Piše: Nevianna Remanni
UDNN je krajem prosinca 2023. godine uputilo je otvorena pitanja relevantnim političkim opcijama u Dalmaciji s ciljem da se konkretno i precizno odrede prema ustavno-pravnom statusu Dalmacije.
Anketa je proslijeđena na adrese 11 političkih stranaka i političkih inicijativa, a odgovora je stiglo – sedam. Odabir političkih stranaka bio je uvjetovan, s jedne strane, željom kako bi se svi relevantni politički faktori izjasnili o ovom, kako smo smatrali, važnom političkom pitanju, a s druge strane – kako bi se stavovima pokrio praktično cijeli spektar određenja prema dalmatinskom pitanju: od onih koji podrazumijevaju brisanje imena Dalmacije do onih koji smatraju kako je jedino rješenje za građanke i građane Dalmacije – status republike u federaliziranoj državi.
Odgovori nisu pristigli od četiri političke opcije: HDZ-a, SDP-a, Mosta i Domovinskog pokreta. HDZ-ovci su odbili odgovoriti na pitanja, uz tvrdnju kako im položaj „Južne Hrvatske“ nije „prioritet u ovom trenutku, jer ih čeka naporna godina s raznim izborima i bit će stalno u kampanji“, dok su domovinci smatrali kako su njihovi odgovori bespredmetni s obzirom na od ranije poznat stav prema ovom pitanju. Bez obrazloženja odgovori nisu stigli, bar ne do danas, i pored više čvrstih obećanja, ni od Socijaldemokratske partije Hrvatske, ni od Mosta.
Prvi su svoj odgovor poslali ljudi iz Dalmatinskog demokratskog foruma i Dalmatinskog kluba koji imaju gotovo isti stav po svim pitanjima kada je Dalmacija u pitanju. Stoga u cijelosti prenosimo njihove odgovore.:
Je li pitanje statusa Dalmacije i dalmatinskog pitanja rešeno Ustavom Republike Hrvatske?
– Jednom riječju: Nisu! Dalmacija ni dalje nije reintegrirana, nema svoju autonomiju i sl. Ali, najveći problem u svakodnevnom funkcioniranju dalmatinske regije nisu samo postojeće ustavne norme, nego to što se one ne poštuju. Npr. nadležnosti županija nisu definirane samo ustavnim rješenjima, a ustav ne čini samo onih 150 i nešto članaka već čitav niz ustavnih zakona, očigledno nisu dovoljno jasno određene, što pruža mogućnost za različito tumačenje, pa, samim tim, i kršenje i nepoštovanje tih odredaba. Ustavom nije jasno riješeno pitanje regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske, nije predviđeno rješenje pitanja financiranja županija, gradova i općina, a nije definirano ni na koji se način taj sredstva trebaju osigurati u državnom proračunu, kao ni to odnose li se ta sredstva na rashodnu ili prihodovnu stranu regionalnih proračuna. Isto tako, s obzirom na to kako je većina nadležnosti jedinica lokalne samouprave definirana zakonom, a ne Ustavom, moguće je kako se kroz izmjene zakona promijene i nadležnosti jedinica lokalne samouprve, a zakon je mnogo lakše izmijeniti nego Ustav.
Koja bi se konkretna prava i obaveze moguće autonomije Dalmacije ostvarile postojećim ustavnim rješenjima?
– Građani Dalmacije u mnogome su oštećeni odlukom Ustavnog suda, jer su dalmatinskim županijama oduzete mnoge nadležnosti koje su izravno išle u korist građana. Županije su se prestale samofinancirati – sve četiri. Među njima su bili i pomoć za trudnice i porodilje, mlade znanstvenike, ili pomoć za mlade obitelji. Isto će biti i s onim nadležnostima koje su proglašene neustavnim kada je u pitanju Statut ove četiri županije. Neke lokalne samouprave, nakon toga, počele su same financirati ove nadležnosti, ali im je nakon oduzimanja sredstava i smanjenja proračuna od strane Vlade Republike Hrvatske onemogućeno raditi to. Opet, moguće je kako se takve stvari događaju jer je vrlo malo nadležnosti definirano Ustavom i uglavnom se sve ostavljaju za niže pravne akte kako bi se ustavne odredbe njima realizirale.
Koji su učinci županijskih skupština i županijskih vijeća mogući u postojećem ustavnom okviru, u odnosu na građane na koje se njihove odluke i akti odnose?
