Piše: Goran Marasović
Ukidanje svakog oblika fiskalnog regionalizma 1990. godine - nije povećalo racionalnost proračunske potrošnje i nije dovelo do pravednijeg prikupljanja fiskalnih prihoda - nego je izazvalo upravo suprotne posljedice.
Centralizacija, osim što sprječava razvoj Dalmacije, ne donosi nikakvu korist drugim krajevima Republike Hrvatske.
Već i letimičan pogled na glavne gospodarske akcije Vlade Republike Hrvatske posljednjih trideset godina vrlo jasno oslikava minoran utjecaj županijskih tijela na ekonomsku sudbinu, prvenstveno Dalmacije poslije ustavnih promjena 1990. godine. Naime, sve te akcije usmjerene su na to da se dalmatinski ekonomski resursi iskoriste u korist razvoja Središnje Hrvatske i Zagreba – a da se pri tome Dalmacija ne samo ništa ne pita, nego se svaka kritika tih akcija demonizira kao antidržavna separatistička aktivnost, koja, navodno, pogotovo nije prihvatljiva danas – kada se Vlada Republike Hrvatske bori za „očuvanje svih građana u borbi protiv coronavirusa“, iako je premijer Plenković dva puta pobijedio taj virus.
O kojim je to akcijama riječ? Izvoz proizvoda iz Dalmacije je zabranjen već više od trideset godina zbog, gle apsurda, visoke cijene proizvoda na svjetskom tržištu – kako bi se za RH na unutrašnjem planu oborila cijena istih. To je pogodovalo uništavanja dalmatinskih tvornica i njenu prodaju za 1 kunu kriminalcima bliskima vlasti. Oni su te tvornice skupo prodali, srušene su i na njihovom mjestu izgrađeni trgovački centri koji prodaju isključivo stranu robu.
Dalmatinska naftna industrija sa sjedištem u Pločama, kao dio INA-e, odnosno Mol-a koji je u sastavu ruskog Gazproma, prodaje ruskom Lukoilu svoju skupo kupljenu naftu po veoma niskoj cijeni u vreme najviših cijena na svjetskom tržištu nafte i naftnih derivata. Razliku u gubitku cijene plača nešto županija Dubrovačka i grad Ploče, što je dovoljan razlog za još jedno osiromašivanje Dalmacije.
Europski prometni koridori, koji po vertikali prolazi kroz Dalmaciju, želi se dati u koncesiju austro-španjolskom konzorciju Alpina-Por, kako bi se izgradio nastavak autoceste Zagreb-Dubrovnik, kako bi se riješio problem cestovnog tranzita sa sjevera Europe prema Albaniji i dalje prema grčkom gradu Igumenitsi.
Već iz ova tri primjera možemo vidjeti kako se relativno najviša razvijenost Dalmacije unutar Republike Hrvatske (uključujući i sam Zagreb) iz Vlade Republike Hrvatske ne potiče na dalji ubrzani razvoj, koji je inače prisno povezan sa susjednim državama članicama Europske unije i NATO-a, nego se njeni resursi preko državne birokracije neracionalno i bespoštedno koriste isključivo radi interesa političkih tycoona, točnije oligarha, a najviše radi očuvanja posebnih interesa same političke superstrukture. Ti interesi danas se najčešće predstavljaju kao, takozvani, nacionalni interesi Republike Hrvatske, te upumpavanje dalmatinskih sredstava u korupitvno jato u Slavoniji i Hercegovini, a anakrono centralističko ustrojstvo države pokriva se patriotskom retorikom i pozivom na „jedinstvo države“.
Hercegovina je ovdje posebno zanimljiva, jer se iz Dalmatinskih sredstava plaća, em biračko tijelo koje će glasati za klerofašističko-mafijašku stranku – HDZ, em ih se potiče na perfidno doseljavanje iz Hercegovine u Dalmaciju kako bi se istisnulo autohtono dalmatsko/dalmatinsko stanovništvo (bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, jezik) u Dalmaciji. Najveći val doseljavanja bio je ‘90. godina XX. stoljeća kad je samo u Split doselilo 70.000 “ljudi” iz Hercegovine.
