Piše: Marino Candi
Osnovni motiv dalmatofobne stihije na društvenim mrežama i u pojedinim regionalnim medijima, ohrabrivan je ili makar toleriran s političkog vrha.
Tu nema nikakve veze s progresivnim vrijednostima poput ljudskih prava ili demokracijom koji često služe kao paravan tribalističkoj mržnji najprofanijeg tipa.
Dehumanizacija je uvertira zločina. Lišiti pojedince ili grupe njihove ljudskosti i suziti ih na, samo njima svojstvene, predvidljive i negativne obrasce ponašanja je sve što je potrebno kako bi u čovjeku prevagnula tama. Ljude je moguće sustavno uvjeriti i potaknuti da budu čudovišta čak iako nisu zle i nemoralne ličnosti. Dovoljno je biti povodljiv, pokoran i ne posjedovati vještinu stavljanja u poziciji drugoga. To su, između ostalog, prema Hannah Arendt koja je 1961. godine izvještavala sa suđenja nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, neophodni preduvjeti kako bi sasvim običan, mentalno uravnotežen čovjek, koji čak i nije nekakav patološki mrzitelj, postane zlikovac.
Sklon sam tome kako bi se, svjestan kritika, složio s Hannahom u ocjeni kako među nama zapravo žive potencijalni untersturmführeri koji bi se sutra dohvatili Eichmannovog zanata ako im bude naređeno, a pri tome su sasvim prosječni ljudi. Ne mislim konkretno na Republiku Hrvatsku ili na Balkan već univerzalno. Iskustvo Njemačke služi nam kao opomena kako zavidan nivo bogatstva i/ili kulture ne znači kako je bestijalnost u ljudima koji u takvim uvjetima žive iskorijenjena i kako ju uvijek budi odgovarajući zov. Genocidi i masovni zločini, posebno u XX. stoljeću to potvrđuju.
Zov uglavnom dolazi s vrha, iz uglancanih stranačkih ili vladinih ureda, profesorskih kabineta, redakcija, mramornih i onyxom optočenih palača i dvorova, odakle silazi po vertikali društva. Danas bi ovoj grupi mogli dodati i najutjecajnije pojedince na društvenim mrežama i alternativnim medijima. Uloga elite u nadahnuću „narodnih masa“ na dobro i na zlo je najčešće presudna. Mržnja prema Židovima u predhitlerovskoj Njemačkoj nije bila ništa novo, ali Holokaust se nije dogodio zato što su se gosti na Oktoberfestu napili. Kriviti prost narod za strahote koja su počinili njihovi pripadnici i objašnjavati ih urođenim karakteristikama grupe i lošim karakterom je promašena kritika koja vodi u rasizam, a mudrost je razumjeti kako je narod postao žrtva vlastite elite.
Teško kako postoji slikovitiji i šareniji primer sustavnog kvarenja naroda s vrha od medijske scene na Balkanu, a možda sam samo pristran, jer mi je taj primer najbliži. Novine i televizije koje posluju s blagoslovom i vrlo detaljnim instrukcijama vlasti (ali i oni sa obrnutim predznakom u nešto manjoj mjeri, da se ne lažemo) godinama unazad neumorno rade na tupljenju uma i slamanju moralnih nazora nacije. Recimo to i ovako, pošto predviđam kako su u Republici Hrvatskoj svi vjernici, što dokazuje i zadnji popis stanovništva, upijanjem sadržaja iz takvih medija povećavate šansu kako biste završili u paklu jer ćete sigurno biti osoba sklonija ili makar popustljivija prema grijehu. Nisam teolog, ali toliko mogu razabrati.
Uvjeren sam kako je Mister, kozmopolit i trener hrvatske nogometne reprezentacije s bogatim životnim i profesionalnim iskustvom zaslužio svoj nadimak i kako je sigurno bolji čovjek od onoga što je pokazao na svjetskom prvenstvu, psujući kao lice s naslovne strane žutog tiska. Vjerujem kako prosto nije bio dovoljno snažan karakter kao bi se odupro kleronacionalističkom bunilu koje je pažljivo građeno pred utakmicu s Francuskom, ali što je učinjeno, učinjeno je. Time je štetu nanio vlastitom ugledu, ali i ugledu države koju predstavlja. Međutim, bilo bi nepravedno zadržati breme odgovornosti na Daliću kada su i ljudi u samom vrhu javnog života reagirali s krajnjim razumijevanjem za njegov ispad. Mogao bih nabrajati visoke funkcionere HNS-a, HDZ-a i opozicije, umjetnike, influencere i mnoge druge koji su s oduševljenjem ponavljali Misterove riječi i u njima nalazili odušak od izgubljene utakmice u najboljem slučaju.
