piše: Goran MArasović
Ima li života na selu pitanje je koje najčešće zavisi od opredjeljenja pojedinca, od postojećih mogućnosti, resursa i istrajnosti. Iako je, prema mišljenju poljoprivrednika i stručnjaka, država dužna motivirati i osigurati uvjete za opstanak sela, u praksi su postojeći poticaji države gotovo nikakvi.
Iako je vrijednost zemlje sada veća, što omogućuje stanovnicima ulaganje u nju ili da je prodaju, mnogi se opredjeljuju za odlazak, dok uvijek ima i onih koji se vraćaju na selo.
Prema riječima naših sugovornika, RH bi trebala bar 30% proračuna izdvojiti za poljoprivredu, jer se zbog izumiranja sela postavlja ozbiljno pitanje tko će nam proizvoditi hranu. Ulaganja u infrastrukturu su minimalna, a stanovnicima mnogo toga nedostaje, od kanalizacije preko javnog prijevoza, adekvatne zdravstvene zaštite i edukacije.
Unatoč tome, kvaliteta života za jednu obitelj je daleko bolja na selu, nego u gradu, ukoliko postoje izvori prihoda. Također, na zapadu je odavno prisutan trend da siromašni slojevi stanovništva žive u gradovima, a oni srednjeg, višeg i visokog životnog standarda živi u prigradskim i ruralnim sredinama.
Obveza države osiguranje izvjesnosti opstanka na selu
Poljoprivredni proizvođač Ivano Dorotić sa svojom porodicom živi na otoku Braču. Posljednjih nekoliko godina njegova se djelatnost s ratarstva proširila i na stočarstvo, proizvodnju ovaca, a kako kaže, svoj posao nastoji prilagoditi europskoj praksi.
Iako navodi kako je opredjeljenost najvažnija kako bi se netko bavio ovim poslom, podsjeća da je uloga i obaveza države osigurati određenu izvjesnost i kontinuitet poticajnih mjera.
„Za to postoje neki proračuni, lokalni, županijski, državni i razni fondovi EU koji moraju biti realni, koji se mogu realizirati, kako se ne bi prenosile obveze iz jedne godine u drugu, pa treću. I bez toga su mnogi na granici egzistencije“, kaže Dorotić.
Smatra kako su poticajna sredstva bitna i kako bez toga neće biti „više i bolje“, kao i da se situacija razlikuje od sredine do sredine i drugih prilika.
„Država bi trebala motivirati ostanak ljudi na selu, ali s obzirom na financijska izdvajanja i način na koji sve funkcionira u ovim našim prilikama, smatram da je sve to nedovoljno i da je manje-više simbolično“, upozorava Dorotić.
Podsjeća kako je nekad na selu bilo više optimizma jer su stanovnici mislili, kad budu korisnici fondova EU, kako će imati više sredstava, kako će to biti vidljivo, i kako će šira populacija biti korisnik toga.
„A sada vidimo kako to nije tako, kako je toga nedovoljno, kako su to mali iznosi koji se svode samo na pojedince, za mali broj ljudi, pa nismo više optimisti. Na primjer, u vrijeme prije pada Agrokora, ta je tvrtka dobivala 95% svih poticaja i sredstava iz EU fondova, a mali proizvođači su se tukli za onih ostalilh 5%“, navodi Dorotić.
Unatoč sve većoj depopulaciji ruralnih naselja u Dalmaciji, Dorotić smatra kako je dobro što je vrijednost zemljišta nerealno velika, i da je u trendu porasta.
„Tržište zemlje postoji, a na to je utjecala restitucija i generalno trend u čitavom svijetu, jer je u pitanju resurs koji je neobnovljiv i nema ga više nego što ga je bilo, bilo da je riječ o vodi, zraku ili zemlji. Zbog toga je opravdano ulagati u zemlju, dok neki prodajom zemlje mogu riješiti stambeno ili neko drugo pitanje“, smatra Dorotić.
