Na današnji dan 1992. (27.11.1992.) prilikom prvog čitanja Prijedloga Zakona o lokalnoj samoupravi u upravi, Mira Ljubić-Lorger, predsjednice Dalmatinske Akcije, obratila se Hrvatskom Saboru.
Govor prenosimo u cijelosti:
"Kolege zastupnici, Dalmatinska Akcija zalaže se za suvremeni europski model regionalnog ustrojstva Republike Hrvatske izražen kroz demokratski izabrane višestranačke regionalne skupštine koje bi imale originalne izvore financiranja, jake subregionalne cjeline, odnosno kotareve, općine i gradove unutar regija, bile bi samostalne u rješavanju lokalnih problema te sposobni sprječavati kako republički tako i eventualni regionalni centralizam, jer bi imali po ovom konceptu i veće nadležnosti nego što je danas predviđeno za županije.
Ovaj model bio je od mnogih, pa i od nekih iz oporbe, proglašen razbijanjem Hrvatske. Istina ne vidimo što je takvim svojim stavovima oporba zbilja postigla osim nuđenja sve novijih i novijih izbornih pobjeda vladajućoj stranci. Nasuprot tome, hrvatske regionalne stranke vrlo su jednostavno i bez svađe formulirale temelj zajedničkog programa koji Hrvatsku UJEDINJUJE u bogatstvu različitosti, a ne promišljeno razjedinjuje radi profita stanovite gospode koja Hrvatsku doživljava kao svoje privatno dioničko društvo s vrlo ograničenim brojem dioničara.
Europski regionalizam, što se pokazao ekonomski uspješnim s visokim demokratskim standardima i s velikom integracijskom moći zapadnih europskih prostora, istinska je razvojna šansa Hrvatske. Nema u Europi zemlje koja je prirodnije regionalno ustrojena od naše.
No, možda je vrijeme da se otvoreno kaže kako nekim možda i nije namjera da Hrvatska bude u Europi.
Umjesto liječenja ratnih, socijalnih i gospodarskih rana, hrvatskih rana, nama se danas Prijedlogom zakona o područjima županija, općina i gradova u Republici Hrvatskoj nudi kost svađe oko granica županija, gradova i malih nemoćnih općina koji će probleme moći rješavati jedino moljakanjem pomoći u Zagrebu.
Pogledajmo npr. što ovaj Nacrt zakona nudi Dalmaciji. On njoj nudi samo niz sustavnih poniženja od čega je prvi u nizu prijedlog naziva Splitsko-dalmatinska županija. Nada se valjda predlagač da će se Zadar, Šibenik i Dubrovnik prestati osjećati dalmatinskim gradovima.
Nakon što nam je prije pola stoljeća od Dalmacije oduzeta Boka i predana Crnoj Gori, valjda kao nagrada za neprocjenjive žrtve koje su podnijeli Dalmatinci da bi Dalmaciju i Istru pripojili Hrvatskoj, nakon što se prometni ključ Dalmacije izdvajanjem u autonomni srpski kotar Knin izdvaja iz živog korpusa regije i ujedno pretvara u getoizirani rezervat vječnih pobunjenika, koji uplašeni HDZ-ovi političari iz Zadra i Šibenika prebacuju jedni drugima. Nastavlja se i s drugim poniženjima: povijesno središte Dalmacije, grad Zadar, gura se u Liku. Nakon dvogodišnje kampanje za ukidanje samog imena Dalmacije i njegovu zamjenu pojmom Južna Hrvatska, sada se jedna regija razbija na šest dijelova i još se ime Dalmacije nastoji vezati samo uz jedan grad. Može biti da potpuno svjesni otpora izazvanog projektom Zagreb - metropola, sada stanovita gospoda hoće isti model presaditi u Split, pa tako i njega udaljiti od ostalih krajeva Dalmacije, a još je od Rimljana poznato da je najbolje podijeliti pa vladati.
No, usprkos tome, ime Dalmacije svijetli u povijesti već dvije tisuće godina. Članovi vladajuće stranke koja sanja o demokrščanskom imdžu žele uništenjem njima omrznutog imena mijenjati tekst Biblije. Ja se zaista neću začuditi ako jednom na dnevni red ovog Sabora nametnu i zakon o izmjenama i dopunama teksta Biblije gdje se spominje ime Dalmacija, pa bi valjalo i to izmijeniti, a mi Dalmatinci i kad nismo vjernici ponosni smo što je Dalmacija bila mjesto prpovjedanja krščanstva prvih njegovih decenija, što se, dakle u Bibliji izričito navodi.