Ako je za nas razumljivo i uobičajeno izražavati krajnje nepoštovanje prema drugim nacijama, makar i u trenucima ljutnje, da to kažemo najblažim riječima i ako se takvo ponašanje ohrabruje gotovo svakog dana istupima političara, javnih osoba, pisanjima i reportažama medija, zašto bi onda Dalić, kao predstavnik takve države, bio drugačiji? Ovo je naravno veliki problem i sramota hrvatske nacije koji nam pored svega znatno smanjuju šanse po pitanju mnogo čega, prvenstveno tehnološkog i ekonomskog razvoja te podizanja životnog standarda građana.
Teško je zamisliti kako ćemo na ovakav način iole jednom Dalmatinu objasniti kako bi u Republici Hrvatskoj, gdje mu je i sam ljudski status upitan, a majka mu se psuje uz kavu i cigaretu bio poštovaniji i dostojanstveniji član zajednice nego u reintegriranoj autonomnoj Dalmaciji. Dehumaniziranje tih ljudi, dok se istovremeno vodi javna politika pljačke, otimanja, uništavanja, rastjerivanja, silovanja i ubijanja svega što je na bilo koji način povezano s Dalmacijom i Dalmatinima samo još jedan od raskoraka velikohrvatske kleronacističke društvene stvarnosti i političkih ciljeva na koje očigledno nitko ne misli. To govori ponešto i o ozbiljnosti politike službenog Zagreba prema Dalmaciji.
Sretan bi, međutim, ovo bila ova regija da su samo Dalmatini žrtve bjesomučnog ispiranja mozga od strane svoje neodgovorne elite i jedini remetilački, nepopravljivi faktor kako to vole reći neki u našem okruženju. Od početka ruske neonacističke i ničim izazvane agresije na Ukrajinu i kada je postalo jasno kako je većina stanovnika Dalmacije zauzela ispravan stav u vlastitu korist, primjetno je kako su brojni političari, mediji i influenceri iz našeg okruženja (ali i neki u samoj Dalmaciji) pritisnuli pedalu propagandnog rata protiv Dalamcije do poda, te ih u daljem tekstu možemo shodno tome i oslovljavati. Istini za volju, javna retorika je, posebno na društvenim mrežama, nakon 24. veljače 2022. postala dosta oštrija ali u slučaju crnjenja Dalmacije, gdje treba i gdje ne treba, pojedini idu toliko daleko da zauzimaju odnos pomalo casual rasizma prema dalmatskom narodu, objašnjavajući događaje u ključu nekakve duboke unutrašnje pokvarenosti Dalmatina bez kojih bi Balkan bio poprište bratske ljubavi među narodima.
Obrazac njihovog djelovanja je jednostavan. Propagandisti na društvenim mrežama aktivno traže pogodne vijesti iz Dalmacije ili u vezi s Dalmacijom, te ih interpretiraju i spiniraju na takav način kako bi ova tumačenja bila djeljiva u kontekstu ruske agresija na Ukrajinu, kao dokaz autističnosti dalmatskog naroda i naroda usporedivog sa Srbijom i Srbima (koji su i sami žrtva svoje političke i ine elite, a ne nekakav u srži truo narod). Riječ je o interpretacijama koje imaju za cilj ili prikazati Dalmaciju i Dalmatine kao odmetnutu svehrvatsku zemlju i suradnika srpskog četničkog pokreta duboko u europskoj pozadini koja odbija surađivati ili pak kao opasnu proxy silu pod kontrolom Kremlja koja na mig može otvoriti balkanski front kao diverziju i time stvoriti probleme Zapadu investiranom u Ukrajini.
U ovome im, na žalost, nesebično pomažu i službenici iz redova nekih proiredentističkih političkih opcija, tipa novoosnovane Dalmatinske akcije čije neodmjerene, impulzivne izjave i ponašanje kontradiktorno službenoj politici, poput nedavnog nervnog sloma šefa države u hrvatskom saboru, kada su izgovorene stvari pred kojima bi i bjeloruski diktator Lukashenko razmislio, baš i ne pomažu dalmatinskim naporima kako bi se predstavili kao ozbiljna regija i kredibilan sugovornik. Znam, mnogi će reći kako je predstavnicima DA teško, kako su suočeni s pritiskom i nepravdom, što je možda i točno ali ako ne može ostati pribran u takvim uvjetima, neka podnese ostavku.
