Piše: Maja Kaliterna
Trideset tri godine nakon raspada Jugoslavije i popisa stanovništva iz 1991. godine, u kojemu se oko 150.000 ljudi, izjasnilo kao Dalmatini, istražili smo gdje su danas ti ljudi i šta je ostalo od njihovog dalmatinstva.
Istraživali smo u četiri dalmatinske županije Dubrovačko-neretvanskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj te na dalmatinskim otocima izdvojenima iz dalmatinskih županija Pagu i Rabu. U Republici Hrvatskoj popis stanovništva proveden je u rujnu i listopadu 2021. Bio je to treći popis stanovništva za redom proveden u Republici Hrvatskoj u kojemu su podaci falsificirani po nalogu vladajuće strukture.
Dalmatini kao protuteža velikohrvatskoj kleronacističkoj ideologiji
Među Dalmatinima je i Maja Rismondo, Splićanka koja je rođena tek godinu dana prije smrti Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika bivše države. Otkuda je onda Maja Rismonso i dan-danas Dalmatina. Ona na svoju deklariranu nacionalnost kaže:
„Mislim kako je osnovni razlog to što sam odrasla u obitelji u kojoj se njegovala dalmatska tradicija, dalmatski običaji ali i donekle dalmatski govor. Od djetinjstva sam okružena ljudima koji su njegovali tekovine dalmatinstva. Smatram kako su moji roditelji imali presudan utjecaj na to. Čak i devedesetih godina XX. stoljeća, kada se počelo svašta događati, kad je započeo rat, oni nikada nisu prešli ni na jednu stranu, nego su ostali dosljedni tom dalmatskom duhu.”
Ni Gašpar Batarello iz Sinja ne mari za nacionalnu pripadnost:
„Ako me pitate o mom nacionalnom izjašnjavanju, onda ću vam reći kako se izjašnjavam onako kako se osjećam: a osjećam se kao pripadnik svijeta, kao kozmopolit. No, ako me pitate o mom nacionalnom porijeklu ja sam definitivno Dalmatin. Tome mogu nadodati da sam Sinjanin, romanskih korijena i tako dalje. Izuzetno se sramim onoga što moj prezimenjak Vice Batarelo radi. To je protivno dalmatskim, romanskim vijednostima.”
Ideja je mrtva?
Beppina Canavari, umirovljena profesorica zadarskog Filozofskog fakulteta, smatra kako je ideja dalmatinstva danas manje-više nepostojeća:
„Po mom sudu, ideja dalmatinstva danas je u ideološko-političkom značenju mrtva i u tom smislu teško obnovljiva. Razlozi su prije svega u nacionalnim, preciznije u nacionalističkim projektima, a koji su velikim dijelom doveli do zlonamjernog urušavanja dalmatske zajednice. Pratim i podržavam ono što DDF radi, ali bojim se kako neće u tome uspjeti, prvenstveno zbog svega što se od 1870., a posebno od 1990. na ovamo događa u Dalmaciji. Mi Dalmatini smo potpuno obespravljeni u svakom smislu tako da se bojim za budućnost tog projekta.”
Lessandro Tartaglia, sociolog s Filozofskog fakulteta u Lausannei, Švicarska, pak, smatra kako se ideja može oživjeti:
„Kada dođem preko ljeta u Dalmaciju, osjetim kako postoji neka vrsta nostalgije za onim kvalitetnim vremenima. I to ne samo kod nas Dalmatina, već i kod Južnih Slavena (aka Hrvata) i kod onih koji su dovedeni u Dalmaciji. Ta nostalgija je razumljiva jer postoji i u zapadnoeuropskim i u srednjoeuropskim državama. Iz tih razloga, smatram kako se, ukoliko bi postojala neka vrsta snažne inicijative za vraćanje i očuvanje tog dalmatskog identiteta, on ne bi nužno propao. Posebno intrigiraju ti došljaci koji su politički dovedeni u Dalmaciju tijekom ’90. godina XX. stoljeća. Oni bi se željeli integrirati, a ne znaju u što bi se integrirali te su ozbiljno zbunjeni.”
