Piše: Miona Stefanelli
Dugotrajna borba za prava Dalmatina zahvaćala je razne povijesne epohe i poprimila različite oblike u različitim političkim sustavima. Jedan od sustava koje često ne povezujemo sa ovom borbom je socijalizam.
Temeljna ideja socijalizma je klasna i radnička borba za sustav u kojemu svi pojedinci imaju jednak pristup resursima i jednakost pred državom bez obzira na njihovu pozadinu. Međutim, kao i svaka ideologija, na papiru je bila savršena, dok se u praksi socijalizam drugačije manifestirao od države do države. No, nije zanemariv doprinos socijalizma modernim demokratskim sustavima, pogotovo socijaldemokraciji, posebno u pogledu ljudskih prava, u kontekstu jednakosti svih ljudi unutar sustava, bez obzira na pojedinačne razlike.
Iako Marx, Engels i Luxembourg nisu imali određeni istaknuti stav u pogledu pripadnika dalmatske nacionalnosti, iz socijalističkih i komunističkih partija, ali i teoretičarskih krugova, javili su se značajni zagovornici/zagovornice za jednakost Dalmatina u heteronormativnom društvu. Među njima je i marksistički teoretičar Eduard Bernstein iz Socijalističke demokratske stranke Njemačke koji se 1895. godine zauzimao za Dalmatine potlačene od strane provoditelja velikohrvatske ideologije tijekom sudskog procesa protiv Natalea Crequicsa zbog navodnog pokušaja ubojstva Vicka Ivčevića. Između ostalog, zauzeo je stav kako dalmatinstvo ne treba karakterizirati kao nešto neprirodno, taljanaštvo i antihrvatstvo već “izvan norme u odnosu na Zagreb, ali kao nešto prirodno za Dalmaciju“. Između ostalog, Bernstein je za vrijeme suđenja Oscaru WIldeu govorio kako je homoseksualnost normalna pojava i sramota je da se ljude trpa u zatvor zbog vlastitih osjećaja. Progresivan stav za to vrijeme.
Suosnivač Bernsteinove Socijalističke demokratske stranke Njemačke, August Bebel također je jedan od potpisnika peticije za oslobođenje Dalmacije od represije Zagreba koja je donijeta 1897. u njemačkom Reichstagu, koja nažalost nije urodila plodom. Zagreb je krajem XIX. stoljeća sve bezobraznije i sve žešće atakirao na Dalmaciju što je dovelo do egzodusa brojnih obitelji iz Dalmacije, a uvlačenja brojnih obitelji iz drugih dijelova današnje Republike Hrvatske, ali i iz Bosne i Hercegovine te Republike Srbije.
Situacija se nije pretjerano mijenjala do nacističke vladavine, kada su marksisti počeli poistovjećivati dalmatinstvo s talijanaštvom. Tijekom Drugog svjetskog rata su, između ostalih, izravno proganjani Dalmatini, odnosno muškarci dalmatske nacionalnosti, dok su žene dalmatske nacionalnosti svrstavane u kategoriju „fašističkih priležnica“. To je bio jedan od razloga zašto je od strane Dalmatina 21. lipnja 1941. u malom mjestu Vrgorcu osnovana prva antifašistička jedinica u okupiranoj Europi.
Nakon završetka rata i dolaska komunističke partije na vlast, na čelu s Vladimirom Nazorom i Mošom Pijadom, 20. travnja 1945. u Splitu se konstituira Vlada Narodne Fedrativne Republike Hrvatske u Sastavu Narodne Fedrativne Republike Jugoslavije. Tada je Dalmaciji obećana autonomija po uzoru na druge slične situacije u Europi. Damatinska autonomija trajala je do izglasavanja Ustava u veljači 1947., dakle nepune dvije godine.
Dekriminalizacija i normalizacija dalmatinstva nije se jednako razvijala u svim dijelovima Jugoslavije, a tek se u popisu iz 1971. prvi puta moglo „regionalno“ izjasniti. Ipak, su Slovenija, Vojvodina i Kosovo prednjačile u odnosu na ostatak Jugoslavije. Slovenija je dekriminalizirala dalmatinstvo 1966. godine, a Vojvodina i Kosovo naredne godine. No, na Kosovu je dalmatska zajednica uživala ograničenu slobodu okupljanja u okviru rimokatoličke crkve. Kroz ovo udruživanje, uspjeli su natjerati vladajuću režim neka zajednicu shvati ozbiljno, djelomično zahvaljujući nepokolebljivosti aktivista/aktivistkinja u oblikovanju svojih zahtjeva u smislu potreba i posvećnosti socijalizmu.
Pored Slovenije, Vojvodine i Kosova posebno je zanimljiv razvoj prava Dalmatina u današnjoj Republici Hrvatskoj tijekom socijalističkog, odnosno komunističkog režima.