S tim u vezi potrebno je podsjetiti što je Republika Hrvatska doista dobila državnom centralizacijom prije 30 godina? Centralizam iz vremena Tuđmanovog režima nije „ujedinio“ i „ojačao“ Republiku Hrvatsku, nego je moguće teško oštetio i sam teritorijalni integritet Republike zbog stalnih prijetnji o odcjepljenju Istre ukoliko se ne dogodi ono što istarska verzija HDZ-a, IDS, zaželi; centralizacija i gašenje regionalne autonomije Dalmacije nisu ojačali državni autoritet i doveli do pozitivnih posljedica koje su trebale osigurati „jedinstvo pravnog prostora“ (pravna država), nego je kredibilitet države kod građana i kod međunarodnih partnera bitno smanjen, a naročito u Dalmaciji; u ekonomskoj sferi transfer financijske moći u centar državnog aparata ne samo da nije racionalizirao upotrebu oskudne akumulacije, nego je doveo do rasipanja kapitala, besmislenih investicija, velike korupcije, prevelike javne potrošnje u neproduktivnim domenama i katastrofalnog procesa dezinvestiranja, s ogromnom nezaposlenošću kao glavnom socijalnom posljedicom.
Navodna politika brzog „ujednačavanja razvijenosti“ u Republici Hrvatskoj putem posredovanja državnog vrha, s kojom su devedesetih godina prošloga stoljeća opravdavani transferi kapitala iz Dalmacije u druge krajeve, prvenstveno u Slavoniju (od 1991. godine do danas Dalmacija je u Slavoniju uplatila oko 105 mlrd €) ne samo da nije dovela do bržeg privrednog rasta u nerazvijenim krajevima – nego je dovela do širenja razlika u razvijenosti, a bogatije krajeve osiromašilo, jer je zbog procesa općeg osiromašenja, prirodno, pokrenula ljude i preostali kapital iz najsiromašnijih, prema nešto manje osiromašenim krajevima; centralizacija javnih fondova zakonito je vodila nenamjenskoj upotrebi njihovih sredstava i slabljenju mehanizma prikupljanja njihovih prihoda – što je ukupno djelovalo u pravcu njihove potpune degradacije, pa je financiranjem javnih potreba došlo do kolapsa ne samo u Dalmaciji, nego i u cijeloj Republici Hrvatskoj; birokratska „nacionalizacija“ društvenog vlasništva na području cijele Republike Hrvatske, pa dakle i na teritoriju Dalmacije i njenih lokalnih samouprava, te najstroža centralizacija odlučivanja o raspolaganju i korištenju državnog vlasništva, navodno radi njene zaštite i bolje upotrebe – nužno su doveli do suprotnih posljedica – neracionalnog korištenja državnog vlasništva i, sukladno tome, do radikalnog smanjenja njene vrijednosti, koja je kasnije prenapuhivana što je dovelo do umjetnog podizanja cijena nekretnina, pa danas stan u Kninu star 50 godina košta više nego novogradnja u centru Beverly Hillsa.
Ukidanje gotovo svih oblika „fiskalnog regionalizma“ u Republici Hrvatskoj još 1990. godine – ne samo da nije povećalo racionalnost proračunske potrošnje i ne samo da nije dovelo do pravednijeg prikupljanja fiskalnih prihoda – nego je izazvalo upravo suprotne posljedice. Proračunska potrošnja i dalje favorizira nepodnošljivi opstanak starog stanja i zamrzavanje neracionalne matrice odlučivanja o fiskalnim troškovima, a prikupljanje fiskalnih prihoda ide nasuprot razvojnoj politici i širi nepravde, to jest preko sustava pretežno indirektnog oporezivanja (pretežno najšire potrošnje) sve više opterećuje ekonomski najslabije društvene slojeve, a štiti interese uskog kruga moćnih financijskih centara.
Ni poslije izmjena Ustava Republike Hrvatske (2000., 2001., 2010., 2014. godine) stvari se nisu bitno popravile. Najgore je što nije izvršena regionalizacija i decentralizacija koja u sebi sadrži i „fiskalnu regionalizaciju“ koja je dokazano najracionalniji oblik prikupljanja i utroška javnih sredstava. Dalmacija je zbog zadržavanja načela centralizacije financijske moći u vrhu državnog aparata u Ustavu Republike Hrvatske u nemogućnosti izvršiti bilo kakav značajniji utjecaj na poželjnu alokaciju akumulacije u regionalnom javnom interesu i na distribuciju javnih troškova u skladu s konkretnom poreznom snagom pojedinih slojeva i lokalnih teritorija, što bitno usporava njen regionalni razvoj, a ne donosi nikakvu korist drugim krajevima RH.
Comments