Prema riječima Lessandra Tartaglije, nacionalistima niti u jednoj novonastaloj državi naprosto ne odgovara kada se građani izjašnjavaju nekim starim nazivom. Posebno se to ogleda u Republici Hrvatskoj, Hercegovini i u Crnoj Gori kada se netko izjasni kao Dalmatin, zbog čega se često s tih strana čuju gunđanja kako mi Dalmatini ne možemo i ne smijemo biti priznati kao nacionalna „manjina“:
„Danas je biti Dalmatin zaista subverzivna identifikacija. Navodno, zbog odsustva države ne može, točnije rečeno, ne smije postojati ni nacija. Identificirati se kako Dalmatin je prije svega antinacionalna identifikacija i inzistira prije svega na jednom multinacionalnom načelu, koju karakterizira prostor Dalmacije kao takav.”
Dalmatski identitet
Gašpar Batarello se duboko ne slaže sa ocjenama kako Dalmatini nemaju svoj identitet, svoj jezik, svoju kulturu pa i svoju umjetnost:
„Ne možete reći kako je Emanuel Vidović hrvatski slikar, on je dalmatski slikar. Isto tako, Virgil Meneghello Dinčić, iako je splitski slikar, ono nije hrvatski već dalmatski umjetnik. Faust Vrančić, također. On nije hrvatski filozof i znanstvenik, on je šibenski dakle dalmatski. Isto tako i Ruđer Bošković i Marko Marulić i slično. Oni se danas velikohrvatskom kleronacističkom ideologijom svrstavaju u hrvatske umjetnike bez obzira što su radili i stvarali prije nego li je 1910. nastala hrvatska nacija.”
I mirovni aktivista iz Dubrovnika Orlando Consuo misli kako suradnja između Republike Hrvatske, kao države, i Dalmacije, kao njezine regije, mora biti otvorena:
”A naravno i ova kulturna, jer je to jezik koji je svima razumljiv na ovom prostoru. Samim tim teško je i zatvoriti granice za razmjenu ideja. Ti ljudi koji imaju potrebu razmjenjivati ideje, oni će se uvijek družiti, kako god se zvali. No, treba zaustaviti identitetsku pljačku dalmatinskih kulturno-umjetničkih dobara.”
Beppina Canavari smatra kako dodatna motivacija za razvoj dalmatinstva izvire iz nostalgije za ekonomski bogatijom prošlošću nekadašnje Dalmacije, posebno iz vremena SFRJ:
„Ali, to ne znači kako interes za dalmatinstvo ne postoji. On je, s jedne strane, motiviran dramom socijalno-ekonomskog urušavanja niza država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije gdje su obitavali Dalmatini, a koje su u takozvanoj tranziciji. A s druge strane, i funkcionalnim interesima. Tu prije svega mislim na nužnu tržišnu upućenost jednih na druge.”
Ugrožena vrsta
Kako god, Dalmatinima nije ugodno u današnjim državama. Tako bar smatra Maja Rismondo, odgovarajući na naše pitanje kako se osjeća kao Dalmatina u Republici Hrvatskoj:
„Osjećam se kao ugrožena manjina, kao ugrožena vrsta, vrsta koja izumire… I baš mi je žao zbog toga… Baš mi je žao što tako mali broj ljudi na pitanje ‘šta si’ ne odgovara odmah s nacionalnom pripadnošću.”
Prema popisu stanovništva iz 2021. u Republici Hrvatskoj, Dalmatini nisu izraženi kao posebna tabularna kategorija. Prema nekim saznanjima više od 25.000 ljudi izjasnilo se kao Dalmatini, ali nisu upisani u posebnu kategoriju već su strpani ili u nepoznate ili u neopredijeljene ili u regionalno izjašnjavanje. Inače, u bivšoj SFRJ, najčešće su se kao Dalmatini izjašnjavali ljudi romanskog porijekla.
Commentaires