Podsjeća kako je trend u Europi i u čitavom svijetu, pa tako i kod nas takav, da sposobni, ambiciozni i vrijedni odlaze u uređenije sisteme gdje će njihov trud neko vrednovati i platiti.
„To se sigurno odražava i na našu regionalnu i državnu ekonomiju, a kolika je šteta toga vidjet ćemo u budućnosti. Za sve je kriva nesposobna i korumpirana vlast, kako ona u Zagrebu, tako i ona u Splitu, Dubrovniku, Šibeniku i Zadru“, ocjenjuje Dorotić i dodaje kako je županijski sustav uništio Dalmaciju.
Mladi odlaze zbog školovanja, ali se neki i vraćaju
Dugogodišnja je laž kako mladi odlaze sa sela samo zbog školovanja, jer u manjim sredinama nema srednjih ili viših školskih ustanova, ali su se nekad, kao i sad, pojedinci vraćali – oni koji vjeruju u selo i koji žele voditi takav način života, kaže Dorotić i dodaje kako je to rijetka pojava. Ljudima nije, s ekonomske strane, opravdano vratiti se i zato se ljudi rijetko vraćaju.
Prema njegovim riječima, ne postoji puno izbora za biznis, osim za one koji imaju dobre političke veze ili za one koji žele živjeti u zdravijem, prirodnom okruženju u odnosu na asfalt, urbanizam i betonsku zgradu.
„Radi li se o poljoprivredi, seoskom turizmu, zdravoj hrani, ili IT poslovima koji se danas mogu raditi on line, ali to su rijetki slučajevi. Međutim, sve je to nedovoljno, jer za to treba postojati podrška čitavog društva, standard, industrija koja može to potaknuti i razviti, koji će se truditi da stvori takav ambijent“, smatra Dorotić.
Dodaje kako oni koji su proveli svoj radni vijek okruženi prirodom, manje žele svoje stare dane, iako imaju ekonomskih mogućnosti, provesti u nekom staračkom domu.
„Oni su prepušteni sebi dok mogu, a kad ne mogu, „ugase se“ i odu, prepušteni su svojim najbližima ili susjedima“, kaže Dorotić.
Prema njegovim riječima, ništa veliko se na selu ne mijenja, nego se preslikava iz godine u godinu.
„Razna politika obećanja uvijek se potežu obično pred neke izbore, onda opet sve zaborave, a kad se dogodi neka prirodna nepogoda, nešto se pokrpi i prepusti onima koji tamo žive“, podsjeća Dorotić.
Ovaj poljoprivrednik se nada kako će njegova djeca jednog dana preuzeti njegov posao, iako se školuju u drugim sredinama i govore više jezika.
„Nisam siguran hoću li im uspjeti objasniti zašto radim ovaj posao na način na koji ga radim, a koliko ću biti uspješan u tome – pokazat će vrijeme“, smatra Dorotić.
Poticaji države nedovoljni, ulaganja u infrastrukturu nikakva
Profesor dr. Dražen Derado s Ekonomskog fakulteta u Splitu kaže za naš portal da su dva elementa ključna za ostanak ljudi u ruralnim područjima: radna mjesta i dobra infrastruktura.
„Bez radnih mjesta na selima i bez redovnih prihoda, mladi su prisiljeni potražiti bolje uvjete života u urbanim sredinama. Infrastruktura obuhvaća kako putnu, informacijsko-komunikacijsku, ali i institucionalnu podršku, odnosno uslugu ruralnom stanovništvu“, navodi Derado.
Podsjeća kako su subvencije malim proizvođačima općenito, a posebno u poljoprivredi nedovoljne i kako su uglavnom ostale zarobljene u idejama iz nekog ranijeg perioda.
