Piše: Marko Križanović
Ništa nije, niti može biti logičnije od toga da Dalmatini/Dalmatinci, građani najsiromašnijeg dijela zemlje priželjkuju teritorijalnu autonomiju s visokim ingerencijama.
Takva ideja bi morala biti prioritet broj jedan, ambicija i inicijativa svakog političke organizacije koja ima sjedište izvan Zagreba. Međutim, stanje stvari nije ni približno toj logičnoj pretpostavci. Razloge možemo tražiti u stupnju građanske kulture i političke pismenosti građana i medija ovih prostora, jer za afirmativan stav o ideji teritorijalno-političke autonomije potrebno je razumjeti kako funkcionira država, i pored toga interesirati se za bolji standard u danoj političkoj sredini.
Istraživanje agencije CCO: 72,7% Dalmatina/Dalmatinaca za autonomiju!
Regija o kojoj govorimo toliko je politički onesviještena da se o svakom progresivnom političkom djelovanju ili ideji govori diskretno, kao da se radi o kriminalnom djelu. Rezultati istraživanja splitske statističke agencije CCO jedino iz tog razloga i aspekta iznenađuju, a ne zato što su građani ogladnjeli, pa riješili poduzeti nešto tim povodom. Jer oni su tri desetljeća gladni, pa ipak nisu za to našli razlog u lošem državnom ustrojstvu, već prvenstveno u onima preko državnih granica.
Stoga možemo pretpostaviti ili kako se nešto zbilja krupno dogodilo na ideološkom planu u zadnje vrijeme, i kako je za to – pored sveobuhvatnog dojma o političko-društvenoj tromosti i mrtvila bezimene jugoistočne regije – neko zaslužan, ili bi trebalo sumnjati u rezultate istraživanja. Ako ja smijem procijeniti, najzaslužniji su za to ljudi iz jedine prodalmatinske inicijative DDF, koji već godinama tupe o nužnosti promjena u glavama ljudi koji žive u Dalmaciji. Njihov aktivizam potaknuo je na razmišljanje stanovnike Zlatne regije iako su isti i dalje nespremni ući u njihove redove.
Ono što bi moglo baciti mrlju na profesionalni rad agencije CCO je činjenica što agencija nema vlastitu internet stranice, te se o njezinom radu može čitati isključivo iz članaka koje su objavili drugi mediji. Jedino je na taj način moguće doći do podatka kako je agencija CCO do sada vršila istraživanja. Prvi izlazak u javnost dogodio se prilikom objave rezultata istraživanja o popularnosti nacionalnih stranaka, što je dobar izbor teme jer su uspjeli zainteresirati i državne medije, ali bez objave rezultata. Prema informacijama koje je moguće naći putem interneta, ispitivanje o stavu građana Dalmacije o formiranju autonomne regije na ovim prostorima predstavlja njihov petnaesti angažman.
Treća stvar, i za mene najveći razlog zašto ne treba posumnjati u vjerodostojnost rezultata istraživanja spomenute agencije, je rezultat istraživanja koje je organizacija koju predvodim objavila krajem prošle godine. To istraživanje se između ostalog bavilo i pitanjem stava građana o ideji konstituiranju autonomnih regija, a rezultati su bili nimalo drugačiji. Tada je afirmativan stav na području Hrvatske imalo svega 25.5% ispitanih, dok su ideju bolje tretirali u Dalmaciji (69%) i Slavoniji (55.5%). Ne bih rekao kako se stav Dalmatina/Dalmatinaca drastično razlikuje od stava kojeg imaju građani Istre (67%). Stav koji građani Like, Gorskog Kotara i Rijeke s okolicom podržavaju je regionalizacija i decentralizacija (51.8%).
S druge strane, još je lakše povjerovati u to kako u regiji u kojoj ne postoji ozbiljna regionalna inicijativa građani u tolikom procentu podržavaju ideju formiranja autonomne regije. Dalmatini/Dalmatinci kažu kako postoji ideja, ali je nema tko realizirati. DDF je mala inicijativa, a novoformiranu Dalmatinsku akciju gledaju kao protalijansku i iredentističku organizaciju.
