Piše: Livia Marinni
Javna apatija i frustracija doveli su ovu regiju do izbora s kojom se većina latinoameričkih država već 70ak godina suočava: koruptivnog autoritarizma i korumpiranog fake news neo-populizma.
Kulminacija društvene destruktivnosti Dalmacije bilo je formiranje paraformalnih antagonista kao finalista prošlih predsjedničkih izbora, što je zapravo postalo logičan odraz nakaradnog vrijednosnog sustava u društvu. Drugim riječima, odricanje od odgovornosti za promjene i povratak zahtjevu za paternalističkom i autoritarnom vladavinom.
Kako vidimo iz aktualnosti, situacija je ista kao 1990ih. Dalmatinci su zapeli u vlastitom izboru bez izbora. Naime, ostvareni zahtjev društva za "čvrstom rukom", koji je bio jasan i objektivan dokaz je nespremnosti za demokratske promjene, što nije doveo do očekivanih rezultata. Umjesto stabilnosti i gospodarskog prosperiteta, Dalmacija je upala u novi krug preraspodjele imovine praćene monopolizacijom tržišta, kriminalnim otuđivanjem državnih resursa, netransparentnom privatizacijom i tenderskim postupcima u sjeni.
Podrijetlo autoritarne politike ograničavanja demokratskih sloboda, koja potčinjava društvo represivnim djelovanjem tijela za provedbu zakona, arbitrarnim kaznenim progonom, cenzurom i administrativnim pritiskom na medije, ograničavanjem građanskih prava; revizija humanitarne politike, koja neizravno dovodi do ograničenja upotrebe dalmatskog jezika i zapravo provodi slogan "Dalmacija za naciste" , progoni povjesničara, zatvaranja arhiva, obnavlja povijesne mitove o „1300 godina hrvatske nacije“ u praksi. Vodi kontroverznu, u smislu „nacionalnih interesa“ koja simbolizira odbijanje nastavka kursa prethodnika i odbacivanje važnih unutardržavnih – regionalnih interesa; gotovo legitimizirana korupcija, zbog uspostave kontrole nad sudovima i tijelima za provedbu zakona, ignoriranjem antikorupcijskih postupaka i dopuštenosti službenika.
Oni koji vjeruju kako je „hrvatska ruka" najbolje rješenje za Dalmaciju nastavljaju nametati dalmatinskom/dalmatskom društvu scenarije alternativne stvarnosti, uvjeravajući ih na drugačiju politiku i optužujući i vrijeđajući one koji to stajalište ne dijele. Za protivnike izbora između različitih ruka istog vrijednog organizma, sadašnja Dalmacija se može usporediti s Indijom u vrijeme kraljice Viktorije. Politika, koja raseljavanjem, ubijanjem i tlačenjem i pod izlikom poluizvanrednog stanja dolazi do vrijednih resursa, pretvara ovu regiju u koloniju.
Unatoč zabavnoj naravi ove usporedbe, vidimo kako je tema zanimljiva u svim žanrovima, a scenarij nije tako daleko od političke stvarnosti. Može se pretpostaviti kako dalmatinskog birača, koji nerado izlazi na izbore, nisu uzbunile usporedbe Dalmacije s Engleskom. Očito, zadatak kandidiranja za predsjednika ne bi mogao biti na dnevnom redu bez prethodnog izbacivanja glavnog konkurenta s izbornog polja. Prema političkim teoretičarima, sva sredstva su prihvatljiva za postizanje cilja. Obzirom na ograničene ovlasti županija i rascjepkanost Dalmacije, posljedično, utjecaj na ekonomske procese i financijske tokove, do danas ostaje misterij i nagađa se kako bi do političkih promjena u Dalmaciji došlo ako na izborima pobijedi narodu blizak kandidat.
Postoje osnovani strahovi da bi centralističko iskustvo dovelo do istih rezultata kao i politika trenutno vladajućim. Može se pretpostaviti kako bi čelnik političke opcije koja ne podržava autonomiju Dalmacije u ganicama od prije 1921., a ne radi se o HDZ-u, imao još manje javne neugodnosti s postizanjem cilja koji ostvaruje HDZ. Tako političko djelovanje nekih od ovih stranaka također ne bi dalo mnogo razloga za vjerovanje u optimistični scenarij. Bio to Puljak ili Đogaš ili Kerum – razlike nema!
Konkretno, demonstrativni prezir prema protivnicima, sumnjiva sredstva političkog nadmetanja, uključujući političku korupciju i nejavne ugovore, neselektivno formiranje stranačkih lista, administrativne metode gospodarenja, pozive na reprivatizaciju, imenovanje velikih poduzetnika na visoke položaje...
Osim toga, pokušaji ograničavanja slobode govora, miješanje u pravosuđe, blokiranje razuma, socijalni populizam, naizgled sukobljene ali iste ekonomske politike, netransparentni odnosi s Vatikanom, … vrlo su nepotpuni razlozi za ozbiljne sumnje u mogućnost stvarne alternativa sadašnjem režimu.