„Na primer, poljoprivrednik danas dobiva poticaj od 2.500 kn/ha za površinu do 20 hektara po OPG-u, a približno tom iznosu plati porez državi, a kada plati sve ostale režije - ne ostane mu ništa već postaje dužnik. Postoji i čitav niz subvencija za stočarsku proizvodnju, kao i za investicije, ali njihova struktura i obim nisu dovoljni za ubrzani stimulans razvoju poljoprivrede i ruralnih sredina“, smatra Derado.
Tržište kupoprodaje poljoprivrednog zemljišta je transparentno i svaka transakcija je javno vidljiva u registru cijena nekretnina, kaže Derado koji dodaje kako je drugi daleko veći segment tržišta poljoprivrednog zemljišta tržište zakupa, gdje ne postoji precizna evidencija, ali je jasno kako se veliki obim poljoprivrednog zemljišta u Dalmaciji nalazi pod godišnjim ili višegodišnjim ugovorima o zakupu.
Derado napominje kako je sve više napuštenih kuća i imanja i kako je proces smanjenja broja poljoprivrednih domaćinstava naša stvarnost.
„Sve manji broj ljudi pronalazi svoje zaposlenje u poljoprivredi, pri čemu se obrađuju uglavnom iste površine ukupnog korištenog poljoprivrednog zemljišta, dok potrebe za kapitalom značajno rastu. Posljedica toga je rast materijalnih resursa, kao i rast obima proizvodnje po prosječnom poljoprivrednom gospodarstvu. Nije ništa bolje ni s ribarstvom i marikulturom“, smatra Derado.
Objašnjava kako se danas u Dalmaciji, u svakom selu ili primorskom mjestu mogu sresti poljoprivrednici čije radno mjesto podrazumijeva kapital veći od milijun eura u startu.
„Poljoprivrednik koji se bavi ratarstvom i obrađuje 100 ha, on u suštini upravlja s imovinom od milijun € jer svaki hektar vrijedi oko 10.000 €. Ako se tome doda i pripadajuća mehanizacija od 200 do 300 tisuća €, pa obrtni kapital da bi se pokrenula proizvodnja, onda nam je jasno kako rijetko gdje u ostalim privrednim granama imamo tako skupo radno mjesto. Mala gospodarstva okreću se uglavnom povrtlarskoj i voćarskoj proizvodnji kako bi osigurali dovoljno dohotka za svoju obitelj“, kaže Derado.
Profesor navodi kako obitelji koje su uspjele povećati obradive površine ili da značajno povećaju svoja osnovna stada mogu ostvariti dovoljno dohotka za život i imaju budućnost. Ali, mnogi nemaju početni kapital za se baviti time.
„Obitelji u kojima su djeca nakon školovanja ostala zbog posla u urbanim sredinama, nažalost nemaju nasljednike i njihova perspektiva je napuštanje poljoprivredne proizvodnje i iznajmljivanje zemljišta drugima koji nastavljaju baviti se proizvodnjom i imaju nasljednike“, objašnjava Derado i dodaje kako ni to nije uvijek slučaj. U najvećem broju slučajeva, zakupci zemljišta često teren pretvore u turistički resort.
Dodaje kako, u slučaju da poljoprivrednici na vrijeme planiraju prijenos poljoprivrednog gospodarstva na novu generaciju, oni tada sebi osiguraju miran, materijalno situiran ostatak života uz brigu od strane svog potomstva.
Kvaliteta života za obitelj daleko je bolji na selu, nego u gradu, naravno ukoliko postoje izvori prihoda, kaže Derado i dodaje kako je za obitelji sa malom djecom neusporedivo lakše odgajati tu djecu uz prisustvo starije generacije.
„Na zapadu je odavno prisutan trend kako siromašni slojevi stanovništva žive u gradovima, a stanovništvo srednjeg, višeg i visokog životnog standarda u prigradskim i ruralnim sredinama, udaljenim često i do 100 kilometara od radnih mjesta“, kaže Derado.
Što očekuje mlade poduzetnike na selu?