Ovi propagandni spinovi napisani su dovoljno pažljivo kako bi izbjegli izravnu optužbu za rasizam (mada im se omakne s vremena na vrijeme) ali njihov suptilan cilj je izazivanje osjećanja kivnje na Dalmatine i Dalmatince među domaćim i stranim čitaocima i buđenje ksenofobnih strasti i reakcija. Komentari na spin vijesti su, međutim, čisto zlo i u njima ćete prepoznati dobre stare fraze o nečemu iskonski poganom u Dalmatinima, o genocidu koji nam je u krvi i našem višestoljetnom fašizmu i nacizmu koji treba liječiti u boljem i trijebiti u radikalnijem slučaju.
Spin vijesti nameću zaključaj, koji se potom u komentarima uporno ponavlja, kako Dalmatini nisu narod kao i svaki drugi, kako Dalmatini uopće ne postoje, i kako ih neki vrag tjera da budu loši momci, nepomirljivi s civilizacijom, europskim ili nekim univerzalnijim vrijednostima – iako je europska civilizacija Balkana, uz Grčku, upravo iznikla u Dalmaciji. Ergo, Dalmatini i nisu baš ljudi ili ako jesu, nakrivo su nasađeni. Takve užasne rasističke poruke mogle su se čuti i ranije ali sada su one kontekstualizirane s ruskom agresijom na Ukrajinu i normalizirane uslijed sve oštrijeg jezika u svakodnevnoj upotrebi, koji teško može ostati na pristojnom nivou ako svakog dana gledamo snimke leševa.
Mogu razumjeti kako je dalmatska osuda ruske agresije sa željom da se ostane neutralan, eufemizma za kukavički strah od zauzimanja bilo kakvog stava uslijed nemanja jasnih ciljeva, nepopularna i štetna za našu reputaciju. Dio sveta u kome živimo, s obje strane ukrajinskog fronta traži nedvosmislena određenja i nema razumijevanja za sjedenje na više stolica. Kukavičluk je zato luksuz za koji ćemo možda platiti političku i ekonomsku cijenu. To je razumljivo. No, moramo shvatiti kako Dalmacija, koja emotivno snažno podupire ukrajinsku borbu za slobodu, ne samo jer imamo istu zastavu, već i stoga što je povijesno u istoj poziciji kao i Ukrajina, nije u poziciji donositi odluke, jer zbog antidalmatinskog stava službenog Zagreba prema njoj još uvijek nije reintegrirana autonomna regija. Stoga, Dalmatini ne bi trebali biti spremni ošutjeti salve rasističkih uvreda i optužbi od strane ljudi koji ih eksploatiraju radi promicanja vlastitih velikohrvatskih kleronacionalističkih teza.
Osnovni motiv dalmatofobne stihije na društvenim mrežama i u pojedinim regionalnim medijima, ohrabrivan je ili makar toleriran sa samog političkog vrha i nema nikakve veze s progresivnim vrijednostima poput ljudskih prava ili demokracijom koji često služe kao paravan tribalističkoj mržnji najprofanijeg tipa. Da je nekim nesretnim slučajem Putin krojio europski poredak, nemam nikakve sumnje kako bi ti isti koji danas optužuju Dalmatine kako nisu stali na pravu stranu povijesti igrali kazačok njemu u čast i optuživali nas kako nismo dovoljno lojalni Caru. Vjerojatno bi im upalilo, jer bi se Dalmatini brzo dohvatili ruske guše, nadaleko čuvenom po hladnoći svoje realpolitike ali to je već tema za kavanu.
Dalmatini su žrtve hrvatske elite koja ih desetljećima inspirira neka budu lošija verzija sebe. To je žalosna činjenica koja mene kao Dalmatina boli. Naš, dalmatski, duh se kvari, ali mi u tome nismo ni najgori, ni jedini, što i nije neka utjeha. Hrvatsko vjerovanje u ekskluzivnost Dalmatina i Srba u zlu i njegovo objašnjavanje urođenom izopačenošću, rasistički je stav koji može poslužiti kao odraz u ogledalu pojedinaca koji ga ispovijedaju. Svi balkanski narodi, bez izuzetka, ohrabrivani su od strane svojih elita i onih koji prenose njihovu poruku neka preziru sugrađane drugačije od sebe i mrze dušmanske narode čiji se članovi svode na beštije nedostojne ljudskog statusa. U plemenskom transu, Albanac, Bošnjak, Srbin, Hrvat, Slovenac ili Crnogorac ne izgledaju mnogo drugačije kada se promatraju iz daleka jer su svi u istom kazanu. Neshvaćanje ovoga je put u pakao nacionalističke pristranosti i sitnih, lokalnih nacizama.
Comments