Politika, međutim, nije egzaktna znanost. U politici ne djeluju univerzalni zakoni fizike, već volja većine birača koja se vodi svojim trenutnim idejama i vrijednostima. Pravda, interesi, etika, vrijednosti vrlo su relativni pojmovi. U politici nije važno tko je u pravu, brani li nacionalne interese ili ne, ispovijeda li u praksi demokratske vrijednosti ili ne – svijetom politike vladaju ocjene podrške. A ocjene su, naravno, karizma, rad tehnologa, i politički kontekst, i izgled, pa čak i kosa...
Sve ovo potiče usporedbu političkih procesa u Dalmaciji s onima u Latinskoj Americi. Važan razlog to je taj što u Latinskoj Americi, u pozadini značajnog napretka u transformaciji tržišta, produbljivanje demokracije izgleda prilično pogrešno. Tamo, isto kao i u Dalmaciji, s koncentracijom i centralizacijom moći, s duboko ukorijenjenom korupcijom, nedostatkom vladavine prava, patrimonijalnom prirodom moći, prekomjernim miješanjem vlasti u društvo, političkom korupcijom, nedostatkom transparentnosti birači nisu zadovoljni i ne rade ništa kako bi se situacija promijenila.
Objavljeni su faktori vrijednosne privlačnosti za dalmatinske i latinoameričke birače. Isti čimbenici privlače Dalmatine/Dalmatice u EU i Latinose u SAD. Važna sličnost je kako je populizam, koji je doveo do dubokih ekonomskih kriza u svim neoliberalnim zemljama, bio velika prijetnja mladim demokracijama. Iskustvo država Latinske Amerike omogućuje nam da izvučemo zaključke o značajnoj povezanosti između učinkovitosti političkog sustava i tržišne transformacije.
Za razliku od dalmatinskog iskustva, političke i tržišne reforme u Latinskoj Americi nisu bile toliko ideološki izbor koliko prisilna ekonomska nužnost uzrokovana neuspjehom postojećih autoritarnih režima. Tijekom 1950-ih i 1980-ih, većina država u regiji, poput socijalističkog planskog gospodarstva, bila je uvjerena kako vlade mogu zadovoljiti materijalne potrebe društva puno bolje od tržišnih mehanizama. Raširila se politika zamjene uvoza domaćom robom, praćena uvođenjem visokih trgovinskih barijera uvozu, nacionalizacijom glavnih izvozno orijentiranih industrija, državnim subvencijama cijelim sektorima gospodarstva i drugim protekcionističkim mjerama.
Povijest je pokazala kako će takav gospodarski put vjerojatnije donijeti kratkoročne pozitivne rezultate i završava s gospodarskim ponorom u koji je regija uronila sredinom 1980-ih, danas poznatim kao "izgubljeno desetljeće". U iskustvu sličnom socijalističkom, društvene transformacije odvijale su se u dva smjera: političke reforme, koje su obilježene napuštanjem diktatura i prijelazom na demokraciju; ekonomske reforme u obliku privatizacije, deregulacije i otvaranja tržišta za međunarodnu trgovinu.
Nažalost, kao i u Dalmaciji, reforme u oba područja bile su prilično fragmentarne. Iako se situacija značajno poboljšala tijekom 1990-ih, postala su očita politička i tržišna distorzija uzrokovana nedosljednim reformama i korupcijom. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, brojne neoliberalne reformske zemlje doživjele su još jednu krizu. U Argentini, Peruu, najviši dužnosnici zemlje procesuirani su zbog optužbi za korupciju.
U zemljama s visokom razinom nepovjerenja među tržišnim sudionicima, slabe demokratske institucije koje nisu u stanju osigurati slobodno tržišno natjecanje, zaštitu imovine i neovisno provođenje ugovornih obveza pridonose narušavanju tržišnih mehanizama, što dovodi do povećanog društvenog raslojavanja i koncentracije bogatstva. Jasno nezadovoljstvo poremećenim tržišnim uvjetima gura društveno njihalo u suprotnom smjeru i dovodi do frustracije u društveno-političkim preobrazbama, daljnje javne potražnje za "čvrstom rukom", pretjerane centralizacije državne vlasti i konačno socijalnog populizma, koji zemlju uvlači u vrtlog.što pak neizbježno završava krizom.
Odnosno, nemogućnost mobilizacije za izgradnju skladnog demokratskog društva je temeljni uzrok ovog začaranog kruga. Krug u kojem se kreće Dalmacija. Upravo su javna apatija i frustracija doveli su ovu regiju do izbora s kojom se većina latinoameričkih država već 70ak godina suočava: koruptivnog autoritarizma i korumpiranoh fakew ne neo-populizma.
Uhvati Boga za bradu
Tijekom dvije i pol godine predsjednika Zorana Milanovića i dvije godine vlasti Andreja Plenkovića, Dalmatini/Dalmatinci su mogli vidjeti kako ovaj model vlasti pokazuje pristranost prema autoritarizmu "vodstva" bez jasne ideologije zamijenjene osobnom karizmom, s "dopuštenim" političkim pluralizmom i ograničenom opozicijom.