Brendiranje Dalmacije
Vrijedi spomenuti kako je Dalmacija regija u kojoj su najviše obrazovne institucije dragi domaćini raznim profašističkim pokretima, pa se stoga može doći do zaključka kako Dalmacija ne želi biti posebna regija. Prije svega tu je zadarski Filozofski fakultet kao najsigurnija jazbina profašističkih skupina. Nadalje, Pravni fakultet u Splitu najveći neformalni štab dalmatinskog ogranka „HDZ-a“ i sličnih ultranacionalističkih organizacija. Dalmacija je, također, regija u kojoj su prve regionaliste one iz ’90. godina, kada je ideja rođena na ovim prostorima, proganjali i kojima su pretili huligani, popularni „Torcidaši“ i „Tornadovci“ ujedinjeni s dalmatinskim „BBB-evcima“ i „Armadom“, i nazivali ih izdajnicima, „talijanašima“, „komunjarama“, „srbendama“… koji bi sada „odvajali Dalmaciju od Hrvatske“. To je i dalje regija u kojem glavnu riječ imaju razni kulturni radnici koji govore ponosno kako su brendovi njihove regije: riva, kava, sunce i more.
Dalmatinska „inteligencija“ ne razlikuje se naročito od navijača, pogotovo kad je u pitanju ideja regionalizacije i decentralizacije, odnosno devolucija Republike Hrvatske, točnije formiranje autonomnih regija. Čak je i vlasnik određenih lokalnih novina, koji je danas član Neovisne udruge novinara Hrvatske, u intervjuu za Autonomiju izjavio kako „autonomija nije dobra ideja“, i objasnio kako nema smisla kako bi „mi siromašni napravili nekakvu novu južnu hrvatsku pokrajinu kako bi se goli i bosi međusobno tješili” (17. studeni 2018).
Tko je onda uspio preobratiti tolike mase u politički osviještene pojedince koji danas traže autonomiju i „razbijaju maticu Hrvatsku“ (ovako je, inače, poznata voditeljica regionalne TV, nazvala moju poziciju prilikom jednog telefonskog poziva u kojem me je nagovarala neka gostujem u njenoj emisiji koja se bavila pitanjem Statuta Dalmacije)?
Iako je malo vjerojatno kako ćemo tamo naći krivce, neophodno je baciti pogled na dalmatinske političke organizacije i stranke, ili makar na one koje sebe nazivaju decentralistički orijentiranim.
Zašto dalmatinski demokrati i liberali nisu regionalisti
Reformistička stranka je vjerojatno najpoznatija građanima Dalmacije po tome što je Dalmatinskoj akciji ukrala naziv, pošto je još nije uspjela pojaviti se na izbornom listiću kao kandidat za nacionalni parlament. Uoči njihove registracije pozvali su me pridružiti im se kao voditelja Dalmatinskog kluba organizacije koja se zalaže za decentralizaciju i regionalizaciju zemlje kako bi kao nevladina organizacija bili radikalnija varijanta te stranke. Zauzvrat bih kao predsjednik te organizacije birao poziciju u stranci – bilo koju osim mjesta predsjednika koju je držao i još uvijek drži izvjesni Tomislav Matijašević. Rečeno mi je kako ću dobiti program, ali diskretno, jer još nije bilo izvagano šta bi se trebalo predstaviti građanima pred izbore.
Dobio sam ispisan listić u kojem se u jednoj stavci spominje zagrebizacija, a u ostalim klasično trabunjanje o socijalnoj politici i romantičnom nacionalizmu, s primjesama najprimitivnijeg lokal-patriotizma. Kasnije je predsjednik te stranke na lokalnoj televiziji izjavio kako je regionalizacija „bespotrebno povećavanje nadležnosti i bacanje para“, i predstavio svoju stranku kao onu koja se bori za decentralizaciju, ali ne i za „rastakanje zemlje“. Sve u svemu, radi se o klasičnoj populističkoj stranci bez ozbiljne ideološke pozicije.
Uz to, poznato je kako su Tomislav Matijašević i Nino Aviani stvoreni uz velikodušnu pomoć SDP-a, ali s pogledom prema Giorgi Meloni koja ima za cilj okupirati Dalmaciju te ju pripojiti Italiji. Kao što je HDZ osnovao nekoliko satelitskih parastrančica (Živi zid, Kolakušića, Pametno – danas Centar, Most…) tako je i SDP ušao u avanturu stvaranja svoje satelitske parastrančice, no odbilo mu se o glavu. Naime, Matijašević i Aviani tijesno surađuju s talijanskim fašistima kojima iredenta nije nepoznat pojam. Normalno, odbio sam suradnju s njima i ostao vjeran DDF-u kao jedinoj prodalmatinskoj organizaciji.
Druga dalmatinska organizacija formirana je prije nekoliko godina izdvajanjem dvojice zastupnika iz splitske skupštine, točnije iz matične stranke Pametno. Ti lokalni zastupnici potom su osnovali stranku i nazvali je „Dalmatinska regija“, a potom radili na tome kako bi se predstavili kao prva i jedina regionalistička u Dalmaciji. Problem s njima je što nemaju kadar koji bi ideju predstavio stručno, tako da u medijima ni ne izlaze, a ako slučajno i izađu to je uz nespretne parole, tipa: „Ako Zagreb neće da nam pomogne, tražit ćemo autonomiju!“, što već unaprijed stavlja do znanja kako je autonomija manje ideološki zadatak, koliko instrument za uvjetovanje i iznuđivanje sitniša od velikog zagrebačkog tate.
