je podijeliti i Ante.
“Razgovore o situaciji u Dalmaciji vješto sam gurao pod tepih. Ni u kom trenutku mi nije palo na pamet kako sam Dalmatinac i kako živim u Dalmaciji. Strah od istine išao je do te mjere pa mi ni na kraj pameti nije bilo istraživati takve stvari, potražiti savjet ili se nekome povjeriti. Razmišljao sam: ‘Ako društvo to neće prihvatiti, zašto bih ja bio dio neprihvaćanja?’ Priželjkivao sam kontakt s drugim dalmatinskim ljudima, ali u isto vrijeme izbjegavao sam prisustvo ljudi koji će za sebe reći da su Dalmatinci. U kratkom vremenu moj sustav vjerovanja i svjetonazor doživjeli su svojevrsnu renesansu. Slučajno sam preko twittera naišao na vaš portal. Šokirao sam se člancima i uvidio snagu institucionalnog neprihvaćanja, internaliziranog neprihvaćanja, etiketiranja i osuđivanja. Na platformama spoznao sam kako autodalmafobija i dalmafobija općenito ima oblike kojih nisam bio ni svjestan. Fotografija izloga restauranta u Zadru na kojem piše: ‘Zabranjeno za pse i Dalmatince’, bila je slika na koju sam naišao na facebooku. Ta i slična ograđivanja od vlastitog identiteta danas predstavljaju za mene izvor frustracija i čuđenja. Vodeći se takvim narativima, Hrvatine su oni koji imaju ‘muda’, ovakvi su, onakvi su. Ne mogu biti dovoljno zahvalan za okolnosti u kojima sam se ja našao, snašao i pronašao. Jedino što što bih mogao sugerirati osobama koje prolaze kroz pakao autodalmafobije jeste da time što prihvatimo i zavolimo sebe i svoj identitet, brišemo prostor i uporište drugima koji osuđuju, ne odobravaju i mrze”, zaključuje Ante na kraju.
Comments