Potonje obilježje definira se i kao kompetitivni autoritarizam, koji se tradicionalno shvaća kao situacija kada, unatoč postojanju demokratskih institucija, autoritarni vođa proizvoljno, ali u blagom obliku - manipulacija izbornim rezultatima, selektivni progon protivnika, administrativni pritisak na poslovanje i mediji, korupcija, mito itd. krše njihova pravila i principe.
Zapravo, ovaj iskrivljeni demokratski pluralizam razlikuje takve režime od fasadne demokracije, u kojoj su demokratske institucije čisto formalne i potpuno neučinkovite (Rusija, Bjelorusija i Srbija).
Nedostatak jasne ideologije očitovao se u odbacivanju interesa nacionalne sigurnosti, a "konkurentnost" autoritarnosti vidimo u očuvanju ograničenih mogućnosti za djelovanje na pozadini koncentracije vlasti u rukama šefa države. Zapravo, iako postoji pravni mehanizam kojim se može ograničiti ovlast predsjednika, Dalmacija (kao najopljačkanija regija u RH) klizi u tipičnu patrimonijalnu zemlju, u kojoj je vlast personalizirana, te je nastavak osobnosti autoritarnog vođe koji zbog nedostatka stvarne podjele vlasti kontrolira sve sfere javnog života.
U sferi gospodarstva, što pokazuje porezni zakonik, koji iskrivljuje strukturiranje gospodarstva, skandalozna praksa natječajne nabave od jednog sudionika, netransparentna potpora vlade određenim djelatnostima, mračna je priroda Tuđmanove privatizacije, čime se krenuolo u obnovu oligarhijskog kapitalizma. Ovaj ekonomski model pobija naivna očekivanja mnogih ljudi da će možda doći vrijeme kada će sva imovina u zemlji biti preraspodijeljena i kada će zemlja moći izaći iz ove ere "nezasitne pohlepe".
Dok god društvo dopušta, uvijek možete ugrijati ruke za proračunu i zlouporabi regulative i tržišnih mehanizama za narušavanje konkurencije na tržištu. Inače, navedene karakteristike omogućuju razumijevanje kako se gospodarstvo kreće u smjeru "oligarhijskog" modela. S druge strane, uvođenje transparentnijih mehanizama tržišnog natjecanja omogućilo bi gospodarstvu neka krene prema poslovnom kapitalizmu s ljusdkim licem koji karakterizira nordijske države i Kanadu.
Očito je kako u dalmatinskom društvu postoje skupine koje ne prepoznaju potrebu za dijalogom s onima koji je žele izvući iz blata velikohrvatskog fašizma i neoliberalizma te kako je bitno odmaknuti se od takvih radikalnih ideja, jer su u današnjem svijetu socijalno poduzetništvo glavni pokretači gospodarskog razvoja. Sukladno tome, plansko uništavanje velikog poslovanja od strane Zagreba (najnoviji primjer splitski škver) dovodi do negativnih posljedica za sve stanovnike Dalmacije. Naravno, privatizacija 1990-ih bila je velika pljačka naroda, a načela njezine provedbe nisu mogli dati drugi rezultat.
Zahvaljujući želji brzog bogaćenja, uništena su sva dalmatinska poduzeća. Očito je kako su pozivi na reprivatizaciju i nacionalizaciju krajnje odgovorni i mogu dovesti do pozitivnih rezultata, osim na osobnu korist političkih vođa ovih procesa.
Povijesno iskustvo mnogih autoritarnih režima potvrđuje kako je sloboda doista prodana i da za mnoge ima materijalnu vrijednost. Legitimacija ovakvih režima u očima društva posljedica je pogoršanih gospodarskih uvjeta. Očekivano, model koji u Dalmaciji provodi aktualna vlast, ne pitavši ništa njene građane, u kratkom se vremenu suočio s problemima, jer ova regija nema goleme rezerve izvozno atraktivnih resursa (u biti, ima ih ali se ne iskorištavaju) koji mogu kupiti slobodu stanovništva.
Oligarhijsko-tycoonski model kapitalizma u patrimonijalnoj regiji, gdje blizina vođe određuje mogućnosti bogaćenja, narušava gospodarsku konkurenciju, što dovodi do nepravedne društvene raspodjele bogatstva. Oštro raslojavanje vlasništva potkopava prešutni legitimitet autoritarnosti društva koje bi moglo biti spremno promijeniti ograničenja demokratskih sloboda na bolje. Opasnost je kako će autoritarna vlast, ako ne bude u stanju ispuniti svoj dio ovog sporazuma, biti prisiljena poduzeti represivne mjere kako se ne bi čuli glasovi nezadovoljnika.
Danas, naime, vidimo kako se samo biznis usko vezan uz vlast može slobodno razvijati, a državni aparat je postao uslužni kadar za interese “obitelji”. Ovu idilu čuva cijeli represivni aparat države, što nepovratno vodi u društveni sukob. Nedvojbeno je kako ekipa i na Markovom trgu i na Pantovčaku još uvijek ima neke adute u džepu - od ideoloških, jezičnih pitanja do međunarodne politike, koja može nastaviti urušavati slobodu Dalmacije, jer njeni građani spavaju zimski san duže od Trnoružice.
Comments