– Odluke županijskih skupština nisu obvezujuće i to je najveći problem kada je u pitanju njihova provedba. Ono malo odluka koje su obvezujuće ne odnose se na bitne stvari u funkcioniranju županija kao takvih i regulaciju života u njima. Kad je u pitanju učinak županijskih vijeća, najveći problem je to što dio nadležnosti koje formalno postoje, posebno kada su u pitanju prenijete nadležnosti jer je, po zakonu, Vlada RH dužna za prenijete nadležnosti osigurati sredstva za provedbu tih nadležnosti.
Kako je moguće da postoji načelni politički kompromis o „ekonomskoj autonomiji“, koji je službeno potvrđen usvajanjem izmjena i dopuna Ustava RH od ljeta 1990. do zime 2013., i to odredbama o slobodi poduzetništva, a da se u praksi to ustavno jamstvo stalno krši?
– Bit problema je upravo u tome što je taj kompromis postignut načelno. Svaki put od 25. srpnja 1990. godine, kada su u Hrvatskom saboru usvajani Zakoni o državnom proračunu i Zakoni o provedbi zakona o državnom proračunu nije se vodila polemika o tome je li ispunjen kompromis o „ekonomskoj autonomiji“ Dalmacije. Tom prilikom pojavljivalo se nekoliko nivoa nesporazuma. 1., obračunava li se ta „ekonomska autonomija“ prihodovne ili rashodovne strane proračuna. Zakonom o proračunskom sustavu iz 2012. godine ova dilema je prekinuta, jer je Vlada RH, po uvjerenju nas iz DDF i DK suprotno Zakonu o izvršenju zakona o državnom proračunu, Hrvatskom saboru predložila Zakon o proračunskom sustavu kojim je definirano kako se taj postotak računa iz poreznih prihoda, što je manje čak i od prihodovne strane proračuna koja je kod nas manja s obzirom na to kako je proračun RH u konstantnom deficitu. S obzirom na to kako Ustav RH ne definira visinu državnog proračuna niti visine proračuna lokalnih samouprava, DDF i DK su uvjerenja kako je ta odredba suprotna Ustavu RH i kako će relevantne institucije to i potvrditi.2., rasprava se vodila i oko toga znači li odredba u Ustavu RH o slobodi poduzetništva kako je Republika Hrvatska ta koja treba osigurati slobodu poduzetništva kroz proračune županija, gradova i općina ili Ustav samo definira kako je sloboda poduzetništva zajamčena, ali ne uvjetuje obvezu Republike Hrvatske neka osigura sredstva za provedbu te odredbe. Argument koji bi išao u prilog tome kako Ustav ne određuje obvezu države o osiguranju tih sredstava nema smisla u situaciji u kojoj Dalmacija gotovo da nema izvorne prihode i nema načina kako bi na neki drugi način osigurala sebi sredstva koja bi joj nedostajala kada je u pitanju osiguranje prava na slobodu poduzetništva. Sve dok Republika Hrvatska ne usvoji zakon o regionalizaciji i decentralizaciji, točnije devoluciji RH na 5 autonomnih regija, što će omogućiti financiranje nadležnosti Dalmacije i na taj način ne osigura Dalmaciji i njezinim građanima mogućnost samostalnog stvaranja svojih prihoda neovisno od onoga što „dobiva“ od Vlade RH, Republika Hrvatska je iz svojih sredstava obvezatna dalmatinskim županijama osigurati sredstva kako bi one mogle poticati poduzetništvo.Treći sukob oko toga što sve ulazi u ustavom zajamčenu slobodu poduzetništva oduvijek je postojao. Sukob se vodio oko toga koji su to prihodi koji se računaju kao sastavni dio proračuna dalmatinskih županija. Problem je u tome što se pokušavala stvoriti slika kako transferirana sredstva koja samo prođu kroz proračun dalmatinskih županija, kao kroz protočni bojler, isto tako čine dio proračuna vezan uz slobodu poduzetništva. To se postizalo tako što su se u kroz transfere u proračun četiri dalmatinske županije „gurala“ i oni prihodi koji ni po Ustavu ni po zakonskim nadležnostima u njemu ne bi smjeli biti. Tako su, na primer, u proračun županije Splitsko-dalmatinske između 2004. i 2018. godinu ušle plaće za prosvjetne radnike zaposlene u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, iako Zakon o osnovnom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, jasno definira kako se sredstva za plaće zaposlenih u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju osiguravaju u proračunu gradova i općina na čijem području se škola nalazi.
