Dalmatinski papiri

Piše: Livia Marini

HDZu je poslije presude za korupciju čime je i službeno postao kriminalna organizacija porastao rating u RH. Shvaćanje kako su javni resursi tu kako bi se zloporabili opet je potvrđeno.

U svjetlu bavljenja poviješću korupcije na Balkanu bila sam iskreno ohrabrena nedavnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o izricanju pravomoćne presude Ivu Sanaderu i HDZ-u. Sjenu na ovaj pravosudni kuriozitet za balkanske prilike, da jedna politička stranka u konačnoj instanci osuđena za korupciju, bacaju vijesti koje upravo dolaze iz hrvatskih medija. Sasvim suprotno očekivanjima, ispitivanja javnog mnijenja u Republici Hrvatskoj pokazuju kako je HDZ-u poslije izricanja ove presude porastao rating. Fascinacija silom i razumijevanje kako su javni resursi tu kako bi se zloporabili, dakle, još jednom se ukazuju kao fenomen dugog trajanja i opće mjesto u mentalnom mapiranju regije. Podsjetimo se, i kado ni Gordana Jandrokovića više nitko ne zove Njonjo otkako je postao predsjednik Sabora, pa su sve afere vezane uz njega, a zatim i optužbe o kriminalnoj mreži kojom se navodno koristio kao ministar vanjskih poslova pale u vodu. Jandroković je sada obavijen plaštom misterije i strahopoštovanja koji zasjenjuju prostotu, a idu u paru s korupcijom i nasiljem.

Iako je refleks reagiranja javnog mnijenja u Republici Hrvatskoj poražavajući, ipak u institucionalnom smislu i u kontekstu slobode medija, stvari funkcioniraju mnogo bolje nego u nekim drugim državama na Balkanu. Slučajevi ostavki i procesuiranja Ive Sanadera i Tomislava Karamarka više su nego karakteristični. U slučaju Sanadera imamo paradoksalnu situaciju u kojoj je političar i državnik koji je u procesu pridruživanja Republike Hrvatske EU umnogome doprinio podizanju kapaciteta njenih institucija, na kraju bio uhapšen, procesuiran i osuđen u institucionalnim okvirima čijem utemeljivanju je i sam sudjelovao. Negdje drugdje nas se takva „nepromišljenost“ čelnika na vlasti svakako neće dogoditi. Slobode medija nema, institucije tapkaju u mjestu; u stvari, kada bi profunkcionirale okrenule bi se odmah protiv onih koji su ih pokrenuli, kao u Sanaderovom slučaju. Današnja opozicija, dakle lijeva alternativa vlasti, u smislu regionalne politike, u prvom je redu po pitanju Dalmacije, možda još retrogradnija od režima, tako da ne dobiva ni simboličnu podršku ni od naroda ni iz europskih krugova. Utjecaj i investicije koje dolaze s istoka mogu samo ohrabriti korupciju režima.

U Republici Hrvatskoj, čelnik HDZa Tomislav Karamarko bio je prinuđen podnijeti ostavku nakon što je ustanovljeno kako je njegova supruga više od tri godine primala oko 2.500 € mjesečno na ime konzultantskih usluga od lobiste mađarskog MOL-a u vreme kada Karamarko još nije bio na javnoj funkciji. MOL je kasnije sudjelovao u privatizaciji INE. Negdje drugdje, međutim, ni materijalni trag o vlasništvu 24 apartmana u vrijednosti od oko 5 milijuna € kao vjerojatni leftover štetnih privatizacija (Beopetrol) i sumnjivih javno-privatnih projekata (Beograd na vodi, Air Serbia) nisu dovoljan razlog za smjenu ministra Siniše Malog, to jest nisu sve dok imate podršku predsjednika države. Štoviše, pored kompromitiranog ministra financija Siniše Malog, predsjednik Republike pod svoju moćnu zaštitu stavlja i vlasnika najveće plantaže marihuane u Europi i javno ga rehabilitira.

Podsjeća to u nekim detaljima na prvu istinsku korupcijsku aferu u suvremenoj povijesti Dalmacije, Bulat iz 1872./73. Tada se autokratski namjesnik Julius Fluk von Leidenkron aktivno umiješao u sudski proces savjetniku za poslove vojske i obrane koji je bio optužen, a zatim je i kazneno odgovarao zbog pronevjera i zlopotraba javnih financija pred Dalmatinskim Saborom u Zadru. Von Leidenkron ga je u javnosti branio i bezuvjetno podržavao. Čuveni dalmatinski historik XIX. stoljeća zabilježio je kako je savjetnik pred očima javnosti „s optuženičke klupe… išao pravo u von Leindenkronovu kuću na objed, i obrnuto“. Ne čudi stoga kako je pod tim okolnostima savjetnik većinom glasova zastupnika bio oslobođen odgovornosti za zloupotrebe u vojnim nabavama.

No, kada se za to doznalo u Beču, Julius Fluk von Leindenkron je smijenjen s mjesta namjesnika, suđeno mu je na carskom sudu gdje je dobio kaznu doživotnog zatvora.