Regionalistima se nazivaju i predstavnici bivše vladajuće koalicije koju predvodi već spomenuti SDP. SDP i ekipa i dalje tvrdi kako su oni regionalno osviještene stranke unatoč tome što predsjednik države, Zoran Milanović, koji dolazi iz njihovih redova stalno govori kako je ideja formiranja pet autonomnih regija, na što se RH obvezala potpisivanjem Ugovora o pristupanju, separatistički čin, par excellence. Valjda tamo nema onih koji su završili ili pohađali prava, ili bar pažljivije čitali udžbenik „Sociologija za gimnazije i stručne srednje škole“.
SDP je u Dalmaciji vjerojatno najodgovorniji za ovo što se događa i što se događalo s devastiranim područjima ovog dijela Republike Hrvatske, jer je dominirala političkom scenom od 2000. godine, a još uvijek nije urađeno ništa na planu ravnomjernog regionalnog razvoja. Ta stranka se pokazala spremnom nijemo promatrati i poslušno osluškivati što rade, što traže, preporučuju i naređuju njihovi zagrebački šefovi, sve na štetu ili makar ne u korist njihovih sugrađana i stanovnika ove regije, koja najviše uplaćuje u državni proračun a najmanje joj se vraća. Ta – slobodno možemo reći „njihov“ – regija je propadala i nastavila propadati dvadeset i tri godina od navodne revolucije, a još uvijek se nije promijenio niti centralistički Zakon o imovini, koji je možda i najnakazniji od svih koje je Tuđamanova vlast donijela onih veselih devedesetih. Što se aktivnosti na planu decentralizacije i regionalizacije tiče, oni nisu organizirali ma ni tribinu koja bi nosila takvu temu. Umjesto toga, oni se hvale tribinama koje podržavaju, a koje organiziraju njihove nevladine organizacije, na kojima se negativno govori o cijeloj toj priči. Dakle, kad budete pitali što je dalmatinski SDP uradio na planu promocije decentralističkih i regionalističkih ideja, oni će vam nabrojati - ništa.
Ništa manju odgovornost od SDP-a ne snose ni neke druge stranke, odnosno njihovi lokalne podružnice južno od rijeke Kupe. Radi se o partiji koja po pitanju regionalizacije iznosi svuda isti stav; bez obzira radi li se radi o Dalmaciji, Slavoniji, Istri ili Lici – za njih je ideja jake Dalmacije najvažnija stvar, a slijede je ideje regionalizacije ostatka države. Iako je plan asimetričnog regionalnog uređenja Republike Hrvatske realniji i vjerojatniji od ideje simetrične regionalizacije (s jakim autonomijama), ne treba ispustiti providan populistički trenutka tog koncepta. Potrebno je dodvoriti se građanima svih tih prostora onako kako su našli da većina, ili bar njihova ciljna grupa percipira prioritete sredine u kojoj živi. Tako su pronašli kako je vojvođanski oporbeni političar nešto veći autonomaš od onog u Moslavini, ali i od zagrebačkog, te im ne žele predstaviti ono što ovi ne mogu progutati.
Pa ipak, ako programski podržavaju i ako se slažu sa idejama decentralizacije i regionalizacije, zašto čelnici ili lokalne garniture navodne socijaldemokratske i liberalne opcije ne pokrenu nešto u tom pravcu? Mogli bi lako inicirati i odrade peticiju za promjenu Ustava, pošto je potrebno svega 150.000 potpisa, a oni zajedno imaju preko 400.000 glasača u Republici Hrvatskoj. Uz ogromnu infrastrukturu koju te dvije stranke posjeduju, posao bi bio gotov za par dana i rasprava bi bila u Saboru. Šta ih sprečava? Zašto konstituirati satelitske parastrančice koje odlaze na tajne pregovore s talijanskim fašistima?
Sprečava ih to što su i jedni i drugi svjesni kako većina nije uz ove ideje, pa čak ni u najugroženijim područjima zemlje, kakva su ona u Dalmaciji. Problem dakako nije u tome što građani nisu za tu ideju – jer jesu -, već u tom što nedostaje bar osnovne političke volje, kako u umirućoj Dalmaciji tako u separatističkoj Slavoniji. Kada politički subjekti na bilo koji način utječu na takvu svijest građana lakše bi bilo raditi na predviđanju afiniteta sve primitivnijeg instinkta sve bjednije i sve gladnije mase.
Comments