Može li se govoriti o zamišljenoj dalmatinskoj autonomiji ako ta teritorijalno-administrativna jedinica neće smjeti imati izvorne prihode, niti zakonski regulirano financiranje svojih projekata, već se njezin „proračun“ formirati i puniti političkim nagodbama sa Zagrebom, dok više od dvije trećine ovih sredstava čine transferi kojima regija ne bi raspolagala jer se njima financiraju nadležnosti drugih teritorijalno-administrativnih jedinica, npr. općine i gradovi?
– Odgovor na ovo pitanje djelomično je sadržan u odgovoru na prethodno. Ipak, ne treba poistovjećivati buduću autonomiju Dalmacije s njezinim izvornim prihodima, ili cijelu njezinu autonomiju svoditi na pitanje njezinog financiranja. Dalmatinska autonomija nije samo ekonomsko pitanje, nego i povijesno, političko i prije svega demokratsko. Dalmatinska autonomija mora uzimati u obzir specifičnosti ove regije, njezinu povijest, kulturu, običaje, materijalnu i nematerijalnu baštinu, specifičan jezik; mora Dalmaciji dati takve nadležnosti kako bi mogla sama urediti sva pitanja od regionalnog značaja, a za mnoge od tih nadležnosti nije potrebno osigurati dodatna sredstva. Uz to, Dalmacija bi imala pravo aplicirati za sredstva iz europskih fondova. Naravno niti jedna autonomija, pa tako ni moguća dalmatinska, ne može biti potpuna bez rješavanja pitanja financiranja, ali se ne može ni negirati njezina svrha ili postojanje ukoliko se u zakonu koji će omogućiti dalmatinsku autonomiju ne unesu odredbe o financiranju nadležnosti AR Dalmacije.
Koji je razlog što zakon o financiranju lokalne samouprave nije donijet između 2000. i 2023. godine?
– U razdoblju između 2000. i 2003. trebalo je demokratizirati državu. Vlada Ivice Račana donekle je uspjela u tome. A onda je u jesen 2007. godine započela velika ekonomska kriza koja iz koje smo izišli tek 2013. godine. U ta dva razdoblja nije se moglo baviti ovim pitanjima. Ti je izgubljeno 10 godina. U ostalih 13 godina, moglo se napraviti mnogo toga, ali nije. Da se pristupilo izradi zakona o nadležnostima i financiranju lokalne samouprave, javnom vlasništvu i nizu drugih zakona kojima bi se županijama dale nadležnosti ili vraćena Dalmaciji nasilno oteta imovina, sada ne bi razgovarali o ovome. Oformljena je i radna grupa za izradu Zakona o financiranju lokalne samouprave, ali na žalost, nije bilo dovoljno političke volje kako bi se postigao širok konsenzus o donošenju ovog zakona, visini i vrsti izvornih prihoda.
Upućuju li politička tumačenja okvira moguće dalmatinske autonomije na to kako su postojeća ustavna rješenja nedorečena i kako bi ih trebalo preciznije definirati?
– Da. Kao što je rečeno u odgovoru na prvo pitanje, upravo je to razlog za mogućnost proizvoljnog tumačenja ovisno od dnevnopolitičkih procjena i potreba.
U kojoj mjeri je postojeći ustavni okvir u skladu s europskim rješenjima o ustrojstvu regionalnih nivoa vlasti?
– Ne postoji neki univerzalni europski model regionalizacije i decentralizacije, i zbog toga ne možemo govoriti o nekakvom „europskom standardu“ ili modelu. I u Europskoj uniji i u europskim državama koje nisu članice EU postoje različiti modeli državnog i teritorijalnog uređenja i države se međusobno razlikuju prema stupnju regionalizacije i decentralizacije. U EU ima i unitarnih država i regionaliziranih i federaliziranih država. No, postoji jedna zajednička točka svima – to je poštivanje povijesnih granica i što veći mogući stupanj regionalizacije i decentralizacije.S tim u svezi, ono što je tendencija u svim europskim državama, pa čak i u onima koje, poput Republike Francuske, spadaju u red država koje tradicionalno smatramo unitarnim i centraliziranim, to je kako se sve više nadležnosti prebacuje na neke srednje nivoe vlasti, od sekundarnih zakonodavnih nadležnosti, pa do izvršnih.
Može li se pitanje regionalne autonomije, zbog problema u njezinom funkcioniranju, postaviti kao sporno u nastavku dubljih europskih integracija, a s obzirom na to kako se ono decidirano navodi i u svim dosadašnjim izvješćima Europske komisije?