U naše vrijeme, 150 godina kasnije, institucionalni kapacitet balkanskih državica i zemalja izgleda nimalo nije napredovao. Protiv današnjih korupcijskih afera ne otvaraju se čak ni istražni, a kamoli sudski postupci. S druge strane, dojam je kako je preplet vlasti, kriminala i korupcije postao sadržajniji, pametniji i svrsishodniji. Ovo se najbolje vidi u dijelovima država koje se šikaniraju, pljačkaju, zapostavljaju i zlostavljaju, primjerice Dalmacija. Od privatizacijskih pljački početkom ‘90. preko razvoja kriminalnih organizacija do sudjelovanja politike u vršenju kriminalnih radnji, te političke korupcije koja se ogleda kroz osnivanje satelitskih parastrančica u ime i za korist osnivača... (Pametno, Živi zid, Hrast, Grozd...) što čini ovu regiju potrošenom, umornom i u konačnici razorenom.

Korupcija u Dalmaciji toliko je endemska pa se korupcijske afere često kriju ili su povezane s nekim institucijama od javnog značaja. Recimo, zgrada Galerija umjetnina u Splitu, prije Etnografski muzej, prije Muzej Revolucije, a prije toga bolnica smještena u čuvenoj zgradi u Ulici kralja Tomislava, izgrađena je 1792. godine sredstvima koje je ovaj arhitekt ove čuvene zgrade, Petar Currir iznuđivao za potrebe korumpiranja najviših predstavnika vlasti. Državljanin mletačke Dalmacije Petar Currir bio je vlasnik najvećeg šumskog dobra u Dalmaciji. Njegovi šumski kompleksi trebali su biti konfiscirani po različitim zakonskim osnovama, a sječa šume mogla je biti odobrena ili zabranjena na osnovu arbitrarnih odluka državnih vlasti. Odvjetnik Franceschi bio je ovlašten resurse arhitekte koristiti za korumpiranje domaćih političara. Kako pokazuju istraživanja i odlična studija njemačkog povjesničara Klausa Buchenaua, nešto novca zaista je završilo u korupcijskim radnjama, ali njegov značajan dio je bio zloporabom Franceschija ugrađen u spomenutu palaču u Splitu. Zgrada Galerija umjetnina koji smo uvijek prihvaćali kao arhitektonsku dragocjenost i dio kulturnog nasljeđa grada trebala bi biti percipirana i kao jedan od spomenika korporativnoj i državnoj korupciji.

Kolega Vlade Ivanišević je baveći se Dalmacijom pred i za vreme Kraljevine Jugoslavije nazvao ovu regiju i malom Sicilijom zbog unosne proizvodnje i trgovine opiuma za potrebe liječenja ranjenih u I. sv. ratu, ali i brojnih korupcijskih i sličnim afera. Proizvodnja i krijumčarenje opiuma pomagala je vlada Kraljevine Dalmacije, a i preteča čuvene farmaceutske industrije (koja u Dalmaciji više ne postoji jer je uništena u HDZovom pohodu na ovu regiju), tvrtka braće Rudin, stekla je svoj prvi kapital pod kišobranom države u ovom unosnom poslu.

Također, neki od ključnih političkih događaja u povijesti Balkana odvijali su se kao neposredna posljedica otvaranja slučajeva korupcije. Kada je Puniša Račić u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928. ubio i ranio nekoliko poslanika Hrvatske seljačke stranke, to je bilo nakon što mu se prigovorilo zbog korupcije kojom se protuzakonito obogatio zgrćući zemljišne posjede po Južnoj Srbiji. U srpskoj popularnoj verziji, on je to učinio navodno braneći srpsku nacionalnu čast.

Obzirom na korupciju kao pojavu dugog trajanja i na njenu rasprostranjenost na tzv. semi-periferiji Europe kojoj i mi pripadamo, neko bi fatalistički utvrdio kako se radi samo o fenomenu koji se inercijom nastavlja i na koji smo nažalost osuđeni. To je možda točno, ali čini se kako bahatost aktualnih vlasti zadnjih 30+ godina nadmašuje standarde uobičajene i prihvatljive zloporabe položaja, ovlasti i javnih resursa.

Zadržimo li se samo u Dalmaciji, u kojoj upliv privatnog kapitala prijeti ugrožavanju ne samo političkog mira, već i izvora iz kojeg se grad Split snabdijeva vodom već više od 1700 godina; aktualno urbanističko nasilje u Dalmaciji, koje je poništilo vizualni identitet primorskog, otočnog, ali i unutrašnjih dijelova regije koji je bio prepoznatljiv u posljednih nekoliko tisuća godina; podizanjem nakaradnih građevina u još nakaradnijim bojama duž obale, ali i u zaleđu poremećena je vizualna struktura regije koja je bila pejzažno upečatljiva: od ilirskih naselja, preko rimskih građevina i srednjevjekovnih gravura, preko ilustracija Dalmacije kao mediteranskog cukra, pa do panoramskih fotografija kasnije dalmatinske faze. A sve je to rezultat nikad istraženih i nikada procesuiranih korupcijskih afera kojima se ova regija trajno uništava.