Predstavnica organizacije Zelena Mreža Melita Bratić kaže kako je ove godine za poljoprivredu izdvojeno 7,062 milijarde kuna iz državnog proračuna.
„Dva stupa Zajedničke poljoprivredne politike EU su direktna plaćanja i ruralni razvoj. Kod nas se 7,062 milijardi kuna dijeli na direktna plaćanja u iznosu od 2,5 milijarde, a 3,5 na mjere ruralnog razvoja. To je suma od 6 milijardi kn. Gdje je nestala jedna milijarda, meni nije poznato, navodi Bratić.
Napominje kako samo iz medija saznajemo da „ima i raznih lažnih poljoprivrednika i postoji osnovana sumnja kako zbog njih sredstva ne stižu tamo gdje bi trebala“.
“Dolazimo u situaciju da će nam stočarstvo i ribarstvo, zbog izostanka podrške u proizvodnji i plasmanu totalno nestati. Ljudi su nezadovoljni kašnjenjem isplata, papirologijom i dvostrukim standardima prilikom dodjele poticaja. Svota od 7 milijardi nije dovoljna za razvoj sela na jednom području, a kamo li u jednoj regiji ili cijeloj državi. Po mom skromnom mišljenju, RH treba izdvojiti najmanje 30% proračunskih sredstava za poljoprivredu“, smatra Bratić.
Podsjeća da na pazarima i peškarijama naših većih gradova poput Splita, Zadra, Šibenika i Dubrovnika, najveći dio ponude nije iz Dalmacije nego iz uvoza, pa se postavlja ozbiljno pitanje tko će nam proizvoditi hranu.
Prema njenom mišljenju, država, ali i jedinice lokalne samouprave, bilo I. bilo II.°, nema adekvatan program za razvijanje obiteljskog biznisa što je još jedan razlog zašto mladi odlaze, a nedostaju i mnogi drugi sadržaji koji bi doprinijeli boljim uvjetima života na selu.
„Najčešće ne postoje domovi kulture s prikladnim sadržajem za mlade, nemaju mogućnost školovanja, najčešće nema ljekarni, ambulanti, dobar javni prijevoz između sela i gradova, nama edukacija za dodatna znanja i vještine, previše se politika miješa u svaki segment života“, smatra Bratić i nastavlja kako je nenormalno da u turističkom mjestu kao što je Sućuraj na Hvaru ne postoji ambulanta.
Moguće je pokrenuti samostalan biznis na selu u okviru multifunkcionalne poljoprivrede, to jest, proizvodnje domaće prerađene hrane, razvoja smještajnih kapaciteta i agroturizma, kaže Bratić koja vidi kako se stanovnci ruralnih naselja u tom slučaju suočavaju i s drugim problemima kao što su plasman proizvoda, porezi, socijalno i mirovinsko osiguranje, ekonomska slabost potencijalnih potrošača, i drugo.
Bratić upozorava kako cijela Dalmacija zadnjih 5-6 godina pati od nedostatka pitke vode koja je zagađena, a da u najvećem broju sela nedostaje osnovna vodovodno-kanalizacijska infrastruktura. Napominje kako u Kaštelima svakog ljeta izbije dizenterija jer taj grad nema osnovnu kanalizacijsku infrastrukturu.
„Nedostaje kanalizacija, brz i čest javni prijevoz, odvodnja smeća, nedostaju sadržaji iz oblasti kulture, biblioteke, kina, adekvatna mjesta za okupljanje građana, pogotovo mladih, nedostaju sportski tereni, internetska veza je loša, siromašni su i ne dovoljno obrazovani kako bi kupovali opremu koja bi im omogućila IT zanimanja“, podsjeća Bratić.
Međutim, dodaje kako ipak ima ljepote u seoskom krajoliku i miru.
“S druge strane, prednost života na selu je proizvodnja hrane. Proizvodnja zdravstveno sigurne hrane je sve više u fokusu interesa i tu je svakako prednost življenja i ostanka na selu“, smatra Bratić.
Comments