Ima takvih poniženja još mnogo, a sva su posljedica zastarjele totalitarne svijesti pomješane s privatnim interesima.
Može se, dakle, zaključiti da je prijedlog ovog zakona na tragu ugarskog centralističkog županijskog ustrojstva kojim su Hrvatska i Slavonija pljačkane pomoću domaćih političara i činovnika mađarona.
No, valja znati da mađaroni nisu tlačili Hrvatsku i Slavoniju iz neke apstraktne mržnje prema hrvatskom i slavonskom narodu, već iz golemih financijskih interesa. Jedino tako ovo što se kao kamen razdora u Hrvatskoj nama nudi danas nije izrazom neke apstraktne mržnje prema povijesno, kulturno, zemljopisno, prometno i što je najvažnije gospodarski definiranim zemljama koje su se našle unutar RH, već je izrazom upravo namjere da se podjelom države na nemoćne, oko granica zavađene, neravno skrojene županije i mikroskopske općine onemogući otpor daljnoj centralizaciji.
Gospodo zastupnici, molim vas da vodite računa o tome da ni centralizacija nije sama sebi cilj. Najčešći cilj svake centralizacije je privatizaciju korist jedne odabrane vrhuške, jednom riječju - pljačka, a snažne regije i općine bile bi tomu branom. Stvoriti lokalne organe uprave što su svojim položajem, najbliži životnim teškoćama naroda, a ne dati im sredstva ni društvenu moć, da probleme samostalno rješavaju, znači u stvari samo povećati broj političara i činovnika ovisnih o Vladi. Njihova jedina metoda uspjeha bit će dodvoravanje.
Županijski sustav je, ovakav kakav se predlaže, dakle samo kost oko koje bi se trebali počupati političari krojeći feude. Na taj način, interese za ovakav zakon zaista može imati samo malobrojna vrhuška te lokalni šerifi i mjesne bitange, a ne ovaj Sabor, dok se, ponavljam, teške ratne, socijalne, gospodarske rane Hrvatske ne liječe, dapače, ovakvom se politikom produbljuju. Zbog toga onima koji su ovako zamislili našu Republiku Hrvatsku poručujem: možete vi, gospodo, razdrobiti Dalmaciju na još tisuću beznačajnih županija, možete i dalje kupovati naše hotele pune izbjeglica za bezvrijedan papir, možete nas ucjenjivati nuklearkama i termoelektranama i skupom strujom, možete bagatelizirati našu kulturu i provincijalizirati naš sport, možete upropaštavati naša poduzeća i novine upravnim odborima, ali zapamitie - sve ovo radili su i Mađari tuđem hrvatskom i slavonskom narodu, a vi biste to onda uradili dalmatinskom. Narodu koji se, kao nekad od Talijana, sam krvlju obranio od četnika, a sad gleda sa svog siromašnog otoka na koji se stiže samo starim trajektom kako neka bogatstva rastu i rastu, ne radom već blizinom HDZ-oltaru.
U Dalmaciji stasa generacija koja je toga svjesna i Dalmaciju nosi u srcu.
Ime nije ništa, što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i sa drugim imenom, kaže Shakespeare u "Romeu i Juliji". To gospodo, zgodno zvuči u književnosti, ali u politici ime znači mnogo.
Dalmacija se nalazi na jugu Hrvatske, to je znanje iz zemljopisa koje uči svaki pučoškolac, uči i moj sin, te ja ne vidim razloga da se tim običnim znanjem stanovita gospoda ovdje toliko hvale. Pa valjda se pretpostavlja da su završila osnovnu školu.
Ime znači mnogo. Naučili smo to dok je u Jugoslaviji ime Hrvatske bilo proskribirano, pa zbog čega se onda gospoda tolio ljute i inzistiraju na toj staroj jugoslavenskoj praksi da ne smijemo sada ni svoju regiju nazvati njenim pravim imenom.
Možda bi odgovor mogao biti u paničnom strahu onih koji su otišavši iz Dalmacije zaboravili interese ove regije, jer ono što je dobro za Dalmaciju, dobro je i za Hrvatsku i obratno, pa su se bavili samo vlastitim karijerističkim interesima dok je Dalmaciji za sad ostalo da gladuje, pa me zaista ne bi čudilo da se i glad u Dalmaciji proglasi neprijateljskom djelatnošću, autonomaštvom i jugonostalgijom i što god hoćete."
Komentáre