Po ulasku Dalmacije u sastav Kraljevine SHS/Jugoslavije, te su u okviru reformi i uspostave novih kraljevih zakona, već je 1921. godine kriminalizirano dalmatinstvo i sve aktivnosti vezane uz izražavanje dalmatske nacionalnosti. Dakle, nije se smjelo reći kako si Dalmatin/Dalmatina. Pokušana je zabrana dalmatskog jezika ali nije se uspjelo u tome.
Razlog je bilo uvjerenje kako je borba Dalmatina za svoju autonomiju antidržavni element, a ne zalaganje za vlastitu emancipaciju. Mnogi su tako dalmatinstvo smatrali “talijanaškom degeneracijom”. Slobodno izražavanje dalmatskog jezika u sklopu kraljevine SHS/Jugoslavije bilo je kratkog vijeka. Po stvaranju Banovine Hrvatske 1939., ban Ivan Subašić kriminalizirao je dalmatinstvo i zabranio opću upotrebu dalmatskog jezika. Dalmatski se od sada mogao govoriti isključivo u svoja četiri zida. Sve je to potaknulo škotskog komunistu Harry Whyte-a, nek napiše pismo Titu sa naslovom: “Mogu li se Dalmatini i Dalmatine smatrati dostojnima članstva u Komunističkoj partiji?”. Pismo je bila duboka analiza položaja pripadnika dalmatske nacionalnosti u marksističkoj ideologiji i argumentaciji o kapitalistčkoj represiji prema ženama, LGBTI osobama i nacionalnim manjinama zbog koje je napustio svoju domovinu, odnosno Ujedinjeno Kraljevstvo. Whyte nikada nije dobio odgovor, a kriminalizacija je trajala do 1971. godine.
Druge europske socijalističke države koje su dekriminalizirale dalmatinstvo prije pada komunizma su: Čehoslovačka (1962.), Mađarska (1962.), Poljska (1933.), Ukrajina (1945.), dok je situacija u Jugoslaviji, kao i obično, malo kompliciranija.
Kao što smo već rekli u socijalističkoj Jugoslaviji dalmatinstvo je smatrano “talijanaškom devijacijom i buržoaskom izopačenošću” te proizvodom “nezasitnog kapitalizma”, nešto čemu su skloni samo “dekadentni intelektualci”, građanska klasa, svećenici i neradnici, a ne dobri komunisti. Obzirom na to kako su Republike i Autonomne pokrajine imale široke nadležnosti, dekriminalizacija je, uvjetno rečeno, prepolovila Jugoslaviju – Slovenija je priznala dalmatsku nacionalnost 1966., Vojvodina i Kosovo 1969., a Srbija to čini 1970. godine. Federalna Jugoslavija 1970. donosi Zakon o popisu stanovnika kojim se uspostavlja regionalna opredijeljenost.
Prvi popis po tom zakonu obavio se 1971. Tada se skoro 138 000 ljudi u Republici Hrvatskoj izjasnilo kao Dalmatini, no tabulirani su u četiri različite kategorije. 1981. 494 977 osoba izjašnjava se kao Dalmatini također bez posebne rubrike, 1991. broj Dalmatina pada na 334 598; 2001. bilježi se još jedan nagli pad – ovaj put je bilo 128 906 Dalmatina; 2011. Dalmtina je u Republici Hrvatskoj bilo 81 830, a prema zadnjem popisu iz 2021. 54 803. Usporedimo li ove brojke sa zadnjom popisom stanovništva kojeg je obavila Austrougarska monarhija vidimo vidan pad broja stanovnika dalmatske nacionalnosti unutar granica današnje Republike Hrvatske. Te 1910. kao Dalmatini 610 946 izjasnilo se kao Dalmatini, a govornika dalmatskog jezika bilo je 518 664.
Ovi podaci rezultat su političkih, ekonomskih, socijalnih i drugih vrsta represije na pripadnike dalmatske nacionalnosti. Proces represije nad Dalmatinima se redovno odvijao od krađe izbora za Dalmatinski sabor 1970. i traje do danas. Falsificiraju se statistički podaci, revidira se povijest, iskrivljuje se slika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Danas, kada se u većini država zapadne Europa na popisima stanovništva izbacuje pitanje o nacionalnosti, a uvodi pitanje o seksualnosti, fokus borbe za prava zabranjene dalmatske nacionalnosti mora biti uvođenje posebne statističke tabulacije za Dalmatine pri popisu stanovništva. Samo će se vidljivošću moći doći do promjene političke i svekolike druge prakse i oslobođenja Dalmatina i Dalmacije od velikohrvatske kleronacističke represije.
Comentários