– Iako je pitanje dalmatinske autonomije unutardržavno pitanje Republike Hrvatske i ono je bilo predmet interesa EU samo iz perspektive vladavine prava i činjenice kako mnogi zakonski i ustavni rokovi za donošenje zakona kasne ili se ne donose.
Nadalje, svjesni smo kako je Parlamentarna skupština Vijeća Europe prije neki tjedan raspravljala o stanju u Dalmaciji. Njih je brinula činjenica kako je došlo do ubojstava pripadnika dalmatske etničke skupine i zašto pravosudna tijela nisu reagirala? Uz to, u Ugovoru o pristupanju RH Europskoj uniji, jasno stoji kako će Republika Hrvatska provesti devoluciju i osigurati povijesnim regijama autonomiju. Rok za to je bio 1. kolovoz 2018. Prošlo je pet godina od toga, a obveza iz Ugovora nije ispunjena.
Vaša politička opcija:
A) Podržava i smatra zadovoljavajućim postojeći nivo lokalne samouprve? Ako je odgovor pozitivan – objasnite koji su konkretni efekti aktualnih nadležnosti kad je u pitanju mogućnost ekonomskog i političkog razvoja Dalmacije unutar države i u procesu euro integracija koji uključuje raznovrsnu međuregionalnu saradnju. Ako je odgovor negativan – objasnite što je u postojećem okviru sporno i zbog čega.
B) Smatra kako Dalmacija treba biti reintegrirana i imati veći stupanj autonomije, koji uključuje zakonodavnu, izvršnu, sudsku, upravnu i fiskalnu vlast u domeni pitanja od regionalnog interesa? Objasnite kakvo bi to rješenje bilo, zašto to smatrate boljim rješenjem i koji bi bili njegovi efekti.
C) Predlaže drukčiji oblik i nivo autonomije za Dalmaciju? Objasnite konkretno koji je to nivo autonomije i s kojim nadležnostima regionalnih tijela vlasti.
D) Zagovara ukidanje regionalne autonomije? Objasnite zbog čega smatrate da bi to bilo svrsishodno.
– Kao što je već svima poznato, mi u DDF-u i DK-u smatramo kako Republika Hrvatska može biti ekonomski i socijalno razvijena isključivo kao regionalizirana i decentralizirana država 5 ravnopravnih autonomnih regija. Svakako će Ustav Republike Hrvatske morati jasnije definirati ovo pitanje, ali kada se bude pokrenula debata o promjeni ustava, pokrenut će se i pitanje devolucije Republike Hrvatske. Jedan od nacrta Ustava iz 1990. predvidio je neku vrstu sekundarne zakonodavne vlasti za regije, odnosno da regionalne odluke na području svake od pet regija u oblastima od regionalnog značaja imaju snagu zakona. Time bi dometi regionalne autonomije, a samim tim i njezini efekti, bili bi značajniji. No, ne radi se ovdje samo o zakonodavnom pitanju. Ovo je moralno i ekonomsko-socijalno pitanje. Dalmacija je 1989. imala BDPpc u visini od $30 000, danas je njezina ekonomska snaga $14 000. Upravo je jedan od glavnih razloga strmoglavog pada dalmatinske ekonomija najriginiji unitarizam i najviši stupanj centralizacija u Europi.
Postoji li dalmatinski separatizam?
a) Ako smatrate kako postoji, navedite koji su njegovi razlozi i motivi, čime se konkretno manifestira (odluke i aktivnosti županijskih tijela) i kakvi su njegovi efekti i posljedice (precizno ih navedite).
b) Ako smatrate kako ne postoji, objasnite kako razumijete takve ocjene, te kako vidite to što su one konstanta u političkom vokabularu već duže od tri desetljeća.
– Dalmatinski separatizam ne postoji. Da postoji, Dalmacija bi već ’90. godina prošlog stoljeća bila samostalna država ili bi bila dio neke druge države. Ono što postoji je potreba stanovnika Dalmacije za boljim ekonomskim uvjetima i boljim životom, višim životnim standardom i zaštitom ljudskih prava i sloboda, koja se u RH u ovim trenucima brutalno gaze. Postoji i potreba antidalmatinskih snaga da se svako pitanje koje se postavlja političkom centru u Zagrebu, a vezano za Dalmaciju, ubojstva Dalmatina i sl. senzacionalistički predstavi kao separatizam.
Comments